Multimedijska predstava 'I’m Alive'

Toni Flego uoči riječkih nastupa: ‘Predstava je došla u trenutku kad sam preispitivao svoj put’

Ervin Pavleković

Toni Flego na probi / Foto IRA&JOHN

Toni Flego na probi / Foto IRA&JOHN

Ovo je moj prvi solistički nastup u kojem sat vremena provodim potpuno sam na pozornici. Predstava je drukčija i po tome što prvi put uz plesnu imam i značajniju glumačku ulogu, kaže Toni Flego



RIJEKA – »I’m Alive« nova je multimedijska plesna predstava u produkcija TRAFIK-a i PLATFORME.HR koja neodoljivo podsjeća na prepoznatljiv rad britanskog umjetnika Michaela Clarka, a kombinacijom plesa, izražene ekspresivnosti i dramaturške podloge, uz zanimljivu i dograđujuću glazbenu podlogu, tijelo subjekta, prolazeći kroz razne transformacije, alternacije i permutacije, simbolizira suvremenost i aktualnost u vidu golog življenja i preživljavanja. Predstava, čiji je koreograf Žak Valenta, a izvođač i solist Toni Flego, bit će izvedena u riječkoj Filodrammatici 29., 30. i 31. listopada u 20 sati. Ususret nadolazećoj predstavi plesač Toni Flego govori o svojem plesnom putu, samoj predstavi i pripremama za nju, kao i svemu onome što mu je donijelo iskustvo rada na tom projektu.


Životni odabir


Kako je došlo do suradnje vas i Žaka Valente? Što možete reći o njegovom radu na temelju vlastita iskustva suradnje s njim?


– Do naše suradnje je došlo sasvim slučajno, i to u veljači 2015. godine. U tom sam se periodu još školovao u Italiji i bilo je to vrijeme kad sam prvi put ozbiljno počeo propitivati samoga sebe, to jest činjenicu je li ples doista ono što želim. Tijekom mojeg plesnog obrazovanja neprestano mi se, zbog mojih tjelesnih predispozicija i, kako kažu, talenta, nametao klasičan balet, no ta izuzetno teška disciplina koja zahtijeva stroge forme tijela jednostavno nije bila za mene. S druge strane, ni sati suvremenog plesa nisu bili onakvi kakve sam očekivao u smislu dovoljne slobode ili pak kreativnosti.
U toj fazi preispitivanja sebe i svojih želja i ambicija na tjednoj bazi mijenjao sam boju kose, a na satove baleta dolazio sam u kričavo plavim čarapama, što i nije bilo drago mojoj profesorici baleta. Jednoga vikenda došao sam sasvim slučajno u Rijeku i iz čiste radoznalosti prijavio sam se na radionicu Žaka Valente u Filodrammatici, da bi mi on kasnije ponudio ulogu u »Weltschmerzu«, predstavi koja ima posebno mjesto u mojem srcu. Uloga u toj predstavi bila je moj prvi profesionalni angažman i nakon njega više nikad nisam preispitivao svoj poziv, niti sam posumnjao u svoj životni odabir. Ta uloga svojevrstan je pečat i da nije nje i Žaka Valente, pitanje je bih li bio gdje sam sada. Žak je jedinstvena osoba od koje mlada osoba i mladi plesač i umjetnik može puno naučiti. Iznimno ga cijenim, ne samo kao pedagoga, koreografa i umjetnika, već i kao osobu, te sam sretan što sam imao prilike s njim provoditi vrijeme u plesnoj dvorani.


Kreativni proces


Razlikuje li se ova predstava od nekih drugih u kojima ste nastupali i po čemu?


– Ova se predstava u potpunosti razlikuje od svih drugih u kojima sam nastupao; ovo je moj prvi solistički nastup u kojem sat vremena provodim potpuno sam na pozornici. Predstava je drukčija i po tome što prvi put uz plesnu imam i značajniju glumačku ulogu.


U kontekstu slojevitosti same predstave, pa tako i vaše uloge, je li vam bila zahtjevna priprema? Koliko ste se prosječno dnevno spremali za ovu predstavu?




