Piscima su opravdano bitne riječi i formulacije, pa u kritici najnovije Gavelline predstave o piscu i njegovim »ubojitim« tekstovima počnimo od umjetnosti prijevoda. Nora Krstulović prevodi engleski naslov McDonaghove drame »The Pillowman« (2003.) vrlo doslovno: za nju je to jednostavno »Čovjek jastuk«. No naslov, kao i sama drama, upućuje na dugu gotičku tradiciju povezivanja bajke i horora, dakle bilo bi prevodilački senzibilnije govoriti o »Jastučku« ili o »Jastovskom« ili »Jastukijeviću«, jer čovjek iz engleskog naslova drame ujedno je i lik iz bajke i ubojica koji se služi jastukom kao oružjem (pretvarajući se da je zaštitnik djece), a prema svim signalima u didaskalijama i replikama pripada i srednjoeuropskom ili južnoeuropskom jezičnom i političkom krugu »totalitarnih državica«.

Tvrdoća i doslovnost hrvatskog prijevodnog jezika nastavljaju se tijekom čitavog komada. Krstulović formulu započinjanja bajke ponovo doslovce prevodi s engleskog i kaže: »Jednom davno«, premda tradicionalno na slavenskim jezicima bajke započinju sintagmom: »Bilo jednom« ili »Nekoć davno u zemlji dalekoj«.

McDonaghov tekst izvorno je napisan s mnogo svijesti o mehanizmima bajki i (harmsovskih) antibajki, jednako kao i s poznavanjem kafkijanske i pinterovske scene progona, a tu je i humorno propitivanje jungovskog poimanja bajke kao ispovijedanja arhetipova, što često u terapijskoj praksi donosi sa sobom i dopušteni manjak književnog stila. I Kanturianove bajke su namjerno loše napisane, parodične, dvosmislene, stilski nezgrapne, psihotične.

Krstulović mahom razrješava jezične ambivalencije i raspušta stilske registre originala, u korist tretiranja predloška kao »obične« detektivske drame, čiji je jezik homogen i teško ga je razlikovati od neke suvremene kriminalističke TV-serije. To jest legitiman pristup i jaka prevodilačka interpretacija, ali moglo se raditi i na zadržavanju originalne jezične slojevitosti.

Osim toga, ako se sjećate McDonaghova filma »Tri plakata izvan grada« (potpisuje ga i kao scenarist i kao redatelj), 2017. godine dobitnika dvaju Oscara za glumačke role, onda možda pamtite i koliko je varljivo jednostavan jezik ovog autora. Često je istodobno i kolokvijalan i referencijalno kompleksan, zbog čega ga je veoma zahtjevno prevoditi. Razumijem odluke Nore Krstulović da sve skupa »razjasni« i pojednostavni, ali mislim da takav pristup ne radi za kazališnu izvedbu.

Živko Anočić u ulozi Katuriana

Ubojitosti raznih vrsta

I redatelj Vanja Jovanović odlučio je igrati McDonagha kao pravocrtnu »istražnu« priču dvojice policajaca (igraju ih Sven Šestak i Franjo Dijak) o tome tko je kriv za ubojstva lokalne djece. No svi likovi ovog teksta su namjerno nepouzdani pripovjedači – i ne smije ih se lišiti tog manipulativnog aspekta. Glavni lik teksta, pisac Katurian (Živko Anočić), naizgled je višestruko traumatizirana osoba koja k tome stalno piše i bajke o zlostavljanju, time izazivajući dvije oprečne reakcije.

Piščev obiteljski zlostavljani brat (u izvedbi Nikole Baće) bratovljeve bajke sluša redovito i vremenom se pretvara u nasilnika i ubojicu, koji ujedno i doslovno uprizoruje sadržaj bratovljevih priča. No jedan od policijskih detektiva, također čitatelja istih priča, u pričama čuje kritiku nasilja i pretvara se u njihova zaštitnika. Opet, to je faktički točan, ali vrlo bazičan temelj komada. Jer McDonagh ne dopušta da išta u ovoj drami o emocionalnom radu strave i užasa shvatimo zdravo za gotovo.

Nije riječ samo o tome hoće li te neka Andersenova, Grimmova ili bilo čija krvava bajka natjerati da skuhaš malu djecu. Mnogo je važnije pitanje kako Katuriana roditelji »njeguju« da bude kraljevna na zrnu graška, dok njegova brata tretiraju kao opetovanu žrtvu bračnog para Modrobradih. Može li se uopće o ekstremnom nasilju obiteljske i društvene okrutnosti govoriti nekim jezikom koji ulazi u dubinu istraživanja takvog užasnog programiranja, a da pritom jezik ne bude novinarski distanciran i izvještajan? McDonagh kao književnik zahtijeva novu stiliziranost priče o nasilju, jednako tako i povišenu poetsku svijest o etici svjedočenja nasilju, što je ujedno i klasična pozicija grčke tragedije.

