RIJEKA – Vijest da je posljednji film iz Oslo trilogije, »Najgora osoba na svijetu«, nominiran za Oscara u dvjema kategorijama – za najbolji strani film i za najbolji scenarij – i ne čudi previše, s obzirom na to da su Trierova prva dva filma, »Repriza« (2006.) i »Oslo, 31. kolovoza« (2011.) ostvarili izniman uspjeh kod publike i kritičara, a mladi je redatelj već nakon prvog filma proglašen novom nadom norveške kinematografije. Redateljev je drugi film svojevrstan hommage francuskom novom valu, no ono što je svakako zamjetno u njegovu radu jesu izvrsne glumačke uloge, odlična priča/scenarij te sjajna režija. Također, njegov je prvi film bio norveška nominacija za Oscara, dok je onaj drugi iz 2011. bio u užem izboru za norveškog kandidata za Oscara. Možda mu njegov treći film, »Najgora osoba na svijetu«, i druga nominacija za Oscara donesu i treću sreću.

Generacija milenijalaca

Radnja filma »Najgora osoba na svijetu« vrti se oko protagonistice Julie, na početku studentice medicine koja, nakon stanovitog prosvjetljenja, mijenja smjer svojeg postojanja i djelovanja, a do samoga kraja nije sigurna u vlastitu tendencioznost, želje i shvaćanja svega oko sebe, napose (partnerskih) odnosa. Već na samome početku vidimo kako se radi o individui, personi koja se konformistički ne uklapa u sredinu u kojoj živi, kao ni u stavove i očekivanja koje joj ta sredina i to društvo nameću. Prvi signali te neukalupljenosti vide se već u odustajanju protagonistice od studija medicine te okretanju k fotografiji, drugome poslu, kao i promjeni nekoliko partnera.
S obzirom na samu radnju, žanrovski možemo govoriti o romantičnoj drami s dobro uklopljenim manjim elementima humora, no u cjelini, s obzirom na tematiku, radnju i motive, također se može govoriti i o negativnom predznaku ove drame, stoga je riječ i o elementima crne drame.

Scena iz filma »Najgora osoba na svijetu«

Uzimajući u obzir Trierove prethodne filmove, »Repriza« i »Oslo, 31. kolovoza« u kojima portretira likove smještene u urbani Oslo koji se susreću s izazovima sazrijevanja i življenja, možemo reći kako s takvim interesom za grupu ljudi, određenu (mlađu) generaciju, u ovome slučaju pojedinca – protagonisticu – i dalje nastavlja. U sva tri filma, naime, prati grupu ljudi otprilike u dvadesetim godinama njihovih života koji se susreću s nekim općim životnim problemima, no i problemima koji su zapravo tipični za tu generaciju – milenijalaca – i njihove poglede na svijet i život.

Radnja i naracija

U ovome se filmu, dakle, prati život Julie, kao i njezina promišljanja o svemu onome što je okružuje; vlastitim odnosima s partnerima, s roditeljima, prema poslu, promišljanja o roditeljstvu/majčinstvu, odnosno općoj i/ili reproduktivnoj ulozi žene, njezinome tijelu i tjelesnosti, kao i seksualnosti. Radnja filma je podijeljena na četrnaest dijelova, od čega prvi dio otpada na prolog, posljednji na epilog, a ostalih dvanaest na svojevrsna poglavlja koja svojim naslovom upućuju na određen Julijin životni problem, situaciju ili pogled – »Prevara«, »Oralni seks u eri #metoo«, »Prvo lice jednine«, »Svemu dođe kraj« i drugi. Sekvencioniranje dijelova, u smislu životnih poglavlja protagonistice, korišteno je kako bi se doskočilo duljini filma i moguće barem malo razbilo linearnost (u tematskome smislu), no takvom je formom upućivački određen smjer shvaćanja protagonističina života. Također, zamjetno je nekoliko povrataka u narativnu prošlost, ne bi li se bolje pojasnila sadašnjost.
Kad govorimo o radnji i naraciji, treba istaknuti i zanimljiv glas objektivnog naratora, to jest ženske naratorice, treće osobe, koji se javlja svega nekoliko puta i objasnidbeno razlaže određen trenutak i/ili daje precizniji pogled na neki dio Julijina života; primjerice na samome početku kad odustaje od studija, ili pak u sceni Julie i Aksela na kauču, no i drugih trenutaka. Naglasak je u filmu na odnosima među likovima, a to im omogućuje sama naracija, odnosno razvijeni dijalozi kojima je tendencija razotkrivanje protagonističine slojevite osobnosti koja ipak uspijeva nekako i dalje ostati neotkrivena i misteriozna. Pridodan glas naratorice također ima svrhu dodatnoga pojašnjavanja složenosti njezina života.

