Dubravka Ugrešić temeljito je nepročitana autorica u hrvatskom kulturnom prostoru. Ova prozaistica koja se ozbiljno šali sa žanrovima, esejistica koja precizno i akribično secira aporije suvremenosti (često začete u prošlosti), intelektualka čiji feminizam ispravno zaziva korjenite društvene promjene, doživjela je u Hrvatskoj sudbinu mnogih živih i mrtvih Drugih. Ako su bili te nesreće da su Srbi, naši ultimativni Drugi, mogli su biti žrtvama i bredburijevskih spaljivanja knjiga, no ako ta pojava i nije bila dominantna, vijesti o knjigama ćirilićnih autora na ćirilicama i latinicama u bajama, svojedobno bile su svakodnevica. Ugrešić s pravom ne zaboravlja godine takvih progonstava, koja su za cilj imala ustoličenje ekskluzivističkog nacionalnog kanona, time ujedno implicitno govoreći i o sudbini njezinih i knjiga drugih nesrpskih, ali nepoželjnih autora u tom istom kanonu.

Sve to prosječni hrvatski čitatelj zna eventualno kao refleksiju nekog dalekog slučaja medijski efektno prozvanog »Vještice iz Rija«, prema nadnaslovu teksta, daleko poznatijem od njegova naslova, u kojem Globusov investigativni tim, a zapravo Slaven Letica po nalogu Denisa Kuljiša, radi jedan od najsramnijih činova u novinarstvu ovih prostora. Čin za koji Ugrešić napominje da je sistemski, a ne incidentan, kakvim je kasnije označen. No vrijeme ima tu bizarnu sposobnost da ponekad stvari stavi u pravi odnos snaga, pa Leticu danas pamtimo kao lika koji je jahao nekog konja po Zagrebu, Kuljiša kao tipa koji nije napisao važnu knjigu, a predmet vještičjeg izgona iz (k)raja na zemlji, Hrvatske – Slavenku Drakulić, Vesnu Kesić, Radu Iveković, Jelenu Lovrić i, dakako, Dubravku Ugrešić – kao korifej(ic)e progresivne misli, intelektualke bez čijeg bismo djelovanja svi skupa bili puno siromašniji. Doista, danas se čini da je biti spomenut(a) u tom tekstu gotovo pa čin nekog prestiža; biografije tih žena, novinarki, filozofkinja, spisateljica, intelektualki, toliko nadmašuju one mastermindova njihova progona, da se čovjeku i ti progonitelji gotovo smile. Gotovo, dakako, jer svi egzili, unutrašnji i vanjski, koji su iz toga teksta proistekli, tjeraju na posvemašnje gnušanje i nezaborav.

»Karanje« Štefice

Ali prosječan, anestezirani čitatelj o svemu tome ipak malo, ili gotovo ništa ne zna. On, a još puno vjerojatnije ona (jer »ona« u pravilu više čita), Dubravku Ugrešić poistovjećuje sa Šteficom Cvek, a i nju poistovjećuje sa ženskim likom koji će Bata Živojinović »karati«, u ovoj ili onoj replici iz filma, ili pak s borbom protiv kilograma, ili pak, u nešto osvještenijoj varijanti, roman smatra persiflažom žanrovske književnosti elementima same žanrovske književnosti. A ništa od toga, dakako, nije potpuno, pa onda niti uopće točno.

Dubravka Ugrešić ipak je prisutna i u hrvatskom književnom prostoru. Onima koji nisu prosječan hrvatski čitatelj (a i njega ima malo u odnosu na prosječnog hrvatskog nečitatelja), poznat je prije svega esejizam Dubravke Ugrešić, a svaku njezinu novu proznu knjigu iščitava hermeneutički ponirući u njene slojeve/nanose, nalazeći dekonstrukciju nekog književnog postupka, književne forme, ili »tek« pametno poigravanje njima, na fonu postmodernizma koji, tako shvaćen i primijenjen, ne može postati prevladan.

