Sportska Rijeka se ima čime dičiti i ponositi, među imenima kojima se itekako može pohvaliti je i ono igračke i trenerske hodajuće legende Luciana Celića, koji je onako miran, tih i samozatajan, a uvijek dobro raspoložen, nedavno proslavio 76. rođendan. Rođen je, naime, onog 12. prosinca i ratne i poratne 1945. godine. Taj, sada najstariji aktivni trener u županijskom nogometu, je službeno trener juniora Klane, a redovito se nalazi u zapisniku utakmica seniora Klane kao član stručnog stožera. Ta sportska inačica priče dulje od »Rata i mira« seže u daleka prošla desetljeća, kada je popularni Cela nogomet počeo igrati u Labinu, kao i brojni toliki daroviti igrači iz Rudara je došao u NK Rijeku, naigrao se uz to u dresu Orijenta od 1970. do 1977. godine, a onda je uplovio u trenerske vode kojima jedri u kontinuitetu više od četiri desetljeća.

– Renato Tich je promatrao Kvarnersku rivijeru u Labinu gdje je Rudar za koji sam igrao bio pobjednik grupe u konkurenciji Vasasa, Admire i mostarskog Veleža, zauvijek pamti Luciano Celić kolegu novinara koji je uz Ettorea Mazzijerija i Bruna Bontempa činio slavni trokut imena sportske rubrike La Voce del Popola.

– U polufinalu smo na Kantridi dobili Rijeku, u finalu nas je nadmašila jaka Dukla s nekoliko kasnijih reprezentativaca ondašnjeg ČSSR-a sa Svjetskog prvenstva 1962. godine u Čileu. Vidio me Tich te pokojni legendarni trener Angelo Zicovich, koji nas je dolazio trenirati u Labin, njih dvojica su dovela u Rijeku Marija Brnjca i mene.

Biciklom u školu

Od tih dana one 1963. godine, kada se Luciano preselio na ovu stranu Učke, prošlo je puno više od pola stoljeća u kojima mu je život nogometnom loptom počeo ostvarivati sanjane i nesanjane dječje snove.

– Čuju se upiti kada je čovjek najsretniji. Podsjećam da sam iz malog istarskog sela Kršana išao u srednju školu u Labin, tu su me primijetili iz kluba i doveli u Rudar. Brzo sam »eksplodirao« jer sam bio fizički pripremljeniji od drugih iz jednostavnog razloga što sam biciklom svakodnevno pedalirao desetak kilometara do škole u Labinu, isto toliko u povratku. Igrao sam tada u napadu, brzo sam ušao u prvi tim i potom stigao na Kantridu.

Luciano Celić i Drago Vabec

Bile su to zlatne godine Rijeke, one generacije koja je bila strah i trepet na svim prvoligaškim stadionima tadašnje Jugoslavije, ta je ekipa jedna od najslavnijih u slavnoj povijesti riječkog nogometa.

– Došao sam na Kantridu među klasne igrače. Dosta je spomenuti legende tipa Pere Radakovića ili Velimira Naumovića, Anđela Milevoja, Marijana Jantoljaka i da ne nabrajam. Jedna od najjačih ekipa Rijeke u povijesti? Ne kažem to samo ja, nego su takvog mišljenja i drugi. Ta je Rijeka bila dva puta četvrta u Jugoslaviji, a to je puno značilo.

Kvarnerska rivijera NK Rijeka 60-ih godina – stoje: Lukić, Škrtić, Brnjac, Smolica, Kocijančić, Jurišak. čuče: Jovović, Celić, Soldatić, Filipović, Bursać, Brnelić

I tada, kao i kasnijih godina, riječki nogomet je obilno grabio u labinski bazen iz kojega je crpio itekakva pojačanja. Celić pritom često spominje niško gostovanje Radničkom kada je skoro pola momčadi Rijeke bilo iz Labina.

– Bilo nas je čitav niz igrača koji smo iz labinskog Rudara završili u Rijeci još od dolaska onog prvog, Tonija Privrata. Došli su potom Bruno Veselica, Bruno Rabac, Anđelo Milevoj, Mario Brnjac, moja malenkost, Vlado Golja, Josip Pepi Mohorović, Serđo Štemberga, iz novijih dana spomenimo Davora Radmanovića, Roberta Palisku, Valdija Šumberca, sve do golmana Andreja Prskala. U Nišu nas je s Radničkim sezone 1965./66. na toj prvoligaškoj utakmici bilo pet Labinjana, bekovski par je bio Milevoj – Celić, u sredini Rabac – Brnjac, u napadu je bio Veselica.

Samo lijepe riječi

S Kantride je otišao na drugu stranu Rječine, u Orijent, gdje je kao igrač, a onda i trener, stvarao povijest kluba koji je odavno proslavio stoti rođendan.