Plakat predstave

Moć riječi

Nadalje, drama se pita treba li pisce uistinu tretirati kao da su »izvan« odgovornosti za svoje odnose i tekstove – ili pisci podliježu etici u jednakoj mjeri u kojoj svaka građanska osoba može biti etična i neetična? Lik pisca Kanturiana svakako je posve suprotan herojskoj slici pisca kao buntovnika i borca za slobodu govora. U vrlo promišljenoj, pažljivo glumački razrađenoj i precizno skrušenoj, treperavo uplašenoj izvedbi Živka Anočića, Katurian ne samo da je docilan i spreman na sve vrste oportunističkih suradnji i izdaja, nego nema nikakvih problema ni s cenzurama i paležom tuđih djela, posebno djela konkurentskih i k tome boljih pisaca. Mi, gledateljska zajednica, ne želimo takve pisce, ali ne zato što pišu bajke o gutanju žileta, nego zato što nemaju političkog karaktera. Priča koja teče ispod priče mnogo je, stoga, važnija od deklarativnih bajki koje se pripovijedaju u drami, a vezana je za pasivnost scene koja promatra scenu zločina, zakopavajući je i zataškavajući, zaobilazeći je i prešućujući.

Lanac ubijanja veoma je dug i raznovrstan i neće prestati time što smo razotkrili njegovu posljednju kariku, nego tek onda kad pristanemo na svaki element sagledavanja zločina. Na vrlo suptilan način, McDonagh uvijek zastupa konfrontaciju, a ne bijeg od teškog sadržaja. Ono što posebno volim kod njega kao pisca, međutim, likovi su poput detektiva Ariela, koje je publika lako spremna otpisati kao površne ili čak blesave, da bi se vremenom razotkrio njihov impresivno dubok ljudski integritet.

Franjo Dijak odličan je izbor za ovu rolu, koju je napravio u tehničkom smislu točne dikcije i fizisa sačuvanog entuzijazma za zaštitu i djece i rukopisa, ali mogao je otići dalje u poetskoj (tekstom neoznačenoj) glumačkoj gesti. Sven Šestak u roli detektiva Tupolskog također ga glumački točno postavlja, jasno je da vidimo i stoičkog manipulatora i osobu koja je i ironična i pasionirana oko svog posla, čak i zabavljena činjenicom da je istraga uvijek neka vrsta šekspirijanske »Mišolovke«, ali opet izostaje nadogradnja koja nije zadana tekstom. Isto možemo reći i za glazbu Šimuna Matišića i za kostimografiju i scenografiju Marite Ćopo: u elementarnom smislu točno, ali daleko od inovativnog.

Nevine ruke

Glavni problem imam s likom Michala u izvedbi Nikole Baće. Osim što je i u tekstu prisutan kao »bezazleni ubojica« i protagonist koga zbog intelektualnih poteškoća nije moguće kriviti za zločine koje čini, na sceni još više dolazi do izražaja pitanje zašto Michal ima samo bratove priče i osobitu vrstu bratovljeve zavisti i agresije – ali nema ništa svoje, čak ni u smislu vlastite traume, ispričane vlastitim riječima. Sve mu je pokrao brat.

Logično je, dakle, da se objekt degradacije pobuni i da krene igrati bratovljeve scenarije. Na pozornici ne vidimo silnu snagu preživljavanja i osobitu vrstu Michalove pronicljivosti koju garantira dramski predložak. Pred nama ne bi trebala biti samo »simpatična« amoralna osoba s mentalnim poteškoćama koja ne razumije posljedice svog ponašanja, nego i osoba koja djelatno razumije da nekako mora zadobiti natrag sve ono što mu brat otima.

Scenografija Vanje Jovanovića i Marite Ćopo na praznu scenu vješa jedino pedesetak aluminijskih kuka na koje se kvače Katurianovi rukopisi, što je i slika svojevrsnog »spisateljskog arhiva« koji će nadživjeti sve konkretne likove. Nevolja je, međutim, u tome što ti spisi nisu samo »književna svetinja«, nego i načini zataškavanja stvarnih zločina kroz koje prolaze i koje čine oba scenska brata. Opet, priča koja teče ispod priče upozorava da literatura nije isto što i alibi.

I nije »iznad« kritike. Riječi su tvorbene po razne vrste stvarnosti i na piscima je da oko toga budu stoput odgovorniji od ostatka populacije. Pod time ne mislim da mogu kontrolirati reakcije koje će tekst izazvati (jer to naravno nije ni potrebno ni moguće), nego na to da moraju stajati iza svoje etike u pristupu agresiji; ne mogu se praviti da je to sve »narodna predaja« ili bajka ili opće mjesto socijalnosti. Vrlina McDonaghova teksta upravo je u tome što se ne pretvara da bilo kriminalistika, bilo umjetnost dolaze do »velike odgonetke« sljepila ljudskog ubijanja. Tu ima i mnogo sarkazma, recimo kad publika mirno prihvaća da je ubijanje Katurianovih i Michalovih roditelja, dugogodišnjih zlostavljača vlastite djece, jedini mogući »sretni kraj« dječjih muka.

Bitno je da priča koja teče ispod priče nikada ne prelazi u moraliziranje. Mnogo se toga još moglo istražiti i osloboditi iz ove drame, svakako je zahtijevala bitno ozbiljniji i redateljski i glumački i prevodilački rad, ali vrijedi je pogledati čak i u ovom rudimentarnom obliku, kao komornu dramu o dva policajca i dva prijestupnika, u lovu na same sebe.