Vidi, puno su mi puta u životu govorili kako je nešto nemoguće. A ja, tako tvrdoglav kakav već jesam i baš uvijek spreman osobnim istraživanjem doći do odgovora na neko od tih nemogućih pitanja, u pravilu bih priskrbio saznanje kako je mnogo toga ipak – moguće. Nego, pusti filozofiju, umoči kruh i reci je li ti to moje ulje čemu.

Dragovoljac

Vlado Mišković, jedan od onih Novom listu silno odanih ljudi s kojima je druženje trajalo desetljećima, bio je sugovornik kakav se rijetko susreće. Baš enciklopedija raznolikih znanja. Epizoda s maslinovim uljem se rodila tako da su mu svi govorili kako na Svilnu nikad nije bilo maslina, pa neće biti ni njegovih. Ali Vlado, baš silno svoj, ih je posadio i, iako u skromnoj količini, dobivao je od njih prvorazredno ulje.

I tako u svemu. Pa i zlokobnog ljeta 1991. godine, kad mu se objašnjavalo da Hrvatska ne može očuvati samostalnost. Da je neprijatelj milijun puta jači i da protiv njega ratovati nema smisla. Da, rekao je Vlado, i naoružan isključivo strašću da obrani svoj dom i domovinu, dragovoljno otišao u rat. Kasnije je bio i jedan od zapovjednika u A bojni 111. brigade koja je po hrabrosti i znanju bila jednaka profesionalnim postrojbama. Bio je zadovoljan na kraju rata jer je još jednom pokazao da u njegovom životu nema nemogućih misija, ali i svjestan da se ljude koji su izvojevali rat mora okupiti u veteranske udruge kako se njihovo djelo ne bi zaboravilo. I opet ispred svih, postaje prvim predsjednikom udruge postrojbe u kojoj se borio. Tada, u miru, za prava onih koji su u ljeto 1991. vjerovali u – nemoguće.

Strasni povjesničar

S obzirom na to da se rodio 1965. godine, naravno da ni riječka punk revolucija, proces koji je proizvodio tektonske promjene u do tada prilično monolitnom društvu, nije mogla proći bez njega. Bio je aktivni, angažirani dio generacije koja je vrlo temeljito mijenjala svijet. I kako to već ide kad je Vlado u igri, nemogućem je davala status mogućeg. Kao mnogi čiji su se svijest i stav u Rijeci oblikovati osamdesetih godina, postao je i dijelom navijačkog vala zaljubljenog u »Rijeku«, nesebične zajednice što je u desetljeću s kojim je završavalo tisućljeće, tribine stadiona zamijenila ličkim rovovima.

A tek enciklopedija znanja! Iako nije bilo područja u kojem nije bio doma, povijest je bila ta koja je u njegovom pogledu proizvodila silno iskrenje.

– Znaš, kad su ti geni s Popova polja, povijest ili jako dobro poznaješ i uvažavaš, ili te nema, govorio bi dok je posebno strasno pojašnjavo procese koji su padom Berlinskog zida vraćali povijest u njezine standardne okvire, u tokove kojima se kretala stoljećima prije dolaska ljudi koji su dizanjem ograda željeli stvarati neku svoju povijest.

Bolest koja mu je oduzimala dinamiku kretanja nije mu oduzimala energiju, nije mu oduzimala strast prema životu. I da, baš je nedostajao ovih dana i tjedana jer, sasvim sigurno, malo bi nam tko bolje od našeg dobrog Vlade pojasnio procese što se događaju u Ukrajini.

Uvijek je davao sebe

Stručan, čitav je radni vijek proveo na brojnim tehnološko-organizacijskim poslovima u tiskari Novog lista, jednoj od svega njih nekoliko u Hrvatskoj što svakog dana svijetu na novinskom papiru odašilju vijest, teme i priče. Istinski borac za pravdu, za ljudska prava i ispravne odnose u društvu, bio je Vlado i vrlo aktivni član sindikata. Radnik koji nikad nije šutio kad bi uočio procese što su prijetili destabilizacijom tvrtke, njegovog i našeg Novog lista.

Odlasci su naša neminovnost, ali vijek ovozemaljskog trajanja prema Vladi i nije baš bio fer. Otišao je kad je obavio sve što je društvu trebalo. Kad je na red došlo mirnije doba u kojem se uglavnom trebao družiti samo sa svojom obitelji, prijateljima i maslinama, bez povijesnih zadaća koje je tako predano odradio osamdesetih i devedesetih godina turbulentnog 20. stoljeća, »game over«.

Snivaj mirno, Vlado. Povijest i ljudi pamtit će te kao onog koji je uvijek sebe davao da bi društvu bilo bolje. Obitelji izražavamo sućut, bol je u ovom trenutku silno velika i teška, ali vrijeme koje dolazi oslobodit će prostor isključivo za – ponos.

Ispraćaj dragog nam kolege i prijatelja je danas, u petak 11. ožujka u 13 sati na groblju Cernik.