Zanimljive scene

Sagledamo li radnju u cjelini, prilično je jasno kako pratimo život protagonistice te odnose s drugima – partnerima i obitelji. U tom smislu, tematski ili motivski ne možemo govoriti o velikoj događajnosti, već o odsječku života u kojem se zapravo sve temelji na odnosima nje i ostalih te na ljubavnom trokutu u kojem se našla. Tako je uvijek vidljiv raskorak između nje i okoline, ona je ta koja se osjeća neprilagođeno, kao autsajder koji ne zna što i kako to nešto želi. Ipak, vidljivo je kako nakon nekog vremena, u određenom trenutku ipak zna što – ne želi. U postavljenim partiturama odnosa tako pratimo njezina promišljanja o raznim suvremenim temama, kao i o njezinoj budućnosti.
Valja istaknuti nekoliko zanimljivih scena, neobičnih, pomalo fantastičnih koje graniče s nečim nerealnim, odnosno nadrealnim, a služe kao stilsko sredstvo pojačavanja, pojašnjavanja te razbijanja monotonosti. Od tih se scena ističe scena zamrzavanja koja u cjelini naginje kakvoj poetičnosti zaljubljenog para, promišljanju životnosti i ljubavi, dok scena korištenja opojnih sredstva i partyja djeluje posve nadrealno, u zamecima humorno, a u konačnici funkcionira i kao svojevrsna doskočica onome bitnom i skrivenom. Uz te scene, također je zanimljiva i »slow motion« scena na zabavi, u poglavlju o varanju, gdje protagonistica upoznaje novog muškarca. U svim tim scenama, kao i u cjelini, montaža je ujednačena, vješto izvedena, brža u ponekim dijelovima koji daju notu suvremenosti, a vrlo istaknuta i dograđujuće simbolična svakako u sceni zabave u stanu. Glazba Ole Flottum također je vrlo zanimljiva, raznolika, ovisi o raspoloženju likova, o određenoj situaciji te se niže od laganih prozračnih meditativnih nota do onih veselijih koje daju osjećaj kakvog životnog optimizma. Također fotografija je dobro kadrirana, uz dobre planove i kutove kamere koji intencionalno prate ponekad vrlo blizu likove i njihove facijalne ekspresije, a nerijetko prate likove u okruženju ne bi li dodatno dogradili atmosferu ili određenu situaciju.

Brojne teme

U prvome redu drama, no s obzirom na ostale dobro uklopljene žanrovske obrasce i silnice u žanrovskim docrtavanjima, »Najgora osoba na svijetu« je puno više od toga – posljednje i izvrsno Trierovo ostvarenje, slojevito, precizno, umješno i stilski izvedeno, s notama artističnosti. Djelo daje ujedno panoramsku i blizinsku sliku suvremene žene kroz vizuru protagonistice u okvirima društvene aktualnosti, uz mnogobrojnu tematiku/problematiku koja prati ženske studije, rodne studije, nameće pitanja samostalnosti, neodređenosti, reproduktivnosti, roditeljstva i majčinstva, očekivanja i ponekih tabua, a u konačnici nam daje trenutke i osjećaje s kojima smo se svi tu i tamo, no zasigurno susreli. Humoran, tragičan i lijep, no »Najgora osoba na svijetu« svakako je film koji morate pogledati.