Dr. Mustafa ef. Cerić, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH od 1993. do 2012. godine i savjetnik aktualnog reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića, uputio je otvoreno pismo Abdulu Ganiju Baradaru, poznatom kao Mullah Baradar, vođi i suosnivaču talibana za kojega se očekuje da će imati vodeću ulogu u upravljanju Afganistanom nakon što su talibani preuzeli zemlju.

​Vječna tema

Što vas je ponukalo da napišete otvoreno i vrlo neuvijeno pismo talibanskim liderima?

– Ponukao me strah od napadnih predrasuda u Europi i općenito na Zapadu o islamu i muslimanima zbog talibanskog načina prezentacije Šerijata, Božjeg zakona na zemlji, kao alternative ljudskim zakonima. Posebno u politici i moralu. Naravno, nijedna ibrahimovska ili abrahamovska religijska tradicija ne može se odreći Šerijata. U Židova je to Halakha, kolekcija vjerskih zakona izvedenih iz Tore, u kršćana je to kanonsko pravo, propisi kojima neke kršćanske zajednice (crkve) uređuju unutarnje odnose, ali i pitanja iz njihove nadležnosti koja zadiru i u svjetovnu vlast. Kad se u akademskim i političkim krugovima spomene »Halakha« i »kanonsko pravo«, nikomu se ne diže kosa na glavi, ali kada se spomene »Šerijat«, mnogima se diže kosa i stvara slika u glavi talibana s kalašnjikom. Imao sam, dakle, ljudsku i moralnu potrebu da u svojstvu nekoga ko je obnašao dužnost muslimanskog vrhovnog muftije u ratu i miru u Bosni, odnosno u Europi, poručim talibanima, preciznije Mulla Abdulu Ghani Baradaru, da imaju na umu da nisu sami na ovome svijetu te da nemaju monopol ni na islam, ni na Šerijat, već da su to zajedničke vrijednosti svih muslimana svijeta.

Što njihov dolazak na vlast znači za Afganistan?

– Nitko još ne zna što njihov dolazak na vlast znači za Afganistan. No jedno je izvjesno: njihov dolazak znači ukidanje demokracije u Afganistanu. To je zasigurno najveći i najneizvjesniji izazov ne samo za muslimane već i za cijeli svijet – talibansko ukidanje ili redefiniranje »demokracije«, kao načina državne vlasti. Glavno pitanje za muslimane jest: koje su osnove i prepreke demokraciji u islamskoj političkoj misli? Odgovor na to pitanje može se dobiti iz fokusa na dva politički relevantna islamska koncepta: šura (konsultacija) i bay’a (uvjetna zakletva na lojalnost data novom vladaru). Ta dva koncepta vlasti su u opciji talibana. Talibani smatraju da se ta dva koncepta mogu reinterpretirati kako bi predstavljala teorijsku osnovu izborne demokracije u islamu. Bit će zanimljivo čuti talibanske antidemokratske argumenate u islamskoj političkoj misli u korist »božanskog suvereniteta«. Nije li, uostalom, i u kršćanskoj političkoj teologiji u Europi, ne tako davno, bila dominantna teza o »božanskom suverenitetu«, prema kojoj je Bog vrhovni autoritet te da su sve stvari pod Božjom kontrolom. Bog je »suvereni Gospodar svih po neospornom pravu [kao] stvaraoca… vlasnik i posjednik neba i zemlje…«

Vjerujem da ni kršćani, ne samo u Europi već ni u svijetu, neće moći ostati ravnodušni naspram ovog talibanskog izazova o tome da se relativni suverenitet nad ljudskim životom oduzme od čovjeka i preda apsolutnom suverenitetu Boga, kojem to pripada. Naravno, bit će zanimljivo slušati raspravu o ovoj vječnoj moralnoj i političkoj temi o tome tko je »vlasnik i posjednik neba i zemlje«, tko je vlasnik i posjednik ljudskog života na zemlji – Bog ili čovjek. Dolazak ili povratak talibana može biti samo povod za tu raspravu – rješenje zasada nitko ne zna. To je sad stvar više srca nego uma. Ljudski um je rekao sve što je imao. Ostala su nam samo još osjećanja srca, koja su najskrivenija i najtajanstvenija.

