Sebi i svojima, prijateljima i znancima, te svima ostalima, znanima i neznanima, poželjeli smo sretnu novu bez korone. I bez maske na nosu! Valjda će konačno proći…

Tu istu nadu iskazivali smo i prije godinu dana, ali… korona ne popušta. Dalje ne namjeravam lamentirati o tom suvremenom zlu od kojeg čovječanstvo ne može pobjeći. Morskim temama bavili smo se kroz čitavu godinu, istom brazdom namjeravamo nastaviti. U blagdanskom ozračju možda se ne bi trebalo usmjeriti na konkretnu temu, problem, novost, događaj…

Mogao bih, na primjer, dati svojevrsni kolaž najzanimljivijih morskih tema iz prošle godine, podsjećajući na one što smo ih već potisnuli u zaborav. Jer, vrijeme nam brzo prolazi, a događaji se još brže smjenjuju. Ipak, moram početi s friškim događajem, iz predbožićnih dana. Medijski je slabo popraćen, a zaslužio je naslovnice. Malo je i preskromno reći: bravo za Denisa Cvitkovića, ribara iz Klenovice, i Željka Zoričića, kapetana lučke ispostave u Novom Vinodolskom. Izveli su herojski podvig, ugrozili vlastite živote, da bi spasili tuđe. Pomoračka solidarnost još je jednom iskazana na konkretan način, na djelu. U velikom nevremenu, iz podivljalog mora Velebitskog kanala spasili su dvojicu stonskih ribara. Da, stonskih, iz Stona na Pelješcu. Logično, svatko će najprije zapitati: odakle oni na moru ispred Novog, što su tamo radili? Ribarili zacijelo nisu!

Neopreznost ili neznanje

U Crikvenici su kupili ribarski brod, ili ga je jedan od njih kupio. Za sam događaj to je nevažno. Važnije bi bilo razjasniti o kakvu je plovilu riječ. U dostupnim informacijama spominje se brod. Prije bih rekao da se radi o brodici, možda malo većoj. Koliko mi je poznato, ribari s crikveničkog područja nemaju većih plovila, onih što se svrstavaju u brodove. Iako, bura u Velebitskom kanalu mnogo puta pokazala se jačom i od velikih brodova. Stonski ribari, to je očito, nisu poznavali Velebitski kanal njegovu zlu ćud, te snagu vjetra i valova što njime gospodare. Da su bili s time upoznati, vjerojatno bi čekali povoljnije vremenske prilike. Jasno je, željeli su za Božić biti kod kuće, a pred njima je bila duga plovidba.

Zato su se ranim jutrom otisnuli iz crikveničke luke, kako piše Anto Ravlić, s Crnog mola. Već u sedam sati uputili su poziv za pomoć, brodica je počela primati more. Ugroženi ribari tek su stigli javiti svoju poziciju. Lučki kapetan Željko Zoričić organizirao je akciju spašavanja i dok je automobilom došao u Klenovicu, Denis Cvitković pripremio je gliser za isplovljavanje. Nije im bilo lako i jednostavno. Prema riječima Denisa Cvitkovića, javljeno im je da su viđeni oko dvije i pol milje od Marine Novi. Dolaskom na javljenu poziciju nisu ih našli. Brod je već bio potopljen, i to nasred kanala. Na valovima visokima metar i pol do dva gliser se teško održavao. Brodolomce nisu nalazili.

– Teško je vidjeti dvije glave u moru i kad je more mirno, rekao je Denis Cvitković.

U posljednji trenutak

Potragu su usmjerili prema Senju. Konačno su ih ugledali na stotinjak metara… Promrzli, proveli su u moru oko pola sata, hladnom moru čija temperatura nije bila viša od 13 stupnjeva. Sama pomisao na takvu hladnoću ledi krv u žilama. Jedan je imao prsluk, drugi se držao za plastičnu splav, ali ništa ih nije štitilo od hladnoće. Ne može ljudski organizam dugo izdržati u takvim uvjetima. Prenosim opet riječi Denisa Cvitkovića što ih je zapisao Anto Ravlić:

– Kasnije im je izmjerena temperatura 33 stupnja. Da su ostali još pola sata, bilo bi gotovo. Nisu mogli ništa, bili su šokirani. S tom robom na sebi su se napuhali, poplavili, pobijelili, grčili se. Prsti su im bili ukočeni, jedva smo ih izvukli iz mora. Sreća da imam gliser od deset metara. Manje plovilo po toj buri ne bi imalo šansi. Kasnije su nam rekli da smo prošli 30 metara od njih i da ih nismo primijetili.

A gliser otvoren, nema velikih mogućnosti utopljavanja promrzlih brodolomaca. Problema, ipak, nije bilo, na kopnu u Klenovici sve je organizirano. Čekala je hitna pomoć i suha odjeća. Istog dana otputovali su svojim kućama, kopnom u automobilu, kao što su i došli u Crikvenicu. S nesretnim brodolomcima doputovala su dvojica prijatelja koji su se vraćali kombijem i u njemu vozili ribarske mreže. Pozvani su s puta i vratili se u Klenovicu.

Sve skupa sretno je završilo. Rasplet je bio toliko brz i iznenadan da spasioci nisu uspjeli saznati imena brodolomaca. Valjda su im se u međuvremenu javili…

Kotor jači od bure

Puno puta plovio sam Velebitskim kanalom, od djetinjstva, prije nego što sam kročio u školske klupe. Takav je bio život otočana! Gotovo čitav dan brodom do Rijeke, nevažno s kojeg otoka, i iz kojeg mjesta. Pamtim stare brodove, spominjem se nekih – »Kotor«, »Sinj«, »Šipan«, »Knin«, »Hvar«… Najdraži mi je bio »Kotor«, njime sam najčešće putovao. Parni brod, a kotlove se grijalo na ugljen. Kako je znao dimiti… Bio je daleko od luke u kojoj se očekivao, a svi su znali da dolazi.

Stari brod, građen u Engleskoj, za teško more, okomita oštra prova, duboki gaz, velika štiva uvijek puna… Ponosno je prkosio tada nadaleko poznatoj senjskoj buri. Znao se i on mučiti, kada bi iz Baške okrenuo okomito prema Senju, valovi su se prelijevali preko zapovjednog mosta. Ali je doplovio do odredišta!

Pa sam kasnije putovao na gradovima, pjesnicima, manjim gradovima, pa »Punat«… Neke od njih senjska bura vraćala je u polaznu luku. Plovio sam kasnije uistinu svim mogućim plovilima, uključujući i pasaru duljine pet metara. Uvijek, bez obzira na godišnje doba, s maksimalnim oprezom. Ako prognoza nije dobra, nema isplovljavanja. Kada iznenada zapuše, a to nije rijetkost, traži zaklon u najbližoj luci, ili sigurnoj uvali.