I dok je afganistanska povijest svijetu poznata od 1979., ono što se događalo u desetljećima prije toga poznato je samo onima koji se bave Afganistanom. U dugom razdoblju prije sovjetske invazije Afganistanom je dominirao čovjek koji se zvao Daud Khan. On je bio imenovan premijerom u rujnu 1953. Njegov desetogodišnji mandat bio je zapažen po vanjskopolitičkom zaokretu prema Sovjetskom Savezu, dovršetku projekta u dolini Helmand, koji je radikalno poboljšao životne uvjete na jugozapadu Afganistana, kao i probnim koracima prema emancipaciji žena, dajući ženama veću javnu prisutnost što je dovelo do značajnih količina sloboda i obrazovnih mogućnosti za njih.

Suradnja sa SSSR-om

Daud Khan je, dobivši od kralja zadatak da modernizira zemlju, Afganistan otvorio prema zapadu. Budući da je želio napraviti brojne reforme za koje, naravno, nije imao novca, otvorio je zemlju za ono što se danas zovu strane investicije. Odjednom su se veliki afganistanski gradovi gotovo preko noći počeli preoblikovati u moderna urbana središta. Istovremeno su pokrenuti brojni infrastrukturni projekti, gradile su se hidroelektrane, autoceste, mostovi. Započela je i svojevrsna industrijalizacija zemlje. Veze sa zapadnim svijetom sve su više jačale.
Nova afganistanska elita školovala se na najboljim američkim sveučilištima. Međutim, budući da je to bilo vrijeme Hladnoga rata, a Daud Khan nije želio stavljati sva jaja u istu košaru, započela je i suradnja sa Sovjetskim Savezom. I to ponajprije vojna. Afganistan je kupovao sovjetsko oružje, a potom počeo slati i svoje vojne časnike na obrazovanje i obuku u Sovjetski Savez. Međutim, oni tamo nisu upijali samo vojna znanja, već i sve više ideologije, naravno one marksističko-lenjinističke. I s tim su se idejama vraćali u Afganistan i širili ih među svojim kolegama, vojnim časnicima. Tako je urbani Afganistan vrlo brzo postao podijeljen, i to između zapadnih tehnokrata školovanih na Princetonu, Stanfordu i Oxfordu koji su vodili zemlju, te mladih vojnih časnika koji su svoje znanje i pogled na život i svijet oblikovali na Vojnoj akademiji Frunze u Moskvi. Bila su to dva pogleda na svijet koja su bila potpuno nepomirljiva. Treba reći i to da su se te, nazovimo ih polemike, vodile isključivo u urbanim središtima. Provincija je živjela svoj život. Utjecaj na nju polako je počela imati treća frakcija u afganistanskom političkom životu. Mladi studenti obrazovani u muslimanskim vjerskim školama u Egiptu koji su željeli oblikovati Afganistan po vjerskim linijama. Ali njihovo će vrijeme, kao što je poznato, doći kasnije. Osim tih problema koji nisu bili vidljivi iza noćnih klubova, traperica i mini suknji, bili su i oni etnički.

Naime, Khan je podržavao nacionalističko ponovno ujedinjenje pakistanskog većinskog paštunskog naroda s Afganistanom, što je podrazumijevalo oduzimanje znatnog dijela teritorija novoj naciji Pakistanu. Taj je potez dodatno zabrinuo nepaštunsko stanovništvo Afganistana, poput manjine Hazara, Tadžikistanaca i Uzbekistanaca, koji su sumnjali da je njegova namjera povećati nesrazmjeran utjecaj Paštuna na političku moć.

Budući da je stalno ratovao, što je izazvalo nezadovoljstvo i u samom Afganistanu, Daud Khan je počeo ograničavati demokratske slobode u samoj zemlji. Kao rezultat stalnog ogorčenja protiv njegove autokratske vladavine, bliskih veza sa SSSR-om i ekonomskog pada zbog blokade koju je nametnuo Pakistan, Daud Khan je zamoljen da podnese ostavku. Umjesto da podnese ostavku, Daud Khan je zatražio od kralja Zahira Shaha da odobri novi »jednostranački ustav« koji je on predložio, što bi dodatno povećalo njegovu, već ionako veliku političku moć. Nakon što ga je kralj odbio, Daud Khan je počeo prijetiti ostavkom, a kralj ju je na njegovo veliko iznenađenje te 1963. i prihvatio.

Beskrvni puč

Khan je odmah počeo planirati pobunu koju je i izveo 17. srpnja 1973. oduzevši vlast kralju u beskrvnom puču. Uloga prokomunističkih časnika u puču dovela je do toga da su mu neki dali nadimak »Crveni princ«. Khan je u svom udaru bio povezan s nekim prokomunističkim časnicima. Jedini razlog tome bila je njegova želja da preuzme vlast kako bi pokušao stabilizirati zemlju koju je bio zahvatio val nemira i čak manjih oružanih sukoba. Medutim, budući da sam nije bio komunist, čim se stabilizirao na vlasti započeo je borbu protiv brojnih komunističkih frakcija, kako onih koje su ga dovele na vlast, tako i onih koje ga nisu podržale u tom naumu. Daud Khan bio je vrlo uspješan u tom svom naumu i činilo se da bi mogao pobijediti u svojoj namjeri, odnosno učvrstiti se na vlasti i riješiti se svih unutarnjih protivnika. Uspio je počistiti sve komunističke frakcije osim jedne koju je vodio Hafizullah Amin. Kada je čuo da ovaj priprema vojni udar u proljeće 1978., Daud Khan je izveo tenkove na ulicu kako bi dočekali pobunjenike i skršili ih. Međutim, tu se je stari majstor preračunao. Nije imao dobar osjećaj koliki je zaista komunistički utjecaj u afganistanskoj vojsci. Tenkovi koje je izveo na ulice da skrše Aminov udar svoje su cijevi odjednom okrenuli prema njegovoj predsjedničkoj palači. Bilo je to u travnju 1978. godine. Daud Khan, članovi njegove obitelji te brojni tehnokrati koji su vodili Afganistan, bili su naprosto brutalno likvidirani u vojnom udaru. Afganistan je preko noći i, barem teoretski na papiru, postao narodna republika, kao na primjer Rumunjska ili sam Sovjetski Savez. Nikad potvrđene glasine kažu da je među onim vojnicima koji su napali predsjedničku palaču bilo i onih koji su tečno govorili ruski. Međutim, izravna sovjetska umiješanost u ovaj vojni udar nikada nije dokazana. Nova je vlast ove događaje nazvala Saur revolucijom, a Afganistanska demokratska narodna stranka u travnju 1978. preuzela je vlast.