Nitko nije nevin

​Što dolazak na vlast talibana predstavlja za muslimane u cjelini?

Reuters

– Muslimani su zasad više fokusirani na to što Zapad kaže o talibanima nego na to što talibani govore o sebi i svojoj vladavini. A Zapad je ogorčen na samu pomisao da su se talibani trijumfalno vratili u Kabul. Zapad osjeća i priznaje poraz u Afganistanu. Ne može se sva krivica prebaciti na bivšeg predsjednika Ešrefa Ganija premda je on najviše kriv zato što je odbio da pregovara s talibanima kad je Zapad, posebno Amerika, pristala da razgovara s njima što je bio pravi i jedini izlaz iz afganistanskog labirinta. No ni Zapad ne može pobjeći od odgovornosti za afganistansku agoniju, koja dugo traje. Nije se smjelo dopustiti da talibani vojno »pobijede«, niti je bilo pametno držati talibane u izolaciji. Čini mi se da su Amerikanci imali loše savjetnike za pitanje talibana tako što su slušali samo antitalibansku priču od Afganistanaca, koji su imali potrebu za vojnom i političkom osvetom prema talibanima. Ali, u građanskom ratu, kao u Afganistanu, potreba za osvetom mora negdje i nekad stati. Očito, talibani su to shvatili pa su odmah proglasili opću amnestiju. To može izgledati kao retorička zamka, ali je, u svakom slučaju, važna za početak nacionalnog afganistanskog pomirenja. Uostalom, nije li na početku bila riječ?

​Tko je, po vašem mišljenju, kriv za ovo što se događa u Afganistanu?

– Radije bih pitao: A tko je nevin za ovo što se događa u Afganistanu? Nitko nije nevin. Domaći su afganistanski netalibanski političari očekivali da im Amerikanci riješe pitanje talibana, a Amerikanci su mislili da je moguće talibane savladati vojnom silom. Nijedna se očekivanja nisu ostvarila zato što stranci, ma ko bili, ne mogu uraditi domaću zadaću domaćih političara. To bi, naročito, političari u Bosni morali shvatiti, osobito nakon afganistanskog slučaja. I zato što se ideologija ne može savladati ili poništiti silom oružja, već silom kontra uvjerljive »ideologije«, u kojoj se može naći svaki čovjek. Talibani nisu promijenili svoju ideologiju ni za pedalj tijekom dvadeset godina u ratu s domaćim i stranim protivnicima. Zato nije realno očekivati da će se sada u »trijumfalnom« vojnoj pobjedi mijenjati. Neće ako ne moraju, a morat će ako ih se ne ostavi u izolaciji. Hoću reći da bi bila kardinalna greška da se talibane ostavi njima samima u Afganistanu pod izgovorom da se ne ponašajnu prema zapadnim normama i očekivanijima. Pa to bi za talibane bila najveća nagrada, veća od trijumfalnog ulaska u Kabul. Zašto? Zato što je samo intenzivnim izravnim susretima i sugestivnim razgovorima s talibanskim vođama moguće mijenjati talibansku ksenofobičnu političku ideologiju i moralnu odgovornost za mir i sigurnost u Afganistanu i svijetu. Nadam se da Zapad, posebno Amerika, neće duplirati svoju grešku. S talibanima se mora razgovarati i surađivati ne zbog njih, već zbog mira i sigurnosti u Afganistanu, regionu i svijetu. Povlačenje zapadnih ambasada iz Kabula je samoubilački politički čin, koji može imate neželjene političke i sigurnosne konsekvence.

Talibanski anti-Šerijat

​Kada je vaše pismo u pitanju, na kakav se Šerijat pozivaju talibani i što je Šerijat zapravo?

