RIJEKA – Baletna prvakinja Cristina Lukanec u Rijeci boravi skoro već tridesetak godina, što je triput više od razdoblja koje je provela u svom rodnom gradu Brasovu u Rumunjskoj. U Rijeku je stigla kao osamnaestogodišnja djevojka, po završetku gimnazijskog obrazovanja u potrazi za angažmanom. Na daskama riječkog kazališta ostvarila je brojne uloge kao solistica. Surađivala je s mnogim priznatim koreografima klasičnog faha, ali je ostvarila i zapažene uloge u neoklasičnim ili modernim djelima. Naslov prvakinje baleta u riječkom ansamblu stekla je 2012. godine, a dobitnica je i nekoliko nagrada. Godine 2021. nominirana je i za Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Nimfe Syrinx u »Daphnes i Chloe« u koreografiji Staše Zurovca. Osim plesanjem, bavi se i pedagoškim radom. Trenutačno je »umirovljena« balerina koja se dodatno posvetila učenju pedagoških vještina kako bi stečena znanja što kvalitetnije prenosila na nove generacije.

Stigli ste u Rijeku prije skoro trideset godina, ovdje živite dulje negoli u rodnom rumunjskom gradu Brasovu!

– U Rijeku sam došla 1994. godine. Rođena sam u Brasovu koji sam napustila s devet godina kako bih se školovala u Koreografskoj gimnaziji »Octavian Stroia« u Cluj-Napoku. Tamo sam također bila devet godina, koliko je trajalo baletno školovanje. Da, moj je boravak ovdje tri puta dulji!

Kako ste se osjećali kad ste kao 18-godišnjakinja stigli u HNK »Zajc«? Kakva je bila atmosfera, kako su vas dočekale kolege?

– Specifičnost ove profesije je što već nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja stječemo zvanje balerine/baletana i kvalificirani smo raditi u struci. Moram to napomenuti, jer je možda nejasno zbog čega se za ovu profesiju profesionalno počinje pripremati u vrlo ranoj dobi, s devet ili deset godina, ovisno o sistemu školovanja. Tijekom školovanja obavezni su godišnji eliminacijski ispiti, a u srednju školu budu primljeni samo oni koji imaju odgovarajuće sposobnosti za baletnog plesača. U ovoj je profesiji potrebna predanost i rad od rane dobi života. Pri kraju mog školovanja mi je ponuđeno pristupiti audiciji u riječkom ansamblu. Bila sam, naravno, vrlo uzbuđena, jer je to bila ponuda koja je odgovarala mojim željama, jer to je tada bio jedini način da se može slobodno kretati, upoznati različite kulture i ljude. Baletni jezik je svuda isti i to je velika prednost. To me čekalo u Rijeci! Tadašnji ravnatelj baleta Pero Pustišek je želio obnoviti ansambl pa smo se na audiciji našle moja školska kolegica i prijateljica Irina Köteles (tada Tanase), u društvu Talijana, Rusa i Ukrajinaca. Bila je tu čak i jedna Finkinja, a svi smo bili predstavljeni pred znatiželjnim očima ostalih članova postojećeg ansambla. Bila su to druga vremena, definitivno! Hrvatska je službeno bila još u ratu. Još se dobro sjećam brige mojih roditelja kad sam im rekla kako želim otići u državu u kojoj je rat. Moja majka Maria ipak me ohrabrila i savjetovala da probam. Imala je vjeru da će sve biti u redu. A meni, s 18 godina, sve je izgledalo kao avantura…

Mladi i neiskusni

U Rijeci su nas lijepo primili. Dobile smo upute kako se snalaziti po gradu. Nakon uspješno položene audicije, kolege iz ansambla su se potrudili naći nam stan. Osjećala se kolegijalnost i ljudska toplina u ansamblu pa i u kazalištu, svi su bili znatiželjni stupiti u kontakt s novim članovima. Komuniciralo se na svim mogućim jezicima, nije bilo važno jesi li plesač, glazbenik, glumac, garderobijer ili šminker. Nije bilo važno iz kojeg si kraja svijeta stigao. Željeli smo komunicirati, družiti se i bilo nam je divno. Raznolikost nas je zbližavala.

