Pomalo neobjašnjiv udar optimizma na svom novom, četvrtom studijskom albumu nazvanom »The Brightside« nude članovi američke indie folk rock skupine The Lumineers. Vjerojatno je taj pogled kroz ružičaste naočale njihov odgovor na pandemijske godine s koronom, a self help poduku iz optimizma Wesley Schultz i Jeremiah Fraites odlučili su slušateljima isporučiti kroz pjesme koje obrađuju sadašnje i prošle ljubavi, život glazbenika, životne uspone i padove…

Optimistični trenuci

Tako u uvodnoj i naslovnoj »Brightside« uz čvrste i dominantne električne gitare pune energije i optimizma slušamo stihove koji opisuju isječke iz zajedničkog života, uz jasnu poruku kako će on njoj uvijek biti osoba na koju će se moći osloniti, odnosno njeno svjetlo. Ta se ideja potom ponavlja u završnoj »Reprise« koja taj naziv nosi baš zbog ponavljanja te ideje o nužnosti vjere u bolje sutra, u svjetlo, a sve je to ponovljeno i učvršćeno novim gitarističkim udarima koji obilježavaju početak i kraj albuma.

Između ta dva idejama zarazno optimistična trenutka, a glazbom razigrana i vrlo energična, smjestilo se još sedam pjesama od kojih tu silinu pozitive nosi i krajnje bitlsovska »Birthday« koja nudi poruku da je čovjek, ako ima prijatelje, u stanju izdržati i ono najgore. Refren s idealnom podlogom za stadionsko zborno pjevanje, iz ove pjesme nastavlja se i u odličnoj rockerskoj »Never Really Mine« u kojoj se zbog gubitka ljubavi ne očajava, već sukladno s općom idejom albuma, nastoji nastaviti dalje, a to znači pamtiti ono lijepo i okrenuti se nakon prekida veze nečem novom. Ljubavi i ljubavnim okršajima posvećena je i »A.M. Radio« s još jednim stadionskim refrenom, a najozbiljnije pjesme albuma direktno ili indirektno su posvećene pandemiji i načinu na koji se protiv nje boriti.

»Bit će dobro…«

Sjajna »Where We Are« kroz priču o prometnoj nezgodi negdje u Arizoni govori, ustvari, o šoku koji je cijeli svijet doživio zbog pandemije, pri čemu je krajnja poruka – »Ne znam gdje smo, ali bit će dobro!«. Slična joj je, ali puno mračnija, »Rollercoaster« koja na simoblički i metaforički način govori o koroni i jedina ne odiše krajnjim optimizmom, ali ni u njoj koplje nije bačeno u trnje. Svima spomenutima treba dodati još i nepotrebnu minijaturu »Remington« te vrlo dobru samoironičnu pjesmu »Big Shot« kojom Schultz – opet uz oslanjanje na Beatlese – govori o sebi dok je počinjao karijeru i želio biti velika faca.

Nedvojbeno, The Lumineers su ovaj album stvorili za one kojima je potrebna duhovna i glazbena pomoć u savladavanju svega što na psihološkom polju donosi novi pandemijski način života. Gledano s te strane, pjesme ovog, tek koji tren više od 30 minuta dugog albuma imaju svoju draž i definitivno imaju i širi smisao od glazbenog. Gledano pak sa stajališta razvoja grupe, jasno je da su na svom četvrtom albumu zagazili u čvršće rock vode dublje no ikada ranije. I to im sasvim dobro stoji.