Što o borbama za Vukovar kaže znanost, odnosno dr. sc. Davor Marijan, znanstveni savjetnik koji od 2001. godine radi u Hrvatskom institutu za povijest na projektu »Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat 1991.-1995.-1998.«, i bavi se vojnom poviješću Hrvatske i Jugoslavije u 20. stoljeću?

Dr. sc. Marijan autor je brojnih znanstvenih i stručnih članaka, te knjiga s područja vojne povijesti među kojima su neke od najpoznatijih, knjige »Bitka za Vukovar« i »Obrana i pad Vukovara«.

Zašto su neprijateljske snage izabrale baš Vukovar kao vrata kroz koja će ući u ostatak Hrvatske?

– Zapravo i nisu. To je tvrdnja koja je odraz raširene percepcije u Hrvatskoj i koju nameću pojedinci koji svjesno ili nesvjesno Domovinski rat svode isključivo na Vukovar i Vukovarce. Zemljopisni položaj Hrvatske je takav da je posve jasno da nema samo jednih »vrata«.

Hrvatska je napadana i iz Bosne i Hercegovine, a ne samo iz Vojvodine, odnosno Srbije i Crne Gore.

Točno je da je u istočnoj Hrvatskoj bila koncentrirana glavnina snaga JNA i Teritorijalne obrane Srbije, no njima Vukovar nije bio primarni cilj, već prodor u dubinu Hrvatske, a grad u tom smislu nije bio zapreka jer se ne nalazi ni na jednom od vitalnih prometnih smjerova.

Nekoliko žarišta

Stječe se dojam da je s neprijateljske strane opsada Vukovara dugo i pomno planirana, a obrana stvorena preko noći. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Riječ je o dojmu koji je činjenično krajnje upitan. Za potpuno jasnu i održivu interpretaciju nedostaju neki elementi. No, ono što je neupitno jest da se od proljeća 1990. JNA pripremala za rat protiv nove vlasti u Hrvatskoj, a fiktivno i u Sloveniji.

Savezni sekretar za narodnu obranu, odnosno ministar obrane general Veljko Kadijević je u proljeće 1990. informirao Borisava Jovića, koji je od svibnja 1990. do svibnja 1991. godine bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, da su ratni planovi i postrojbe JNA spremne.

Stoga se može reći da je relativno rano razrađena operacijska zamisao rata protiv Hrvatske. Ona je dijelom poznata po zapovijedima i direktivama iz srpnja i rujna 1991. iz kojih je poznato da je planiran prodor u dubinu Hrvatske bez zadržavanja oko naseljenih mjesta koje su trebale blokirati snage pobunjenih Srba i TO Srbije.

U direktivi 1. vojne oblasti iz Beograda pisanoj 19. rujna 1991. plan je bio glavnim snagama krenuti na zapad, s tim da je jedna mehanizirana brigada zadužena da drži Vukovar u okruženju i u povoljnom ga trenutku zauzme. Prema tome, nije utemeljeno tvrditi da je plan napada na Vukovar dugo pripreman.

Vukovar je do sredine rujna 1991. godine dijelio sudbinu više-manje svih dijelova Hrvatske koji su bili u većoj mjeri etnički izmiješani. U ljeto 1991. nespremna Hrvatska je izbjegla rat s JNA tijekom sukoba u Sloveniji koji je zagovarao ministar obrane general Martin Špegelj. Srpskoj strani je nakon toga po svaku cijenu trebalo izazivanje sukoba kako bi se pred međunarodnom zajednicom dobilo opravdanje za napad na Hrvatsku.

Ratna JNA je bila dijelom mobilizirana i razmještena vrlo blizu granica Hrvatske, posebice u Vojvodini uz Dunav i u području oko Šida. Problematično je što se Vukovar gleda izdvojeno od stanja na ratištu.