Više je domaćih nakladnika sporadično objavljivalo knjige Dubravke Ugrešić, no za prisutnost aktualnih pogleda na svijet ove autorice, u hrvatskom knjiž(ev)nom prostoru u posljednje vrijeme zaslužan je zagrebački Multimedijalni institut. Prvo je objavio odličan koautorski projekt Dubravke Ugrešić, u ulozi esejistice, i Davora Konjikušića, u ulozi fotografa, koji nominalno govori o toplicama diljem (post)jugoslavenskog prostora, no zapravo secira našu (post)tranzicijsku stvarnost, u kojoj su te toplice, pune duhova prošlosti i nesigurnih budućnosti, limbični krugovi-rezultante neuspjelih socio-ekonomskih eksperimenata. I ujedno tek počeci za brutalno raščlanjivanje aporija naše suvremenosti, od izbjeglica/migranata, fašizama naših svakidašnjih, indolencije i zaborava, gdje je povijest samo krajnje reducirana crvena krpa kojom se maše neprijatelju pred nosom, do ratnih zločina. Koje više nema tko pamtiti. Tu knjigu, čiji je problem bila jedino predizajniranost, producirala je Rijeka 2020, no Mi2 je bio izdavač.

Dva dijela

Mi2 je izdavač i knjige »Brnjica za vještice«, ovaj put primjereno dizajnirane, iako je osnovni dojam odabranih mekih korica nekovrsna prigodnost, kao da je riječ o publikaciji koja prati neki događaj ili projekt, a ne toliko ozbiljan i samosvojan tekst. No to cjepidlačenje prestaje čim se te korice otvore. Knjiga koju ni autorica ni izdavač nisu htjeli žanrovski odrediti, jer bi to, uostalom, bilo i uzaludno, sastavljena je iz dvaju dijelova. U prvom Dubravka Ugrešić piše prigodni, ali nikako prigodničarski tekst o jednoj dugoj, četrdesetogodišnjoj vezi, vezi između nje i Štefice Cvek, a u drugom dijelu ekstenzivan je, dorađeni intervju koji je s autoricom načinila teoretičarka, znanstvenica, feministica Merima Omeragić.

U eseju naslovljenom »Kako upropastiti vlastitu junakinju« Ugrešić duhovito i oštro, u kontekstu društvenih, ali i nekih vlastitih zabluda, piše o kratkom romanu koji ju je, u perspektivi prosječnog čitatelja, označio, ali i čija je sudbina dijelom pratila i sudbinu autorice, ponegdje se susrećući, ponegdje razilazeći. I nad ovim esejem lebdjet će kultura zaborava, važna tema ove autorice, kao opipljiva sila koja diktira poredak stvari. Ovdje će ona dobiti oznaku naše uronjenosti u »ekstremnu sadašnjost«, pri čemu su nam kulturne reference bolesno mlade. Možemo imati zamjerku razmatrajući »dokazni materijal« ove teze, no teško možemo pobjeći zaključku.

Naime da bi ilustrirala na što misli kada kuje rečenu sintagmu, Ugrešić napominje da listajući bibliografije suvremenih književnoznanstvenih studija vidi da knjige na koje se autori pozivaju obično nisu starije od dvije godine. Ne zna se ovdje misli li Ugrešić samo na znanstvene izvore kojima se potkrepljuju znanstvene hipoteze, pri čemu se, dakako, uvijek traže što recentnija izdanja i spoznaje, ili misli i na predmete znanstvenih istraživanja, no teško je ne utvrditi da nije moguće imati uvid u baš sve što producira znanstvena zajednica, često i u društvenom smislu slabo vidljiva. Što pak ide u prilog osnovnoj tezi, jer, da parafraziramo Marqueza, »znanstevnike nema tko da čita«. A da sve više izostaju ozbiljne kritičarske interpretacije i analize, pri čemu su ih zamijenile impresije prosječnog čitatelja, odnosno tržišni zakoni, teško da se može opovrgnuti.

Ova će se tema produbiti i u intervjuu, gdje će tom čitatelju/tržištu, Ugrešić u govoru o književnim refleksijama prispodobiti i same autore, koji će, pogotovo kad su muškarci, a kada govore o autoricama, hvaliti samo one koje ne mogu ugroziti njihove osvojene pozicije. Takvoga, suvremenog pisca Ugrešić naziva multitasking-piscem, koji uspješno gradi svoj profil (na društvenim mrežama, u javnim istupanjima…). Uspješno, zato što čitatelj na kraju ne pamti knjigu, nego pisca.