Cristina Lukanec
Foto Marko Gracin

Vi i Andrei Köteles, vaš scenski partner, stigli ste iz iste baletne škole. Tko je prvi stigao u Rijeku, kakav je bio osjećaj sresti se ponovo ovdje u »tuđem svijetu«?

– Vijest o mogućnosti rada u Rijeci se nekako proširila, što je normalno u našem poslu. Tako je to u ovom poslu, ljudi se javljaju na audicije, dolaze i odlaze. Plesači su stizali na audiciju i nakon početka kazališne sezone, a među njima je bio i Andrei. U to vrijeme u Hrvatskoj i u Sloveniji bilo je dosta baletana i balerina iz Rumunjske. Znali smo za svakog od kolega gdje radi. Za nas mlade to je ujedno bio i poticaj da se ohrabrimo probati raditi izvan granica. Čim postaneš član jednog ansambla, preuzimaš odgovornost prema svom radu. Andrei je stekao povjerenje ravnatelja i koreografa na temelju svog poštenog i napornog rada, a publici je postao drag zbog svoje autentičnosti i iskrenosti u izražavanju, kao i njegove karizme.
Kao partneri prvi smo put plesali pred publikom u baletnoj predstavi »Mathyde« u koreografiji Milka Šparembleka. Bili smo jako mladi i neiskusni u modernom izražavanju i stvarno smo se potrudili da taj dio izvedemo što bolje. Kasnije smo se ponovno našli u tom odnosu.

Vaš plesački vijek bio je ispunjen brojnim velikim ulogama, surađivali ste i s drugim istaknutim hrvatskim koreografima. Prisjećate li se tih trenutaka, dojmova?

– Surađivala sam s istaknutim hrvatskim umjetnicima koji su ujedno bili i jesu svjetski umjetnici. Njihova sam znanja i iskustva smatrala vrlo dragocjenim. Prisjećam se rada s Milkom Šparemblekom, njegovo ogromno znanje i životna mudrost bile su mi neponovljivo iskustvo i velika inspiracija. Rado se prisjećam i Dinka Bogdanića u kojeg sam imala veliko povjerenje i s kojim sam jako lijepo surađivala u kreiranju uloge Ane Karenjine. Suradnje sa Stašom Zurovcem, Ronaldom Savkovićem i Mašom Kolar također će mi ostati u pamćenju, jer sam ih imala priliku doživjeti kao koreografe i kao partnere s kojima sam dijelila pozornicu. Rad sa svakim od njih bio je drukčiji, i svi su na mene ostavili trag.

Prenijeti znanje

Danas imate 45 godina i »umirovljena« ste balerina. Kako to izgleda iz vaše perspektive?

– Moram vas ispraviti, jer nisam umirovljena balerina u pravnom smislu, nemam još pravo na mirovinu. Još sam premlada, kaže zakon! Danas važeći zakon ne omogućava odlazak u mirovinu u mojim godinama. Zbog te sam činjenice odlučila završiti aktivnu plesačku karijeru i posvetiti se novim izazovima u životu.

Što balerine i baletani rade kad postanu »neumirovljeni umirovljenici«?

– Pri završetku profesionalnog bavljenja plesom logično se javlja želja prenijeti znanje drugima. Balet, ples, ne može se učiti samo iz knjige. U današnjim vremenima većina baletnih i plesnih škola nudi i pedagoški smjer, no iskustvo iz profesionalnog plesačkog života može donijeti dimenziju više u obrazovanju mladih. U skladu s time velik broj bivših plesača počne se baviti pedagogijom. Prenijeti znanje postaje briga i dužnost prema profesiji. Ima dosta njih koji se već tijekom svoje plesne karijere počinju baviti koreografijom. Ima i onih koji samo žele uživati u svojoj zasluženoj mirovini.

Jeste li možda razmišljali posvetiti se koreografiji, zanima li vas to?

– Moram priznati da me taj dio nikada nije privlačio. Kroz godine su nam bile nuđene koreografske radionice, međutim dok sam razmatrala tu mogućnost shvatila sam da mi ne dolazi prirodno želja za tom vrstom izražavanja. Smatram da neki imaju talent za to! Divila sam se, radovala sam se radu s pojedinim koreografima što afirmiranim što početnicima. Mislim da se tome mora posvetiti, istraživati, raditi na tome.