Istovremeno kada je Vukovar napadnut, 25. kolovoza napadnut je i Gospić, grad strategijskog značenja u Lici tik uz Karlobag, mitsku točku velikosrpskih planova.

Približno u isto vrijeme izbijaju borbe u zaleđu Sinja, oko sela Kijevo i Vrlika, nešto ranije sredinom kolovoza počela je pobuna u zapadnoj Slavoniji kod Okučana i Pakraca, a potkraj mjeseca se pobuna širi po Papuku i Bilogori prema Virovitici.

Očito je da je Vukovar bio samo jedno od kriznih žarišta koja su otvorena u približno isto vrijeme, što svakako ne može biti slučajnost. To također implicira na namjeru razvlačenja tada malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih snaga, ZNG-a i policije.

Obrana Vukovara organizirana je postupno, praktično od listopada 1990. kada je stigao prvi kontingent od 100 pušaka, i to je početak obrane koja je u srpnju i kolovozu 1991. zaokružena stavljanjem pod nadzor naselja Lužac i Borovo. Kada je počeo napad posrbljene JNA i srpskih pobunjenika, već je postojao učinkovit obrambeni sustav.

Neozbiljne teze

Pojasnite svojevrsni fenomen zvan Trpinjska cesta.

– Mislim da je pojašnjenje jednostavno i ne može se vezati samo za Trpinjsku cestu, već obranu grada. S jedne strane naoružano domaće stanovništvo koje je branilo svoje obitelji i domove i koje se nije opterećivalo vatrenom moći i brojnošću snaga koje su ih napadale.

Među njima je bilo nekoliko malih homogenih borbenih skupina koje su imale interventnu ulogu, poput vatrogasaca koji gase naglo planule požare. S druge strane, JNA, vojska s polustoljetnim postojanjem koja je uvela u napad na naseljeno mjesto tenkove koji su neprimjereni za takav vid borbe, što je poznata stvar.

U kasnijim raščlambama, JNA i njihovi taktičari zgražali su se takvim odabirom snaga za napad.

Što je po vašem mišljenju možda trebalo biti učinjeno drukčije da bi se izbjeglo to strašno ubijanje i grada i ljudi?

– U opisu mog posla nema rubrike – što bi bilo da je bilo. Jugoslavija se raspala u krvavom ratu i to nije sporno. A zašto se raspala? Zato jer je politička, znanstvena, vjerska i ina elita uspjela uvjeriti narod koji vodi da ima pravo napraviti državu za sve Srbe, da to nije amoralano, štoviše.

Kriza se mogla rasplesti samo na dva načina, da se bespogovorno prihvati politička opcija Srbije koja bi vodila odlučujuću riječ u Jugoslaviji ili da se pruži otpor takvoj politici. Tu velike dileme nije ni bilo, niti je moglo biti.

Objašnjenja poput onog koji je ponudila jedna američka politologinja da je Vukovar razoren jer su ga Hrvati branili, ili jednog zagrebačkog politologa da je Vukovar razoren da bi se uništila njegova multikulturalnost su, blago rečeno, neozbiljna.

Razni su podaci o poginulima, ranjenima, ubijenim i nestalim u Vukovaru tijekom 87 dana bitke i nakon pada grada. Koje su zapravo istinske brojke?

– Po trenutnom stanju procjena je da je poginulo oko 2.700 branitelja i civila. Prema podacima koji su korišteni u Haagu tijekom procesa protiv Mile Mrkšića i ostalih, u Vukovaru su identificirana 632 poginula i 178 nestalih pripadnika oružanih snaga i policije.

Mislite li da su i međunarodna zajednica, ali i sama Hrvatska, na neki način iznevjerile i Vukovar i njegove branitelje?

– Da je međunarodna zajednica podbacila tijekom raspada i rata u Jugoslaviji, nema dvojbe. Ona je imala ključnu ulogu u stvaranju obje Jugoslavije i nije s oduševljenjem gledala kako nestaje druga, što tvrdi niz tumača, posebice iz Srbije.