Represija

Još će jednu važnu temu Ugrešić otvoriti u eseju, a nastaviti u intervjuu: temu vremena represije koje je iznjedrilo »Šteficu Cvek« (objavljenu 1981. godine). Ta represija nije ona komunistička, dakako, već je ona muškog književnog kanona, žilavog i dominantnog i danas, iako s rupama koje ga polako nagrizaju. U vrijeme nastanka romana autorica je imala tek koju godinu više od svoje dvadesetpetogodišnje junakinje, kada je počela razumijevati žensku nevidljivost, marginaliziranost. Razoran je njezin zaključak da je jugoslavenska kanonska proza koju su proizvodili tadašnji značajni književnici, kasnije često proizvođači nacionalizama i mizoginije, bila teška, pompozna i patronizirajuća. No osamdesete su donijele i nove poglede i pomake, a Ugrešić je u »Šteficu« ugradila i svoje književnoteorijske preokupacije fenomenima kiča i pop-kulture s jedne, i ruskog formalizma s druge strane, kao i svoju fascinaciju autsajderima i gubitnicima prikazanima u filmu i literaturi.

Puno se toga, kaže Ugrešić, dogodilo u tih posljednjih 40 godina u Dubravkinu i Šteficinu životu: izvan lokalnih književnih granica Štefica je živjela u prijevodima, a Dubravka izvan »domovine«, a unutar tih granica, bila su izbacivanja i vraćanja u kanon hrvatske književnosti, slavljenje i vrijeđanje, filmske ekranizacije i kazališne interpretacije. No u konačnici njih dvije su, prema autoričinu shvaćanju, »zaglavljene, poluzaboravljene, na granici između žanrova, na granici između bivših jugoslavenskih nacionalnih književnosti (…), baš kao kakvi nesretni književni migranti koje nitko ne želi na svome teritoriju.«

Na koncu Ugrešić priznaje da je Štefica izrasla i iz njezine fascinacije bajkama, a u tom kontekstu izražava nadu da ju je Štefica »porazila« svojom čvrstom vjerom u zasluženu porciju sreće, što bi Šteficu učinilo punokrvnom junakinjom.

»Deformirana optika«

Intervju počinje promišljanjem »deformirane optike«, sintagme koju je Ugrešić skovala u eseju »Pitanje optike«, a koju je stekla već u ranom djetinjstvu, zbog majčina bugarskog porijekla, zbog čega su nju, pak, djevojčice zadirkivale pogrdnim nazivima te se s njome nisu željele družiti. Tada je već razvila i simpatije za Drugoga, bio on Rom, Srbin, Balija, peder, lezba… No ta optika posebno je izoštrena kad je u pitanju patrijarhat, a onda i patrijarhat u književnom polju, koji u fokus predstavnika nacionalnih književnosti ovih prostora stavlja odgoj njihovih »sinova«, a zanemarivanje »kćeri«. Kritička oštrica nije zaobišla ni »kćeri«, koje ipak prečesto i dalje opslužuju svoje »očeve«. A »očevi«, te (samo)proglašene moralne vertikale, neće lako pripustiti žene u svoje okrilje, niti ih proglašavati »vertikalama«, jer ih, kako to sjajno kaže Ugrešić, u načelu smatraju »horizontalama«.

Dubravka Ugrešić, foto: Judith Jockel

Jednako je sjajna, i lijepo, sažeto, a efektno, iznesena teza o ekskluzivitetu naprama inkluzivitetu kulture. Pita se Ugrešić, analizirajući postjugoslavenske, nacionalno »pročišćene« kulture, kako se uopće kultura zasnovana na principu etničkog ekskluziviteta može zvati kulturom. Taj i takav ekskluzivitet podrazumijeva uništenje svega što nije »naše«. Početak je te priče, dakako, u spaljenim i odstranjenim knjigama, no kraj koji se ne nazire upravo je ovih dana aktualan, pa ga, eto, i ovaj tekst, odnosno ova teza, predviđa, ili točno opisuje. Riječ je o slučaju srpskoga zakonskog »posezanja« za dubrovačkom književnošću (iz perioda kada je ona nešto značila), a onda još i više o palanačkom odgovoru koji je uslijedio iz Hrvatske. Možda će netko smatrati da je to dnevnopolitička tema i da s čitanjem jedne knjige u kojoj nije spomenuta nema veze, ali upravo je suprotno, ima baš svake veze.