– Ideja o samoj predstavi stara je nekih godinu i pol, a na samoj predstavi počeli smo raditi nakon mojeg povratka s Biennala u Veneciji. Za predstavu sam se pripremao u prosjeku pet do šest sati dnevno, nekad i osam, stoga jest bilo zahtjevno, no uvijek sam se pripremao s velikim zadovoljstvom. Rad na nekoj predstavi i pripreme su neka vrsta kreativnog procesa, a to još više dolazi do izražaja s obzirom na činjenicu da je riječ o kreativnom procesu sa Žakom. Sama predstava uključuje plesne trenutke i one glumačke, pa priprema jest zahtjevna, no nisam to doživljavao kao nekakav napor, već sam se prepustio cijelom procesu rada i uživao u učenju od umjetnika kao što je Žak.


Umjetnički eksperiment


Kako biste opisali predstavu, s obzirom na naglašenu vizualnost, scenografiju i zvuk; možemo li govoriti o umjetničkom eksperimentu? Postoje li neki signali otpora u takvom izričaju?


– Još prije godinu dana kad smo Žak i ja razgovarali o predstavi, složili smo se s činjenicom da ovakva predstava zahtijeva vrhunsku dramaturgiju, kostimografiju, glazbu, scenografiju, odnosno multimediju, što smo na kraju i postigli. Tijekom naše suradnje znali smo se često šaliti da ukoliko se nekome od publike neće svidjeti Žakova koreografija, to jest moja plesno-glumačka izvedba, svidjet će im se glazba, scenografija, dramaturški dio, kostimografija ili pak multimedijska podloga u cjelini, tako da je nemoguće da publika ostane ravnodušna. S obzirom na sve elemente koje predstava uključuje, mogli bismo reći kako se radi o umjetničkom eksperimentu sa signalima otpora, no te signale, s obzirom da proizlaze iz naše današnjice, prepoznat će svaki gledatelj koji vidi stvari na sebi svojstven način.


Vaše tijelo dok plešete u toj predstavi, naime, u svojim višeznačnim alternacijama i permutacijama djeluje gotovo kao subjekt koji se transformira. Poručuju li nam ti znakovi tranformacije nešto?


– Znakovi transformacije svakako su očiti, a simboliziraju ljudsko tijelo i samog čovjeka koji se tijekom života mijenja kroz različite životne faze, kao što se i mi umjetnici mijenjamo i transformiramo. Različite transformacije u plesu znače i njegov, plesni vremeplov, od plesnih početaka, pa sve do Cunninghama i današnjeg konceptualnog plesa prema kojem ples nije samo ples, odnosno kretanja, već je to i sama pomisao na njega.


Rad Michaela Clarka


Koliko vam predstava zapravo »leži« s obzirom na spomenutu vizualnost, scenografiju i zvučnu kulisu i propitivanje rada Michaela Clarka, te s obzirom na tjelesnu ekspresivnost? Pronalazite li u tim umjetničkim »silnicama« možda i dio neke svoje osobnosti?


– Kako sam i ranije spomenuo, ova predstava došla je u trenutku kad sam tražio samoga sebe, odnosno kad sam preispitivao svoj (plesni) put, i to zbog stalnog nametanja klasičnog baleta koji čini prve dvije godine obrazovanja. U tom smislu još jednom je potvrdila moju želju za plesom, a sama predstava koja se može slojevito tumačiti nekako mi je »legla« u svim segmentima, počevši od koreografije, glazbe, dramaturške podloge, scenografije, kostimografije, pa sve do multimedijalnosti. Estetika ove TRAFIK-ove predstave potpuno me oduševila te sam sretan zbog ovoga iskustva. Što se tiče rada Michaela Clarka, puno sam o tome istraživao, a imao sam i sreću što sam na Biennaleu u Veneciji mogao razgovarati s više Clarkovih poznanika, te sam na taj način mogao zapravo više doznati o njegovom liku i djelu. Ti razgovori su mi svakako dali cijelu sliku o njemu i njegovom radu. Nakon intenzivnog rada na pripremama za predstavu i nakon proučavanja Clarkova rada, mogu reći da u umjetničkim »silnicama« koje spominjete prepoznajem dio sebe, odnosno onaj buntovni dio svoje osobnosti. Dakle, čini se kako je predstava »I’ am Alive« probudila nekakvog altera Michaela Clarka za kojeg nisam niti znao da postoji.


Zašto biste nekome preporučili predstavu »I’ am Alive« ili zašto biste nekoga pozvali na gledanje predstave? Što gledatelji mogu očekivati?


– Preporučio bih svakome da pogleda predstavu, jer su svi koji su radili na njoj dali 110 posto od sebe, a rezultat je jedna vizualno zanimljiva i avangardna predstava na koju gledatelji neće ostati ravnodušni.