Što je za vas dobra koreografija i koje su karakteristike dobrog koreografa?

– Sama koreografija je spoj različitih plesnih koraka, pokreta. Svaki koreograf mora imati sposobnost prenijeti ideju u plesni jezik. Osim što mora jako dobro znati korake, pokrete specifičnog stila, odnosno više stilova i tehnika plesa, mora moći istraživati unutar poznatog i razviti svoj originalan potpis. Osim koreografskih fraza, za mene je uspješan koreograf onaj koji spoji glazbu, pokrete i ideju u koherentno, dobro strukturirano djelo.

Kako vi osjećate glazbu, što slušate izvan pozornice?

– Glazba me oduvijek poticala na pokret. Kao djevojčica plesala sam na bilo koju glazbu koja bi u tom trenutku svirala. Kretala sam se u ritmu, radila bih pokrete koje mi je diktirala glazba. Kad sam bila jedanaestogodišnjakinja, moja starija sestra Paula počela je slušati intenzivno klasičnu glazbu, gramofonske su se ploče vrtjele po cijeli dan. Slušala sam pozorno i pokušavala prepoznati poruke i emocije kompozitora. Tome je pridonijela i edukacija iz baletne škole.
Moram priznati da je glazba bila moj najbolji prijatelj, na nju sam se oslanjala plešući na pozornici, kao što bih od nje krenula i u interpretaciju lika. Slušam raznoliku glazbu. Volim operu, simfonijske koncerte, lagani jazz, pop, etno… Slušam sve što godi mojoj duši. Ali priznajem i da uživam u potpunoj tišini (smijeh).

Različiti pristup

Trenutačno pripremate ispite iz pedagogije, želite krenuti u tom smjeru?

– Razmatrala sam tu opciju nakon završetka baletne karijere, to je taj logični slijed o kojem smo malo prije razgovarali. Promatrajući razne baletne pedagoge s kojima sam imala priliku raditi, vrlo brzo sam shvatila u čemu je razlika između izvrsnog pedagoga ili nekog tko samo prenosi informacije. Uz svjesnu odluku da se tome ozbiljno posvetim došla je i potreba za dodatnom edukacijom. Budući da mi je ponuđena prilika podučavati klasični balet u Osnovnoj školi Vežica, ta izobrazba mi je potrebna. To u potpunosti odgovara mojoj želji da se dalje obrazujem i razvijam na osobnoj razini.

I dosad ste radili kao baletna pedagoginja, ali sa svojim kolegama. Koja je razlika u podučavanju djece?

– Velika! Profesionalni plesači ne prihvaćaju baš dobro »učitelja«, oni imaju više potrebe za »coachingom«, trenerom ili motivatorom. Oni već posjeduju znanja i vještine pa ih treba samo potaknuti na odgovornost prema svom tijelu i radu. Njima se pristupa više kao grupi, a manje se usmjerava na pojedinca. Profesionalni plesač mora sam naći odgovore svojim potrebama za napredak. Sam odlučuje koliko će uložiti i što će poduzeti. U radu s djecom, uloga pedagoga je mnogo odgovornija. Osim prenijeti neko znanje, treba biti svjestan utjecaja na njihov razvoj kao kompletnih osoba, jer im se oblikuje i tijelo i osobnost. S djecom treba biti odgajatelj, pedagog u pravom smislu, psiholog. U toj ulozi pomaže mi i roditeljsko iskustvo.

U Osnovnoj školi Vežica od samog ste osnutka. Kakva su vam iskustva?