– Još ne znamo na kakav se Šerijat pozivaju talibani. Ali znamo kako su talibani Šerijat provodili prije dvadeset godina kada su bili na vlasti. Takva primjena Šerijata je neprihvatljiva prema slovu i duhu Šerijata. Dakle, poznati talibanski Šerijat iz prošlosti bio je anti-Šerijat, a to znači da autentični Šerijat ima pet temeljnih neupitnih normi uvijek i na svakom mjestu, a to su: 1) Pravo svakog čovjeka na život (al-nafs); 2) Pravo svakog čovjeka na vjeru (al-dīn); 3) Pravo svakog čovjeka na slobodu (al-ʿaql); 4) Pravo svakog čovjeka na imetak (al-māl); i 5) Pravo svakog čovjeka na čast (al-ʿirḍ). To je osnovni smisao Šerijata, kojeg su veliki muslimanski umovi definirali u slobodi svog duha i u stanju političke i vojne moći, kao pravo i obavezu da štite manjinske zajednice u svom većinskom muslimanskom okruženju. Onaj koji ignorira ili zaniječe taj smisao Šerijata, on radi protiv Šerijata, uključujući i zabranu ženskoj djeci da se školuju. Očito su talibani odustali od te zabrane, ali nisu još uvijek odustali od toga da se miješaju u život žena na neprihvatljiv način. Slažem se, nije Zapad mjera kako žene treba da se oblače, ali nije mjera ni »talibanski« nikab, gdje žena izgleda bezlična. Nije li hidžab ili mahrama mjera, gdje žena pokriva glavu, ali otkriva lica svoje osobnosti. Uostalom, mnogo je važnije šta je u nečijoj glavi nego šta je na nečijoj glavi. Jasna je kur’anska poduka: »Odjeća moralnog karaktera u pobožnosti je najbolja«.

Detaljno ste opisali u pismu što je žena u islamu. Kakav je danas njihov status u Afganistanu, što možemo očekivati kada su talibani u pitanju, jesu li strahovi opravdani?

– Položaj žena u Afganistanu se umnogome promijenio nabolje za dvadeset godina, ali strahovi još uvijek postoje iako talibani kažu da će žena imati važnu ulogu u afganistanskom društvu u okviru Šerijata. Naravno, svaki pravi musliman i prava muslimanka ne mogu biti protiv Šerijata. Pitanje je samo kako neko tumači Šerijat. Talibani nemaju dobar rekord u tome. Također, upitna je i teza slobode u okviru talibanskog Šerijata. Talibani moraju naučiti da nema primjene Šerijata bez individualne i kolektivne slobode, dok je obrnuta situacija moguća. Da nema slobode u okviru Šerijata ako se poimanje Šerijata svede na isključivu ideološku matricu i bezočnu moć despotske tiranije. Islam je u svojoj bîti oslobodilačka teologija. Kad su ga pitali da li namjerava uvesti Šerijat u Bosni, rahmetli Alija Izetbegović je odgovorio: »Islamu treba sloboda u okviru koje je moguć Šerijat, kao vladavina istine i pravde«. To pravilo važi i za Afganistan: Šerijat treba slobodu da bi bila moguća njegova primjena ne samo u Afganistanu već i u muslimanskom svijetu na principu istine i pravde bez mita i korupcije.

Po vašem mišljenju, budući da su od omiljenih boraca postali omraženi, što spominjete u pismu, zašto se to dogodilo?

– Odgovor na to pitanje zahtijeva mnogo dublju i širu elaboraciju od ovog intervjua. Ali ono što se ukratko može reći jest da je Afganistan bio lakmus-papir hladnog rata, gdje je Zapad, posebno Amerika, ušao bez ozbiljne pripreme i bez smišljenog proračuna o krajnjim konsekvencama afganistanskih mudžahidina, Freedom Fighters, boraca za slobodu. Na početku je svako u tome vidio svoj interes, mudžahidini svoj, a Amerikanci svoj, da bi na kraju došlo do sukoba interesa. A onda kada je bilo kasno da se stvari vrate na početak, svako je krenuo svojim putem – mudžahidini su iz Afganistana otišli na druga ratišta u svijetu, a Amerikanci su ostali u čudu što im se događa u New Yorku. Al-Qaidah je i uzrok i posljedica posljednjih trzaja hladnog rata. Sovjetski Savez se samo-dokinuo, ali je Afganistan tomu dobrano kumovao.

Fascinantna povijest

Na kraju ste vođi talibana poručili: »Vi, Mullah Baradar, imate priliku da od Afganistana napravite oazu mudrosti i vještine pod uvjetom da imate otvoren um i ispruženu ruku prema svim ljudima dobre volje! Amin!«. Hoće li se to zaista dogoditi ili svjedočimo povratku 20 godina unazad?

