VELIKA PODRŠKA - Armada/Foto M. LEVAK
Armada je konačno dobila dostojne pratitelje, istok je pjevao s njima, a i zapad je bio mnogo glasniji nego što ga inače uspijevaju činiti budnim Teo Francetić i njegova ekipa
povezane vijesti
RIJEKA Bila je, po prilici, 115. minuta. Nestalo je na istočnom šanku pive. Prvi mirakul. A onda, svega dvije minute prije kraja, Rus Merkulov, koji ukupno nje igrao više od poluvremena, zabija gol. Opći delirij za jednu… Ma nikad doživljenu utakmicu. Samo Rijeka za dugu noć.
Fantastičan dan. Onakav kakvi mogu biti samo oni proljetni čiji zrak temeljito očisti jedna od marčanih bura. Iako ih je bilo mnogo, naizgled nenogometnih, događaji koji su obilježili tjedan, i to krajnje tužnih, učinili su da priprema utakmice polufinala kupa između Rijeke i Osijeka bude baš – uzvišena. U Ukrajini rat, milijuni natjerani na izbjeglištvo, tisuće ubijenih, beskrajne kolone djece izgubljenih djetinjstva.
Na Grobniku, koji oduvijek generira iznimni broj vjernih i temperamentinih navijača, dva pretužna odlaska: pjesnikinja Vlasta Juretić, jedna od emocijama navijača Rijeke najdražih osoba, kao i dugogodišnji navijač Vlado Mišković, legendarni zapovjednik A bojne 111. brigade i prvi predsjednik njezine poslijeratne udruge.
Tuga. Ali onog tipa koji stvara zajedništvo, koja potiče ponos, Pa i pobjednički prkos. Emocija koja je na najbolji mogući način sublimirana u sintagmi »krepat, ma ne molat«.
Foto V. KARUZA
Zborsko pjevanje
I onda, neposredno pred početak prevažne utakmice stadionom je zaorio i u zborsko se pjevanje uobličio stih koji je za svakog što se te iznimne večeri našao na Rujevici znači mnogo, mnogo više od još jedne »domaće pjesme«: Tu je jubav moja i klapa stara… Suze i odlučnost proizveli su jedno od najtemperamentnijih navijanja od kako je Rujevice. Armada je konačno dobila dostojne pratitelje, istok je pjevao s njima, a i zapad je bio mnogo glasniji nego što ga inače uspijevaju činiti budnim Teo Francetić i njegova ekipa.
Ono po čemu HNK Rijeka zaslužuje da ju se izdigne iz HNL-ovog sustava je i briga za zajednicu. S obzirom na to da je dan prije utakmice bio Dan žena, darovali su damama stotine ulaznica za I tribinu.
– Oduševljene smo. Ovo je nešto što se ne može prepričati. Uvijek ćemo se vraćati jer ovakvi događaji nemaju zamjenu, nema boljeg – istaknule su nam Korina Žužić, Petra Rožman i Dora Jeličić.
U jednom još specifičnijem raspoloženju, prepuna naprosto prštećeg veselja, pridružila nam se – Martina Pekar. Ponosna mama Bruna, već iskusnog navijača, ali odnedavno, od veljače i male Nikke, koju je, s puno razumijevanja za važnost utakmice, te večeri čuvala nona Tatjana.
Nikica Čorak i Yesica Portilla/Foto E. PRODAN
Ponosni roditelji
– Savršenstvo! I oduševljeni smo, ali jurimo doma u Klanu – istaknuli su nam Martina i Sanjin Štuss, ponosni roditelji male Nikke.
S druge strane uzavrelog istoka, ozbiljni »zapad« dobio je i jednu jako radosnu komponentu. Na utakmicu je, naime, stiglo oko tisuću učenika osnovnih škola iz Delnica, Cresa, Krka, Kostrene, Srdoča, Drenove i dakako Rijeke, kojima je njihov voljeni klub također darovao ulaznice. Bili su i oni na »visini zadatka« i sasvim je sigurno da će ih se nemali broj vrlo brzo otputiti redovito prema sjeveru, jednog dana, vjerujemo, i zapadu Kantride.
Kraj je označio novi polazak put Splita, u večernjim satima 25. svibnja. Sport je taj koji definira i oblikuje krajnji rezultat. Emocija, ljubav i radost su oni koje uvijek, bez obzira što sport režirao stvara uvijek i samo – Rijeka. Dva tijela, navijači i igrači, i uvijek samo jedno i jedno – ista emocija.
A sada Split. Brodom kao 2017. godine? Ako je ikako moguće. Da nam se Rabuzin brodom vrati tamo gdje mu je mjesto.
