Zadnji put kad je Balkan poslao baš sjajnu pjesmu na Eurosong godina je bila 2008., prvi put je uveden sustav od dviju polufinalnih i finalne večeri, a Putin je te finalne večeri, koja se održala 24. svibnja u Beogradu, poskakivao u svojoj fotelji od polarnog medvjeda zbog ruskog pobjednika Dime Bilana, kao friško nezaposleni predsjednik Rusije koji će do premijere premijera Putina morati sačekati još cijela tri mjeseca.

Mi ćemo, pak, u mjesecima koji slijede, osim igrokaza s predsjednikom Medvedevim i razgaljenog dočekivanja fotki obnaženog Putina koji jaše konja – ni ne sanjajući da ćemo danas o Putinu misliti kao o križancu Hitlera, Goebbelsa i šefa Spectrea – slušati samo jednu pjesmu s tog natjecanja: Lakin “Pokušaj”.

E pa došlo je vrijeme da Balkan i opet pošalje sjajnu pjesmu na Eurosong, kao i vrijeme u kojem će ta pjesma eventualno ući u finale te, kao Lakina, tamo ne osvojiti više od desetog mjesta. Ne, to nije pjesma Mije Dimšić, koja do finala neće doći, već je pjesma Konstrakte o kosi i jetri Meghan Markle, koja šansu i za bolje od desetog mjesta ima ako Srbi uspiju složiti dobar PR oko teksta te pjesme pa natjeraju ljude da ju provuku kroz Google translate. I ako uvjere Europu da ne vole Ruse.

Na Balkanu, pak, pjesma je u ovo kratko vrijeme od prošlosubotnje pobjede pravo razvalila; u regiji je u vrhu YouTube trendinga, bez obzira na neke hejtere iz redova onih što glasaju za uvijek iste kopipejstane pop-poskočice.

Jedino bi valjalo žaliti Britance, koji su prvo odahnuli što je došao novi negativac godine, a onda je s Eurosonga izbacilo Ruse, pa će se opet boriti za bod. Što se tiče pobjedničke pjesme, na žalost malo tko ju je uspio odslušati do kraja, pa i ne znamo kako završava. Kao ni rat u Ukrajini. Ipak, nećemo se baš kladiti na Ukrajinu, jer bi ih njihov grozni etno-rap, uz činjenicu da ne znamo hoće li se Eurosong imati gdje održati pobijede li na njemu, mogao koštati te pobjede. No do visokog plasmana će svakako doći, a neće im ga omogućiti pjesma. Ali neka, i to će biti više od onoga što je Europa dosad napravila.

No dok se sve to ne dogodi, ili pak do nestašice joda, srpska predstavnica dala nam je misliti. I to na više frontova. Jedan je sama pjesma. Inteligentan pop, iznimno jednostavne strukture, koja počiva na jakom, ironijski intoniranom tekstu, na površno slušanje zezanciji, ali zapravo iznimno ozbiljnoj i pametnoj priči. Koja zaslužuje analizu.

Pjesma počinje stihom-udicom: “Koja li je tajna zdrave kose Meghan Markle?” Pametne plave oči pjevačice koja nije najsigurnija u intonaciji u pjevanju uživo ipak već i na prvo slušanje kao da govore da to nije sve. No kreće zezancija, ona misli da je u pitanju duboka hidratacija, a kažu da se na koži i kosi sve jasno vidi. Ali tako se vide i tamni kolutovi oko očiju, koji ukazuju na probleme s jetrom, ili fleke oko usana, koje upućuju na povećanu slezenu. A povećana slezena nikako “nije dobra, nije lepa”. Zašto je to važno? Jer umjetnica mora biti zdrava.

U tom trenutku u pjesmi nastaje mala diverzija, ili retardacija, jer subjekt utvrđuje autonomnost živčanog sustava, koji, na sreću, kontrolira rad srca, pa to ne mora činiti ona. Ide diverzija i dalje, u lijepe dane, jarke boje, šetanje psa… Ona daje svoje povjerenje srcu, da će i dalje kucati, pa inkantira: “Bože zdravlja”, kao izraz pomame za zdravljem, koju od pandemije živimo više nego ikad.
Ali onda dolazi ingeniozan dio pjesme, kad sve staje u spoznaji: “Nemam knjižicu.” Tada se čovjek u isto vrijeme gorko nasmije i ozbiljno zapita o svijetu u kojem živimo i o svim dostignućima koja padaju u vodu pred nekim najjednostavnijim istinama, kao npr. činjenici da dok multimilijarderi broje turističke destinacije u Svemiru, postoje oni kojima su uskaraćena neka, nadali smo se, osnovna ljudska prava: jer naravno da ovdje nije riječ samo o zdravstvenoj iskaznici, nego o svim uskratama koje živimo, a za koje smo mislili da su nam osigurane ili da smo ih “osvojili”. A da ni ta iskaznica nije bezazlena priča pokazuje nedavni prosvjed samostalnih umjetnika u Srbiji upravo na tu temu: skupih zdravstvenih usluga za one koji nemaju “knjižicu”.

