Kensington Lima ima novi album! Nakon što su krajem 2018. godine objavili hvaljeni debitantski album “May”, kojim su ostvarili i nominaciju za glazbenu nagradu Porin u kategoriji Novi izvođač godine, zagrebački bend prošli je tjedan javnosti predstavio drugi studijski album “Southbound” te ponovo oduševio mnogobrojne “retro” duše.

Spoj rijetko spojivog

Kensington Lima njeguje pop/rock-americana izričaj, a idejni začetnik i glavna kreativna snaga benda je autor i glazbenik Josip Radić. Uz njegovo ime veže se i projekt Valentino Bošković, a Radić je i član bendova Beatles Revival Band, Pavel te Buđenje. O novom albumu, kreativno-stvaralačkom procesu i još koječemu porazgovarali smo upravo s Josipom Radićem, pokretačkom snagom benda koji, uz njega, čine i vokalistica Lovorka Sršen, gitarist Danijel Benko, basist Karlo Kurtalj te bubnjar i ujedno producent albuma Jere Šešelja.

Prvog bračkog astronauta smo upoznali, a za one slabije upućene, recite nam, tko je mali Kensington? Kako ste došli na ideju za ime benda?

– Ovo Lima nije “mali”, već baš Lima u Peruu, kao što je Kensington u Londonu. Spoj rijetko spojivog, a i dobro dođe pri google pretraživanju. Priznajem, ime benda jest malo šeprtljavo, ali nije ništa manje nespretno od, primjerice, Big Brother and the Holding Company ili Quicksilver Messenger Service. No, što je tu je, poslije dva albuma ga više nema smisla mijenjati…

Kada već spominjemo prvog bračkog astronauta, volite reći da je Valentino Bošković kombinacija Davida Bowieja, Daft Punka, Syda Barretta i Novih fosila. Kombinacija koga/čega je Kensington Lima?

– Na prvom je albumu to bila kombinacija spontanih utoraka, mamurnih nedjelja i općenito viška vremena, a sada je već to konkretniji zvuk nešto izraženijih zalisaka, vrtićkih viroza i općenito manjka vremena.

Ohrabrujuće reakcije

Primjerice, mene pjesma “Fading Sun” s vašeg novog albuma, ili barem njezin početni dio, jako podsjeća na pjesmu “Thank You” Led Zeppelina. S druge pak strane, vama se može učiniti da je to što govorim potpuna besmislica i možete jednostavno odgovoriti: “Ali ja nikada nisam slušao Zeppeline”. Želim vas ustvari pitati, možete li uopće jasno odrediti glazbene utjecaje koji su od presudne važnosti za vaše stvaralaštvo?

– Da, to su ti akordi koji su, usput, isti oni kojima započinje “Oh, sweet nuthin'” Velvet Undergrounda, tako da ih smatram javnom površinom rock’n’rolla. Zeppeline sam slušao dosta, iako puno manje od producenta albuma Jere Šešelje. On zna sve rifove napamet! Što se tiče mojih glazbenih utjecaja, za mene su Beatlesi početak i kraj. U sredini su se smjestili Pink Floyd, CSNY, Bruce Springsteen, Queen, David Bowie, kasnije i Wilco, Dawes, Tom Petty, Fleetwood Mac itd.

Novi album “Southbound” je vani. Kako ste zadovoljni konačnim produktom? Kakve su prve reakcije prijatelja, poznanika, publike?

– Prvi “tejk” prve pjesme snimili smo još 2019. godine, svi zajedno u prostoriji i nagnuvši na kraju iz iste boce. Posljednji “tejk” posljednje pjesme snimljen je preko Zooma i to dovoljno govori o razdoblju u kojem je album nastao. U trenutku kad je album već vani, nalazim mu stotine mana, što u miksu, što u rješenjima pratećih vokala, aranžmana i teksta. No, to će vam vjerojatno svaki muzičar reći i za svoj album. Prve reakcije, pogotovo one glazbene kritike, su ohrabrujuće, ali meni je pogled već usmjeren prema novim pjesmama i sljedećem izdanju…