A veza koju s tom knjigom ima tiče se svijeta koji bi ta knjiga smatrala poželjnim i svijeta u kojem se obrela. Ovaj prvi bio bi svijet u kojem bi narodi na nekom prostoru živjeli kulturu toga prostora. Ni manje ni više. U ovom drugom bi administratorica Nina Obuljen Koržinek pozvala Srbe da prestanu posezati za hrvatskom književnošću i hrvatskim teritorijem (?). Naravno, niti je srpska strana proglašenjem svoga famoznog zakona o kulturnom nasljeđu, u kojem Držića i Gundulića proglašava i hrvatskim i srpskim piscima, izrazila išta plemenito, a pogotovo nije hrvatska strana, otjelotvorena u više lica hrvatske nacionalne kulture, izrazila išta plemenito kad je iz pozicije odbjegle nevjeste u pravedničkom gnjevu zavapila: »Vratite mi moj miraz!«

No mi svi skupa zato sada danima slušamo o Držiću i Gunduliću, i od mnogih koji ih čitali nisu, a sve to u funkciji kulturnog, društvenog i, naravno, političkog udaljavanja. Jer dok se korifeji nacionalnih kultura naših prostora nabacuju zakonima, posezanjima, prosvjednim notama i uvrijeđenim puhanjima, prijeđemo li istočnu granicu, a da smo kojim slučajem zaboravili isključiti mobitel, morat ćemo dići kredit kad se vratimo doma.

A o tom zločinu nitko. Nigdje. Nikad. Istina, ne govori o svemu tome konkretno ni Dubravka Ugrešić, ali je zato sve lijepo anticipirala.

Feminizam i društvena promjena

A ovaj bi slučaj imala kritizirati lijeva inteligencija, kad je desna već amputirana od jasnoga pogleda na stvari i šire optike od uskoetničke. Ali avaj, »Hrvati imaju depresivno nejaku i mlaku oporbenu inteligenciju. Jer hrvatska većinska inteligencija – što se potvrdilo u proteklih trideset ‘demokratskih’ godina – sluganska je, potkupljiva i potkupljena, ona se usudi nešto reći tek kada nema apsolutno nikakvog rizika da će za izrečeno snositi konzekvence. Opće mantre o tome da se kultura ne bi smjela politizirati dolaze iz redova desnice. Desnici se dopušta da politizira kulturu, štoviše, desnica se time aktivno bavi. Samo je manjinskoj, lijevo orijentiranoj inteligenciji politizacija kulture zabranjena.«
Važan dio razgovora dviju feministica je i pitanje feminizma, na koji ne valja gledati usko, kao prostor usmjerene borbe za jedan cilj, već široko, pri čemu je rodno pitanje jedno od najsloženijih civilizacijskih i društvenih pitanja, jer u njemu je, kako to ispravno ističe Ugrešić, sve povezano: žensko pitanje, religiozni sistemi, klasni odnosi, biologija, psihologija, seksualnost, povijest… Pritom je, dakako, važno vratiti ili zadržati i proširiti ženino pravo na javni govor, no u suštini nema feminizma bez radikalne društvene promjene. A takva promjena, može se zaključiti, teško je moguća bez snažnije kulture lijeve pobune na ovim prostorima.

U pitanjima književnosti Ugrešić, na koncu, i opet potentno, utvrđuje dva pojma: nacionalnu i transnacionalnu književnost. Dva su to sup(r)otstavljena pojma i teško se branitelji jednoga ili drugoga koncepta mogu razumjeti. Jasno je koji zastupa Ugrešić, ilustrirajući to i promišljanjem o jezicima koji se mijenjaju i preživljavaju zahvaljujući inkluzivitetu, a umiru zahvaljujući ekskluzivitetu.

Ovdje bismo i opet mogli napraviti široki ekskurs u još jedan anticipatorski ilustrativan moment ovoga teksta, a tiče se naše suvremenosti: najavljeni Zakon o jeziku, koji bi imao propisati javnu upotrebu hrvatskog jezika, a zapravo će trasirati njegovu propast, jer ga, tako »čistog«, u naciji koja se i prema popisu stanovništa smanjuje, više neće imati tko govoriti. No taj ekskurs nećemo raditi, nadajući se, kao i više puta dosad, da će se ta ideja jednostavno ispuhati kada se sudari sa stvarnošću.

Dotad, vratit ćemo se Dubravki Ugrešić u dijelu teksta u kojem navodi da je za egzilanta povratak u egzil češći od trajnoga ostanka (rekli bismo u »domovini«), a da su pozicije književnog egzilanta i dionika »sigurnog gnijezda nacionalne književnosti« dijametralno suprotstavljene, ali jednakovrijedne optike koje (do)nose i dvije različite istine.

U svemu tome ona ipak zaključuje da se ne osjeća »izgubljeno u prijevodu«, već »oslobođeno u prijevodu«, a i egzil je, konačno, postao njena domovina.