– Bez pretjerivanja Afganistan je jedno pravo intelektualno i kulturno svjetsko čudo. Nažalost, tijekom posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća do danas nismo čuli niti čitali u raznim međunarodnim i lokalnim medijima o Afganistanu osim vijesti, izvještaja i spisa o ratovima i terorizmu. Terorističke grupe koje su se tamo formirale iskrivile su historiju i sliku Afganistana, praveći lošu sliku o ovoj zemlji u glavama mnogih na Zapadu, ali i u muslimanskom svijetu. To je zasjenilo intelektualnu i kulturnu historiju Afganistana, koja je fascinantna. Afganistan je izrodio i odgojio velike umove ne samo islamske, već svjetske nauke. Dovoljno je spomenuti dvojicu velikih kozmopolitskih umova iz tog područja: Ibni Sina, Avicenu i Al-Birunija. U modernoj muslimanskoj povijesti ime Džamaluddina al-Afghanije, rođenog u Asadabadu, Afganistan 1839. godine, je nezamjenjivo. Bio je inspiracija egipatskom reformatoru islamske misli Muhammedu Abduhu, koji je imao utjecaj i na nas muslimane na Balkanu.

Ali Afganistan nije samo kulturna i intelektualna riznica svjetske baštine, već je Afganistan i riznica plemenitih metala i ruda za potrebe najviših modernih tehnologija, kao nigdje u svijetu. Da ne govorimo o jedinstvenom afganistanskom maku za proizvodnju opojnih pića u medicini, ali, nažalost, i za opojnu drogu. Zato kad govorimo o Afganistanu, treba da imamo na umu da nije riječ samo o ideologiji već i o prirodnom bogatstvu zbog kojih su se mnogo više vodili ratovi unutra i izvana.

Dakako, talibani su svjesni svega toga i zato su se, čini mi se, ovoga puta bolje spremili u svom PR-u, javnoj komunikaciji. Reklo bi se da idu ispred svojih kritičara: proglasili su amnestiju, najavili su zaštitu ljudskih prava, obećavaju bolji odnos prema ženama, osluškuju kritiku Zapada i nastoje da ih Zapad razumije. Ako njihove riječi potvrde i djela, onda je moguće da u doglednoj budućnosti Afganistan bude primjer za ugled. Nadajmo se uz oprezni optimizam.

Ništa novo

Hoće li njihov dolazak na vlast značiti novu migrantsku krizu?

– Hoće, i to mnogo veću nego dosad. Afganistansku migrantsku krizu iskoristit će potencijalni migranti susjednih zemalja tako da će se svi pozivati da dolaze iz Afganistana. Naročito Europa i Balkan treba očekivati veliki val migranata iz centralne Azije.

Hoće li pobjeda talibana pojačati jake izljeve islamofobije kojima svjedočimo u Europi u posljednje vrijeme?

– Nažalost, hoće, iako se na račun islamofobije nema ništa novo reći. Sve islamofobično je već rečeno i o islamu, i o Šerijatu i Muhammedu Alejhisselamu tako da nema ništa novo što nismo već čuli. Talibani mogu biti samo dodatan povod za islamofobiju. Očito s tim nam je živjeti u Europi. Mi u Bosni imamo Dodika, koji nam svako malo šalje islamofobične poruke. A ni vaš hrvatski predsjednik Milanović nije imun na islamofobiju.

Bili ste dugo imam u Zagrebu; koliko se Hrvatska u svom odnosu prema muslimanima promijenila od tada?