No, pokazalo se da demokracija i Jugoslavija nisu kompatibilni pojmovi. Obje su Jugoslavije opstajale uz silu, a kada je s raspadom komunizma došlo vrijeme slobodnog izbora, druga je nestala.

Međunarodne poruke u ljeto 1991. bile su dvosmislene, posebice se posjet američkog državnog tajnika Jamesa Bakera različito tumači, je li podržao nove demokracije u zapadnim republikama ili cjelovitost Jugoslavije.

Uvođenje embarga na uvoz oružja 27. rujna 1991. konkurira za najamoralniju rezoluciju u povijesti UN-a.

A Hrvatska?

– Oko odnosa Hrvatske prema Vukovaru, što mnogi potenciraju, ponovo se saplićemo oko konteksta. Tvrdnja da je Vukovar dobio malo oružja nije utemeljena.

Općina Vukovar je među onima koje su najviše dobile, no kada ukalkuliramo da je opći rat, da je crta obrane Hrvatske dulja više od 1.200 km, da neka mjesta nisu dugo dobila ništa od naoružanja, da Karlovac početkom listopada nema ni blizu oružja kao Vukovar, da su u Dalmaciju prvi tenkovi stigli oko sredine listopada, sve su to znaci i pokazatelji krize, kaosa u kojem se nalazila država i vojne sile koja se mukotrpno stvarala, pri čemu se nisu radile dulje projekcije od dan-dva. Sve je bilo u hodu, sve se svodilo na danas, a sutra što bude.

Kada se 13. listopada 1991. pokušao deblokirati Vukovar, skupila se topnička i tenkovska potpora koja u tom trenutku nigdje na ratištu nije postojala kod hrvatskih snaga. Želje su bile daleko ispod mogućnosti, a to je stvarnost te 1991. godine, a ne kasnije tvrdnje da se krajem godine ili početkom 1992. mogao dobiti rat.

Heroji i krvnici

Tko su, po vašem mišljenju, najveći heroji Vukovara, a tko najveći krvnici?

– Nije uopće lako, a čini mi se ni umjesno inzistirati na konkretnim imenima, jer je sigurno da će netko biti zakinut. Svi koji su participirali u obrani grada zaslužuju poštovanje, posebice oni koji su na svoju ruku stizali kao dragovoljci.

Luka Andrijanić, Nenad Sinković Legija, Ivan Poljak Sokol, Petar Kačić Bojler, Blago Zadro… neki su od tih heroja, koji su dali sve u obrani grada. Nekima nisu smetala medijska svjetla, no nekima jesu.

A što se tiče krvnika? To je spoj lokalnih šešeljevaca – znači četnika iz odreda Petrova gora i Leva supoderica i sigurnosnih struktura JNA koji su odgovorni za masakre nakon zauzimanja Vukovara. Njima treba pridodati i hijerarhijski niz iz Srbije i JNA koji je izazvao rat i napad na grad.

Da je Haški sud radio svoj posao, pravda bi bila bar donekle zadovoljena, a slučaj Mrkšić i ostali je bio samo alibi-postupak od kojeg neke koristi imaju možda samo povjesničari jer je objavljen dio dokumenata JNA o napadu na grad.

Je li ipak, unatoč padu, Vukovar spasio ostatak Hrvatske? Odnosno je li baš on za srpsku stranu ono što se zove Pirova pobjeda?

– Opet smo u sferi jakih tvrdnji kojima se zanemaruje kontekst. Bitka za Hrvatsku se intenzivno vodila od sredine rujna 1991. do sredine listopada, kada napadajni pritisak pada jer su srbijanski vrh i vrh JNA već u drugoj polovini rujna shvatili da im napadna operacije ne teče po planu i da neće biti uspješna.

