Rezultati popisa stanovništva gotovo da nisu mogli imati lošiji tajming. Naime, samo dan nakon što smo saznali da nas je deset posto manje nego prije deset godina, došla je trideseta obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske. Činjenica da su nas tog dana priznale praktički sve europske zemlje cijeloj je priči davalo dodatnu optimističnu dimenziju. Čak i u popaljenoj i porušenoj Slavoniji čiji je krajnji istočni dio ostao pod okupacijom.

I kako se sada dogodilo da Slavonija ima čak 17 posto manje stanovnika nego 2011. godine. Naravno, pad broja stanovnika bio je očekivan i zbog slabog nataliteta i zbog ulaska u punopravno članstvo EU-a. Puno bi se ljudi odselilo i da je Hrvatska puno bogatija država nego što je danas. Jer opet bi bili siromašniji od jedne Njemačke i Austrije. A i demografija ne bi bila puno bolja. Sve se bogate zemlje muče sa stopom prirodnog prirasta. Ali opet, pad od 17 posto u Slavoniji, deset posto na razini cijele države je čista katastrofa. Debakl je to cijele države, ne samo njene političke i gospodarske elite.

Posljedice ovih brojki su i paradoksalno pridonijele boljoj poziciji Hrvatske na EU ljestvici zemalja kada je u pitanju BDP po glavi stanovnika. Budući da smo smanjili broj stanovnika, BDP per capita nam se povećao pa smo po tom mjerilu automatski preskočili Rumunjsku. Sada smo treći odostraga jer je Bugarska ostala zakucana na zadnjem mjestu.

Tu je i izborni zakon. Izborne jedinice i dosad su bile različite po broju birača, a sada se taj nerazmjer dodatno povećao. Tako da nas sljedećih mjeseci očekuje velika politička rasprava oko dotjerivanja izbornih jedinica kako bi se došlo do toga da svaki glas ima podjednaku vrijednost. Mada bi u toj polemici trebalo jako paziti da se slučajno ne mijenja sam izborni zakon. Jer on je dobar i u zadnjih je 20 godina položio test. To da su neke županije u dvije izborne jedinice nema nikakve veze jer se na parlamentarnim izborima bira Sabor, a ne predstavnička tijela lokalne samouprave. A svaki pojedini zastupnik predstavlja cijelo biračko tijelo, a ne samo svoju županiju, grad ili općinu.
A što se tiče saniranja ovako teške situacije, to jer već sasvim druga stvar. Veliko je pitanje može li politička elita preokrenuti stvari. To vrijedi i za vladajuće, ali i za oporbu koja ih sada poziva da se maknu s vlasti i da taj posao prepusti onima kojima će ga moći odraditi. Kojima? Iako se zna definitivno tko je najodgovorniji za ovu situaciju ni oporba nije bez odgovornosti. Od 30 godina samostalnosti osam su oni bili na vlasti. Posebnim se promašajem čini mandat od 2000. do 2003. kada se nisu odradile potrebne reforme, a gospodarski rast se financirao velikim zaduživanjima države da bi se tim novcem radili infrastrukturni objekti.

Ali osnovni je krimen političke elite to što se nikada nije usudila lomiti interese, kako se to u komunizmu govorilo, otuđenih centara ekonomske moći. Prevedeno na današnji jezik, onih koji u ovoj zemlji drže ekonomsku moć koju su zajahali još tamo početkom devedesetih. I koji imaju veliku snagu koja se onda osim u gospodarstvo prelijeva i na politiku i na medije. Onih koji još uvijek ne razumiju da su praktički počeli ugrožavati i svoju vlastitu supstancu.

Onaj političar koji bi želio okrenuti trendove neće imati nimalo lak posao. Štoviše, pred njim bi bila gotovo nemoguća misija. Morao bi se zamjeriti svima, od samih građana koji bi trebali podnijeti veliki teret pa do spomenutih interesnih grupacija koje će se boriti za svoje privilegije makar sve propalo. I koji bi onog političara koji bi im se usudio suprotstaviti tukli iz svih oružja. A istovremeno bi mu pod prozorom bilo na desetine tisuća ljudi koji bi tako branili svoja ugrožena prava. Plus još i licemjerna takozvana međunarodna zajednica koja također gura svoje ekonomske interese makar i pod cijenu izravnih pritisaka na neku manju zemlju. Ali opet oni koji vladaju zemljom trebali bi biti svjesni da s vlašću preuzimaju i određene, ponekad i nemale rizike. Hrvatskoj treba veliki reformator. Ili reformatori. Samo tako imamo neku šansu uhvatiti korak s onima koji su nas prestigli. I samo bi tako mogli postići da nas 2031. bude barem toliko koliko nas je danas.