– Nije se Hrvatska mnogo promijenila u odnosu prema muslimanima otkako sam bio glavni imam Zagrebačke džamije za što sa zahvalnošću primam i nešto hrvatske mirovine u eurima. Međutim, Hrvatska se mnogo promijenila u sebi i prema samoj sebi. Naime, nije Hrvatska više ona zemlja otvorenog i demokratskog duha i uma u sebi i prema Bosni – svom glavnom susjedu. Primjećuje se neki hrvatski grč prema Bosni, bar u porukama koje nam u posljednje vrijeme šalje hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji se predstavlja većim Tuđmanom od samog Tuđmana, većim katolikom od pape u Rimu. U početku sam mislio da su to Milanovićevi slučajni osobni ispadi, ali što više vrijeme prolazi, sve više njegove nerazumne predrasude o Bosni postaju općehrvatska politička predrasudna konstantna. Jer ne čujemo hrvatski glas protiv Milanovićeva divljanja oko Bosne. Zaista ne mogu da shvatim da hrvatska politika ne shvaća da je bosanska država sudbinski predodređena da bude civilizirana građanska država, u kojoj je uvjet za kolektivna prava i oslobode, pravo i sloboda pojedinca poput svih europskih država. Možda to nije jasno HDZ-u, ali Milanoviću bi trebalo biti jasno, a ako nije, onda on ima neku mentalnu falinku. Bosna nije Afganistan, gdje vlada princip plemenskih normi. Bosna je civilizirana zemlja razumnih pojedinaca, koji su sposobni da žive u jedinstvu različitosti vjera i nacija. Mislio sam da ako itko, hrvatska politika može i treba to razumjeti i zato nam ne treba slati poruke da »Bosna nikad neće biti građanska«. To je porazno za hrvatsku politiku, koja, uvjeren sam, ne može preživjeti tu političku blasfemiju zato što je Bosna sudbinski predodređena kao građanska država ma šta mislio Milanović i HDZ. Bosna ne može podnijeti plemenski ili etnički aparthejd, koji zagovara HDZ u Bosni.

Talibani slijede deobandijski model islama

Tko su, po vašem mišljenju, talibani, što oni predstavljaju?

– Teško je precizno odgovoriti na to pitanje, ali moguće je talibanski fenomen dovesti u vezu s deobandijskim pokretom islama u Indiji. Riječ je o »Islamskim sjemeništima«, u gradu Deobandu u Indiji. Taj naziv potječe od kraja 19. stoljeća. Sjemenište su osnovali Muhammad Qasim Nanautavi i Rešid Ahmad Gangohi 1866. god. Teološki, Deobandi se drže taqlida, tradicionalnog ili presedanskog mišljenja u islamskom pravu nasuprot idžtihada, slobodnog i kreativnog pravnog mišljenja. Deobandijski učenjaci slijede hanefijsku pravnu školu u islamu, kao što je slijede i muslimani u Bosni.

Dakle, Deobandizam je konzervativna islamska ortodoksija koja slijedi salafistički egalitarni model i nastoji oponašati život i vrijeme Muhameda, a.s. Ta se škola proširila u cijeloj južnoj Aziji, a službeno je podržana u Pakistanu u vrijeme pakistanskog predsjednika Mohammeda Zia-ul-Haqa 1977. – 1985. Deoband je okupljao muslimane koji su bili protiv britanske kolonizacije u Indiji i zalagali se za doslovno i strogo tumačenje islama.

Posljednjih 200 godina muslimani sunniti su često gledali u deobandijsku školu, kao dobar primjer primjene islama. Ta je škola dugo nastojala očistiti islam od novotarija. Učenjaci Deobandija često su se protivili onomu što su smatrali zapadnim utjecajima. I baš kao što su Siki potekli iz hinduizma, ali nisu hindusi i baš kao što su i protestanti potekli iz rimokatolicizma, ali nisu katolici, slično tomu, teološko učenje deobandijske škole potiče iz sunnitske zajednice, ali nije strogo sunnitska. Deobandijevo tumačenje smatra da je prva vjernost muslimana njegovoj vjeri, a tek onda zemlji čiji je državljanin ili stanovnik; drugo, da muslimani priznaju samo vjerske granice svog Ummeta, a ne i nacionalne granice; treće, da imaju sveto pravo i obavezu da odu u bilo koju zemlju da vode džihad kako bi zaštitili muslimane te zemlje.

Izvjesno je da su talibani usvojili deobandijski model islama, posebno kad je riječ o ženama. Koliko i jesu li se uopće talibani u međuvremenu promijenili, ostaje da se vidi u narednom periodu. Ali, zasigurno, talibani su pod jakim utjecajem deobandijske doktrine u moralu i politici. Očekivati je da je vrijeme da se oslobode od nekih utjecaja neodrživih poimanja deobandijske škole te da prihvate neke usvojene norme u međunarodnim odnosima. Ako talibani shvate i prihvate tu potrebu, onda se može reći da su se promijenili.