Taj drugi dio pjesme upućuje na ozbiljnu tekstopiskinju, koja razmišlja i osjeća multilateralno, pa otkriva subjekt-umjetnicu kao nevidljivu, kao nekoga koga se neće moći pratiti. No u tom zdravom tijelu, je li i duh zdrav, kako to kaže latinska izreka dio koje je i naslov pjesme “In corpore sano”? Nije, jer um je slab, očajan i uplašen, a duša je tužna. “I što ćemo sad?” pita nas sve umjetnica na kraju, a mi ne znamo je li pitanje retoričko ili smo na njega stvarno pozvani odgovoriti. No to je najmanje važno, jer sve skupa sjajno je zapakirano i pametnije od većine onoga što se vrti na našim radiopostojama, i to ne samo u mainstreamu, koji je tekstualno nevjerojatno dosadan, prvoloptaški i pun već odavno prožvakanih gluposti o ljubavi, stini, sreći i nesreći koja ti si, nego i u tzv. rocku ili alternativi, koji još i slože zgodan rif, ali im je tekst najčešće brižan i slabo pamtljiv.

Konačno, recimo i najvažnije: za sve to zaslužna je upravo ona, umjetnica, po struci arhitektica, Ana Đurić, poznata i kao Konstrakta, ali i kao članica Zemlje gruva. No dok je taj bend, kao neka srpska varijanta Jinxa, s puno funka i soula, ali i nekim etno elementima, zagrebao po površini pametnog popa, Konstrakta u njemu pliva kao riba koja izmišlja vodu. Jer njen pop je samo njen, i ničiji drugi, nema tu uzora koje se može citirati, nema tu “zvuči kao”. Zvuči kao Konstrakta, arhitektonski precizno i umjetnički slojevito, taman toliko da se čovjek zapita kako je moguće danas, kad mislimo da znamo sve o popu, složiti nešto ovako originalno.

Nemamo, na žalost, prevelik uzorak; Konstrakta je izvan Zemlje gruva autorski aktivna tek u nekoliko pjesama. “In corpore sano” zapravo je dio Triptiha, koji sadrži još i pjesme “Nobl” i “Mekano”, a tu su još i “Neam šamana” i “Žvake”, prvi Konstraktin singl. Sve su to dobre, originalne i snažno autorski potpisane pjesme.

Pjesme koje u tekstualnom segmentu govore o stvarima o kojima kao da ne bi trebalo pjevati, koje kao da nisu materijal za pjesmu, jer se ne nalaze u žiži naših života ili društveno-političke i intimne svakodnevice, već u pukotinama, ali te pjesme sjajno funkcioniraju, i iz tih pukotina govore sve što treba. Ili pjesme koje u svojem muzičkom segmentu ne bježe od balkanskog melosa, pjesme kojima Balkan odzvanja kao kulisa od koje se ne može pobjeći, no s tom razlikom što se iz Kontraktinog Balkana ne želi bježati. Konstrakta je, ako ćemo pravo, otkriće godine, i još jedan dokaz da Eurosong i sve vezano uz tu feštu od treša nekad iznjedri nešto stvarno iznimno, da sad više ne razvlačimo Abbu.

Drugi front promišljanja na koji poziva “In corpore sano” pitanje je i hrvatskih predstavnika inače, ali i propusta koji je učinio nevjerojatno blentav žiri Dore, garniran onim dijelom publike koja je glasala za potpuno pogrešnu pjesmu. Na stranu to što je možda jedino Eric imao neke šanse za finale, to je najmanje važno; ako je nekome doista važno da pobijedi baš hrvatski predstavnik, bez obzira na to kakvu pjesmu ima, onda je mašio balun. Nije bitna pobjeda, netko može ispravno reći i da nije bitan ni Eurosong, i uglavnom to jest tako, ali kad već postoji to natjecanje u europskom trešu, koje može biti vrlo zabavno, poruka koja se šalje pjesmom može biti i znakovita. Nekad ona može biti duhovita pljuska tom trešu (i dobro je da je tako), nekad može biti izvrsna pop-pjesma, kao pjesma koja će se vrtjeti još dugo nakon Eurosonga, a nekad može biti i aktivistička, pravodobno intonirana poruka.

A posljednje je ove godine mogla biti pjesma Elis Lovrić “No War”. Koliko god sve to uzaludno bilo, lijepo bi bilo s pozornice u Torinu slušati Elis koja pjeva na labinskoj čakavici, osim kad se na engleskom obraća (Putinu): “I see you, fucker, and your hands/Torturing our innocence, innocence/Innocence, innocence/Ain’t no sense” (Vidim te, j…, i tvoje ruke/Koji mučiš našu nevinost, nevinost/nevinost, nevinost/nema smisla). Naravno da pjesma nije pisana Putinu (nastala je prije nego što je ovaj ušao u povijest kao monstrum koji nas može koštati svega), ali je ludom podudarnošću postala aktualnija i jača od svega što se može čuti, ne samo na Dori ili u radijskom eteru kao glazba, već i kao politička poruka, koju očito u Hrvatskoj malo tko zna artikulirati.

Eurosong na kojem pjevaju Elis i Ana bio bi jedinstven; Balkan bi na njemu imao dvije sjajne pjesme, a mi bismo konačno mogli atavistički navijati za “nekog našeg”: za top inteligentan pop i za jaku i jasno artikuliranu poruku mira.