Ugodno, melodiozno, slušljivo, iskreno, emocionalno, znalački… Dalo bi se nizati još pozitivnih odredbi i pridjeva nakon slušanja šestog studijskog albuma beogradskog alt country rock pop sastava Rebel Star čiji je alfa i omega iskusni Milan Glavaški koji je još od početka ovog stoljeća znan ljubiteljima rocka s područja bivše zajedničke države. Bend je osnovan 2006. godine, nakon što je Glavaški već imao iskustva u radu s grupama Eva Braun i Popcycle, a novi alt country sastav činili su glazbenici iz Bečeja i mađarskog gradića Szentendre u koji se Glavaški preselio nakon odlaska iz grupe Popcycle. Već 2007. godine objavljuju debitantski album pod nazivom »So« da bi potom nanizali pažnje vrijedne albume kao što su »Kalifonija« (2009.), »Rebel Star« (2012.), »Reka« (2015.) i »Demoni« (2020.).

»Fura svoj film«

Na svim je tim albumima Glavaški uspješno dokazivao svoje rock korijene utemeljene na zvuku heroja davnih šezdesetih i sedamdesetih, gitarističkog i alt country rocka te svih drugih brojnih pravaca utemeljenih na onoj općoj slici mladića s (električnom) gitarom.

Pritom je, kao pripadnik generacije koja je doživjela glazbeno rock jedinstvo usprkos politikom, vjerom i osobnim interesima razjedinjenoj bivšoj državi, često ostajao na branicima tog pozitivnog United Rock stava, zbog čega su ga mnogi voljeli, a bilo je i onih kojima se baš zbog toga zamjerio. No, Glavaški je, bez obzira na sve, »furao svoj film«, a nastavlja to i ovim sjajnim albumom koji je snimio u Hrvatskoj i to uz nazočnost brojnih vrlo kvalitetnih hrvatskih rock glazbenika.

Tu su, primjerice, sjajna pjevačica Zdravka Obajdin, kantautorica Nina Romić te vrhunski glazbenici kao što su Daniel Rodik, Jakša Perković i Jurica Leikauff koji su uz Anu Ćurčin i Danijela Kadijevića te majstorsku produkciju i doprinos tekstu i glazbi Željka Markuša u studijima Svete Nedelje nedaleko od Zagreba, kao svojevrsna hrvatsko-srpska super alt country grupa, stvorili album koji je po mnogočemu užitak, i to ne samo za tradicionaliste odrasle na već spomenutim pravcima.

Iskreno i originalno

Naime, Glavaški je, kao što je to i inače radio, veliko životno, glazbeno i emocionalno iskustvo pretočio u album koji tekstovima analizira i govori o sadašnjosti i prošlosti, ljubavi i smislu života, sreći i nesreći, usponima i padovima…

I sve to iskreno, vrlo poetski i kroz glazbu kojoj su temelj uvijek gitare okrenute prema onom efektnom, ali vrlo jednostavnom obrascu koji su još krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih prošlog stoljeća osmislili The Byrds te potom slijedili mnogi drugi. Našlo bi se uzora i poveznica tražiti još (Tom Petty, Ryan Adams, Justin Townes Earl, The Jayhawks, Wilco…), ali bitnije od spominjanja uzora – koji, ustvari, mogu biti samo odrednica o vrsti glazbe koju Rebel Star sviraju – jest činjenica da je konačan rezultat predstavljen u deset pjesama autohton i originalan u tolikoj mjeri da Rebel Star spadaju ne u oponašatelje, već u vrlo uspješne nastavljače glazbe koju su stvarali i još uvijek stvaraju neki od spomenutih autora i sastava.

Prošlost i nostalgija

Sukladno proživljenom i doživljenom, jedna od bitnih tema ovog sjajnog albuma svakako je prošlost generacija koje su od osamdesetih (pa i ranije) odrastale na prostorima bivše zajedničke države, pri čemu je nostalgija za onim dobrim stvarima najuočljivija u odličnoj »85« koja kroz poletni brzi ritam prepun praštavih gitara žali za izgubljenom mladošću.

Na ozbiljniji i kontemplativniji način sebe i svoj odnos prema prošlosti i sadašnjosti Glavaški daje u divnoj završnoj »Stranac« koja kroz obrasce blues rocka i hard rock notu baladičnosti nudi puno autobiografskog, da bi u isto tako svake pažnje vrijednoj »Sunce« jasno dao do znanja da po svojim stavovima ne pripada tom općem svijetu od kojeg mu je draža izdvojenost i usamljenost, tim više što je svijet koji većina drugih prihvaća i u kojem živi, često obremenjen zlom, patnjom, strahom i prijetnjama, o čemu lijepo govori jedna od mračnijh pjesama albuma, tema »Video sam«.

Gubitnička lirika

Iz tih, za njegovu i niz generacija rođenih nakon njega mračnih vremena i odnosa, pobjeći se može u neke izdvojene trenutke osame koje uspješno dočarava atmosferična i pomalo psihodelična uvodna »Okean«, odnosno u ljubav, bilo da je ona usmjerena prema gradu (nježna »Beograd«) ili prema ženi, pri čemu Glavaški u nekoliko pjesama (»Početak i kraj«, »Dugi koraci«, »Male stvari«) stvara zaista dobru gubitničku ljubavnu liriku utemeljenu na sjećanju na neke lijepe trenutke kojih više nema, niti će ih ikada više biti. No, ponekad je baš u tome i ljepota i jedinstvenost ljubavi.
»Još uvek lutam, ubeđen da nema puta i da sam samo stranac«, pjeva u završnoj pjesmi »Stranac« Glavaški koji, budući da se sigurno i mnogi pripadnici njegove generacije – bez obzira koje vjere ili nacionalnosti bili – osjećaju slično, sigurno nije stranac. Kao što ni ovaj album nije stranac onima koji vole i poznaju glazbu.