Uspjeh s Orijentom – Luciano Celić i Srećko Matešić

– Orijent i Rijeka su mi i mama i tata. U Rijeci sam se stvarao, tu smo puno trenirali ujutro i poslijepodne, uklapao sam se u prvi tim, ali je to bila tako jaka ekipa, igrači nisu mogli »van« prije 29 godina i nije se samo tako moglo upasti u sastav. U Rijeci sam bio dugo, ali kao pričuva, u Orijentu sam već bio iskusan, igrao sam s lakoćom jer sam iz Prve došao u Drugu ligu. Na Krimeji su me dočekali bivši suigrači iz Rijeke, u prvom redu Udović, krasan igrač, kapetan koji je davao savjete. Na isti način je to u Rijeci radio slavni Velimir Naumović, to su bile dvije izuzetne osobe, uz to i odlični igrači. O njima nemam drugo nego lijepe riječi.

Na Krimeji je započela i njegova duga trenerska karijera u kojoj je od prvih dana bio uz brojna slavna imena na klupi.

– Radio sam i igrao, a u Orijentu su željeli da ostanem u klubu nakon igračke karijere te sam završio školovanje za trenera, a da se nisam htio profesionalizirati. Čast mi je bila raditi s tolikim slavnim ljudima. Bio sam prvo pomoćnik Ivanu Đalmi Markoviću, najvećoj krimejskoj legendi, zaljubljeniku u Orijent. Ne znam kojega će igrača ili trenera navijači crvenih voljeti kao njega. Što je Oskar Blažina za Orijent bio kao navijač, to je Đalma bio kao trener. Mogu samo redati druga draga imena s kojima sam radio. Tu je naš sjajni, vrsni igrač, nezaboravni Marijan Brnčić, također Ivica Šangulin, Joško Skoblar, Mile Tomljenović Dugi, Zvonko Lukanović Otrov… Delikatno je raditi s mladim ljudima, vidio sam koliko su oni u tome imali strpljenja. To je odgovoran i napet posao, živeći ga s njima, kada bih morao ocjenjivati kakav je tko, za mene su svi bili veliki. Jako sam ih poštovao. Nisam htio biti profesionalac, dobar prijatelj Udović me dobro savjetovao u tome jer bih onako imao malu mirovinu. Poslušao sam ga i hvala mu na dobrom savjetu. Ionako smo stalno u kontaktu, to je divan čovjek.

Nogometne ćakule

Udović je tek jedno od imena koje je nogomet s Lucianom Celićem spojio za cijeli život.

– Imao sam sreću biti u generaciji Rijeke, dva puta četvrtoj u Jugoslaviji, kao deset godina mlađi od suigrača, svim igračima sam govorio »vi«. Ušao sam u 77. godinu života i dugo se već družim s brojnim imenima iz davnih dana. Sastajemo se tako na kavi profesor Hamid Gačanin, Marijan Brnčić, Mile Tomljenović Poklapa, Mile Tomljenović Dugi, Milan Radović, Nikola Pape Filipović, Drago Čohar, navrati i sin Stojana Osojnaka. Uživamo u nogometnim ćakulama, po godinama smo stari, ali izgledamo mladenački kada se raspričamo, okreću se prema nama jer smo dosta bučni pošto i malo slabije čujemo.

Bučni kad razgovaraju o nogometu – Drago Čohar, Luciano Celić, Bruno Veselica, Vlado Golja i Eugen Ravnić, foto: Marko Gracin

Svi oni zajedno mogu se radovati ugodnom trenutku riječkog nogometa, činjenici da je Rijeka godinama klub za primjer, čvrsti kandidat za titulu hrvatskog prvaka, a Orijent 1919 za ulazak u elitni razred.

– Veselim se tako što je Orijent 1919 na čelu, u tom klubu sam dugo razdoblje od dvadesetak godina bio igrač i trener. Raduju me isto tako pobjede i trofeji Rijeke u kojoj sam bio desetak godina. Jako lijepo je čuti za sve te uspjehe riječkog nogometa.

Vječni mladić

Nogometni put ga je doveo do Klane, kluba s bogatom tradicijom u kojem su potekla brojna slavna imena, Celić želi usavršiti njihove potencijalne nasljednike.

– U Klani radim već petnaest godina, dug je to period. Ivo Barak je kao predsjednik u klubu ostavio veliki trag, učinio je puno toga i na infrastrukturi, na igralištu, od tribina do svlačionica. Istekao mu je mandat, malo je umoran, ali je tu blizu. U klubu sam tako dugo ostao i zahvaljujući njemu. Radim tamo s pionirima, juniorima, a u posljednje vrijeme i s prvim timom. Jedno vrijeme smo zajedno radili Mladen Vranković i ja, sada je tu mladi kolega Damir Rubčić. Lijepo je raditi s njim, ja sam stariji, on je šef. On sve radi, a ja uživam u njegovim treninzima i neka Klana bude zahvalna da tu radi tako dobar stručnjak.

Vječno mladi Luciano Celić je najstariji nogometni trener u Županiji, pun je motiva i lijepih nogometnih želja i planova.

– Marijan Jantoljak, moj dragi prijatelj s kojim sam bio u Rijeci je stariji od mene, rođen je 1940. godine, istina da je on najstariji trener ovdje, ali on trenira samo golmane, a ja ipak treniram i igrače. Bilo kako bilo, svakako želim nastaviti s nogometom čim duže, samo neka me zdravlje posluži.