Rijeka? Rado…

Na albumu su, uz članove benda, gostovali poznati domaći glazbenici kao što su Toni Starešinić ili Tibor Karamehmedović, Olja Dešić i Vedran Križan iz Fiumensa, Vlado Mirčeta iz Mayalesa, Dean Melki iz Pavela, Marko Jurić iz Belfast Fooda i Beatles Revival Banda, Mihael Kurjančić iz Vatre te orkestrator i skladatelj Dalibor Grubačević. Na vašem debitantskom albumu “May” također ste surađivali s velikim brojem drugih glazbenika. Po kojem kriteriju odabirete suradnike? Znate li unaprijed koga ćete pozvati, koliki će biti broj ljudi, koji će točno biti njihov zadatak na albumu?

– Ja sam, prvenstveno, njihov “fan” i nije mala stvar kad ti tvoji uzori zapjevaju i zasviraju na albumu. Kriterij za njihov odabir je autentičnost i faktor “x” kojim eksponencijalno obogate i poboljšaju pjesmu. Nemam srama nazvati ih i ponuditi im suradnju – dosad me, za razliku od cura tijekom srednje škole, nitko nije odbio.

Imate li u planu koncertnu promociju albuma? Možemo li vas u skorije vrijeme očekivati u Rijeci?

– Promocija je svakako u planu, ali tko se danas usudi biti konkretan po pitanju termina?! Rijeka? Rado, na raspolaganju sam organizatorima.

Stojiš, čekaš…

Negdje sam pročitao da ste pjesme koje bend Kensington Lima izvodi dugo čuvali u ladici i da su one na neki način sakupljale prašinu, sve dok ih konačno niste odlučili snimiti i pustiti na slobodu. Kako znate da je određena pjesma spremna ugledati svjetlo dana?

– To nitko ne zna, a rijetki pogode pravi trenutak. Samo pisanje je također poprilično rizičan moment. Stojiš, čekaš i razgledavaš sve dok te, kako to slikovito opisuje Nick Cave, ne obgrle punašne rumene muze i konačno uvedu u Toranj.

Pišete pjesme i na hrvatskom i na engleskom, a isto tako pišete i glazbu. Što je od svega toga najjednostavnije, a što najteže? Pišete li prvo pjesmu pa onda glazbu, obrnuto ili nema pravila? Kako znate kada će misli koje su vam tek začete u glavi postati pjesma na engleskom, a kada pjesma na hrvatskom?

– Glazba dolazi prirodno, skoro pa hormonalno, a tekstovi su naporno asfaltiranje, težak rad po suncu i žegi s neizvjesnim ishodom. Rijetko pišem tekstove na hrvatskom, zadnji kojim sam relativno zadovoljan otpjevala je Yaya u pjesmi “Treba nam dosade”, koju smo objavili pod imenom Izgubljeni vikend. Na novom albumu, mislim da tekstovi za “Tomorrow” i “Late night radio host” nisu ispali loše. U svakom slučaju, lijenost je najveći neprijatelj dobrog i pametnog teksta, ali je ta ista lijenost neodoljivo privlačna i slatka.

Inspiracija na Žabici

Odakle crpite inspiraciju i u kojem je trenutku nadahnuće najprisutnije?

– Inspiraciju se može pronaći u najrazličitijim situacijama: pri skretanju iz Martićeve u Šubićevu, tonući u san na pola filma, čitajući Dylan Doga u rujnu na praznoj plaži, pa, konkretno, s obzirom na to da pričamo za Novi list, čak i čekajući autobus na riječkoj Žabici!

Poruka za kraj, želje, pozdravi…

– Pošaljite link na “Southbound” voljenoj osobi, pijte puno tekućine i izbjegavajte masno poslije 19 sati!

»Glazba dolazi prirodno, skoro pa hormonalno, a tekstovi su naporno asfaltiranje, težak rad po suncu i žegi s neizvjesnim ishodom. Lijenost je najveći neprijatelj dobrog i pametnog teksta, ali je ta ista lijenost neodoljivo privlačna i slatka
Josip Radić