– Radovala sam se kad se otvorila osnovna škola za klasični balet u Rijeci. Na početku sudjelovala sam u školi kao članica ispitne komisije, na poziv kolegice Tine Zubović i ravnateljice škole Violete Nikolić. Tek 2017. godine sam preuzela ulogu učiteljice baleta. Mislim da je jako važno da grad koji ima svoje kazalište s ansamblom baleta ima i mogućnost formalne edukacije u tom smjeru. Škola slavi već 15 godina rada i ima zapažene uspjehe. Djeca koja su u školi počela svoje obrazovanje nastavljaju školovanje u srednjim školama u Zagrebu ili u drugim državama. To ukazuje da škola kvalitetno radi i da su djeca pripremljena na visokoj razini ukoliko se žele dalje školovati. Osjećam da mogu dati svoj doprinos tome. Trenutno imam razred sposobnih učenica koje sada moraju odlučiti o daljnjem obrazovanju. Sigurno bi im bilo lakše odlučiti se kad bi imale mogućnost srednjoškolskog obrazovanja u svojem gradu. Zbog svega navedenog inicijativa o otvaranju srednje baletne i plesne škole u Rijeci čini se više nego opravdana.

Potpuno ostvarenje

Prepoznajete li buduće balerine? Što je najvažnije u procesu sazrijevanja kod mladih plesača/plesačica?

– Prepoznaje se potencijal. Fizičke predispozicije su ono što se prvo gleda, jer je takav profil obrazovanja, no nije i jedini uvjet. Individualnost se može prepoznati i poticati kroz školovanje. No ne smijemo zanemariti roditelje koji imaju najvažniju ulogu pri odabiru buduće profesije svoje djece, oni djecu mogu usmjeriti, poticati i dati im podršku, ili ne!

Krase vas glasine da ste vrijedni, diskretni, ozbiljni i posvećeni plesu. Kako biste vi sami sebe opisali?

– Ako se tako priča, znači da su me tako ljudi doživljavali, ali nije to daleko od onog kako bih sama sebe opisala. Moj suprug Ivica često me podsjeća da sve shvaćam preozbiljno. Voljela sam svoj posao i stvarno sam bila predana i ozbiljna u vezi s tim. Osjećala sam veliku odgovornost i tome sam pridavala veliku važnost. Fascinirana sam ljudskim potencijalom i moja znatiželja me tjerala da pomičem svoje granice. Naučila sam se nekim izazovima pristupiti iz dječje perspektive, kroz igru. Djeca se jako ozbiljno igraju ako ih neometano promatrate! Iz toga svašta možemo naučiti.

Ima li neka baletna uloga koja vam je promakla, a koju ste željeli otplesati?

– Nema, i to sasvim iskreno mogu reći. Tijekom školovanja za natjecanja sam odradila odlomke iz poznatih baleta, diplomirala sam ulogom Odile, pas de deux iz trećeg čina »Labuđeg jezera«. Imala sam čast i priliku odigrati različite uloge tijekom svoje karijere, koje su mi omogućile osjećaj potpunog ostvarivanja potencijala jedne balerine.

Kao djevojčica u kojoj ste balerini vidjeli svoj uzor?

– Kao učenica sam gledala sve baletne predstave u kazalištu. Nije to bila kao danas obavezna terenska nastava, mi smo same odlazile. Šuljali smo se, moljakali da nas puste u kazalište gledati predstave. Svi solisti su bili naši uzori, a sutradan bismo pokušavali ponoviti neke tehničke stvari. Tako je to bilo tada bez YouTubea! (smijeh) Tek u srednjoj školi su nam nastavnice počele pokazivati poneku snimku svjetski poznatih plesača, primjerice Barišnikova ili Sylvije Guillem.
Kad sam došla u riječki ansambl divila sam se Ireni Pasarić uz koju sam na početku karijere imala priliku plesati u »Labuđem jezeru«. Njezina moć interpretacije bijelog i crnog labuda, užitak s kojim je plesala… neprocjenjivo za mladog plesača! Iz samog našeg ansambla, Oxana Brandibura je bila moj svakodnevni uzor. Uz nju sam skakala na vježbama, nadajući se da ću uloviti tu njenu lakoću, promatrala sam kako interpretira karakterne uloge, njezinu ekspresivnost pred publikom. U njoj sam do kraja svoje plesačke karijere tražila i imala savjetnika. Ako moram istaknuti neku od svjetski poznatih balerina, onda je to Alessandra Ferri. Kad je internet postao dostupan i kad sam trebala posebno nadahnuće, ona je bila moj uzor.