Ovdje se ponovo vraćamo na početak razgovora. Hrvatska je branjena i obranjena na crti duljoj od 1200 km, tu nema točke koja rješava rat, pa ni Vukovar to nije. Vukovar nije ni srpska Pirova pobjeda, jer su se u Beogradu početkom listopada pomirili s činjenicom da ni ograničena operacija ne teče po planu.

U JNA su poslije bitke tvrdili da su porazili glavninu Hrvatske vojske, što je prevagnulo da Hrvatska prihvati primirje i omogući izvlačenje blokiranih snaga i naoružanja u vojarnama u Hrvatskoj. To naravno nije istina, već slab pokušaj da se opravda ograničeni uspjeh u ratu s Hrvatskom.

Mislite li da je tijekom ovih 30 godina Vukovar sveden na grad-spomenik u kojem se nerazmjerno ulaže u sjećanja i budućnost?

– Takvih nastojanja svakako ima. Sigurno da sjećanja imaju svoje mjesto u građenju budućnosti. No, od sjećanja se ne živi, premda se nađe pojedinaca koji to mogu.

Motiviranost za obranu doma i obitelji mnogo je teže procijeniti, a lako podcijeniti

Koji je za vas ključni trenutak u obrani Vukovara?

– Po mom mišljenju to su mjere poduzete u srpnju i kolovozu 1991. kada je zaokružena obrana i utvrđivanje grada. Kada je Mile Dedaković preuzeo dužnost zapovjednika obrane, i sam je priznao da je obrana bila već solidno organizirana.

To je ona obrana koja je izdržala prve prepade srpskih pobunjenika i JNA potkraj kolovoza. U tim je snagama, pretpostavljam, bilo dosta podcjenjivanja i vojni odnos na bojištu gledalo se samo kroz naoružanje, a tu smislene usporedbe nije bilo.

U takvim kombinacijama i Hrvatskoj se predviđalo da neće izdržati više od deset dana rata. No motiviranost za obranu doma i obitelji mnogo je teže procijeniti, a lako podcijeniti.

Vukovar i Staljingrad su neusporedivi

Mnogi uspoređuju bitku za Vukovar s onom za Staljingrad, kakvo je vaše mišljenje?

– Usporedba je neodrživa, premda se rano javila. Staljingrad nikad nije bio potpuno okružen, imao je rijeku Volgu iza leđa, preko koje je dolazila pomoć iz matice zemlje.

A obrana Vukovara je imala iza leđa Dunav i Vojvodinu odakle su dolazile glavne snage napadača.

Za ljude koji brane svoje nije bilo alternative

Kako tumačite da je Vukovar izdržao 87 dana opsade i svakodnevnih napada unatoč slabom naoružanju, tzv. petoj koloni i s izuzetno slabo ili nikako obučenim borcima?

– Sve što sam rekao za Trpinju, tj. Trpinjsku cestu, mogu ponoviti kao odgovor na ovo pitanje. Ljudi koji brane svoje, svoj dom, svoju obitelj, potpuno okruženi – tu alternative nema.

Napadač je bio slabo motiviran, i pod lažnim ciljem »obrane i spašavanja Jugoslavije«, a stvarnost je bila pokušaj stvaranja velike Srbije.

Kratka biografija

Davor Marijan rođen je 1966. godine u Priluci (BiH). Osnovnu i srednju školu završio je u Livnu. U Zagrebu je završio dvopredmetni studij povijesti i arheologije na Filozofskom fakultetu.

Na istom je fakultetu 2005. magistrirao s temom »Ustaške vojne postrojbe 1941.-1945.«, a 2006. doktorirao s temom »Jugoslavenska narodna armija i raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1987.-1992. godine«.

Od 1995. do 2001. radio je u Središnjem vojnom arhivu i Vojnom muzeju MORH-a. Od 2001. radi u Hrvatskom institutu za povijest. Bavi se problematikom suvremene hrvatske povijesti.