Američki producent i glazbenik Jack Antonoff u posljednjih je 7-8 godina u svjetskim okvirima izgradio status vrlo zanimljivog autora, što kao producent takvih pop zvijezda kao što su Lorde, Taylor Swift, Lana Del Rey ili Clairo, što kao vođa grupe Bleachers koja je svojim retro zvukom osamdesetih zabilježenim na albumima »Strange Desire« (2014) i »Gone Now« (2017) privukla mnoge.

Sad će taj status pažnje vrijednog autora biti dodatno ojačan jer je treći album nazvan »Take the Sadness Out of Saturday Night« prepun raznovrsne i vrlo kvalitetne glazbe, sjajnih stihova te gostovanja veličina kao što su Bruce Springsteen i Lana Del Rey. Novi je album definitivno iskorak jer Antonoff svoje glazbene okvire širi daleko van njemu dosad najdražih osamdesetih, a konkretno to znači da se kreće u rasponu od rockabillyja pedesetih preko novovalne svježine s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih pa do razigranog britpopa devedesetih. I sve to uz itekako uočljiv individualni pristup zahvaljujući kojemu u niz navrata imamo i dodire s klasičnom glazbom, odnosno gostovanja njegova idola Springsteena te prijateljice i sestre po duši Lane Del Rey.

Sav taj pastiš raznorodnih glazbenih stilova (u Wikipediji je uz album navedeno 11 različitih žanrova!) Antonoff je obradio i posebnim producentskim zahvatima pa su tako neke pjesme koje su vezane za davne dane rocka snimljene uz poštovanje tadašnjih tehničkih mogućnosti, čak i sa starim mikrofonima (!) što je nekim pjesmama oduzelo energiju koje će sigurno biti na koncertima jer većina pjesama u sebi ima ono što prava rock pjesma mora imati – rif koji diže na noge, plesni ritam, sjajne refrene…

Foto: Facebook

Svijet emocija

Tekstovima se Antonoff iznova okreće sebi i svom svijetu emocija nastojeći se kroz stihove i glazbu riješiti depresije i očaja koji su njegov čest gost, što zbog osobnih ljubavnih poraza, što zbog općeg košmarnog stanja izazvanog pandemijom.

Pri tom u nekoliko pjesama slijedi svog mladenačkog uzora Brucea Springsteena, koji mu glasom pomaže u pjesmi »Chinatown« u kojoj uz tipičan Gazdin grandiozan i melodramatičan način slaže također za Springsteena uobičajenu priču o nužnosti bijega s voljenom djevojkom s kojom će sjesti u auto, »preuzeti svu njezinu tugu« i krenut će zajedno kako bi pronašli zajedničko bolje sutra (»find tomorrow«). Utjecaj Bossa izvire i iz zaista odlične »Stop Making This Hurt« s jasnom porukom da je, ako već ne ide, bolje i poštenije reći zbogom, a ne se mučiti.

Na tom je tragu i odlična »Don’t Go Dark« čija je autorica Lana Del Rey koja također jako voli Springsteena, pa je za Bleacherse stvorila pravu springstinovski poletnu i razigranu pjesmu u kojoj kroz tekst od dragog traži da je ne čini tužnom i nesretnom, koliko god on sam tužan bio. U drugoj svojoj pjesmi na ovom albumu, akustičnoj baladi »Secret Life«, Del Reyova nudi i prateći vokal te tekst o tome kako je sve što želi miran i tih život, dosadu i opuštenost u njegovu društvu.

Dio pjesama vezan je za to što Antonoffu znači glazba pa u razigranom i veselom rockabilly/britpop/novi val koktelu nazvanom »How Dare You Want More« pojašnjava kako voli raznolikost u glazbi, a jedino što nije dobro je kvaliteta snimke koja je previše starinska i ni slučajno ne prati količinu energije uočljive u temeljima ove pjesme.

Tek djelomično to uspijeva odličnoj »Big Life« koja će sigurno na koncertima biti idealna za raspašoj, ali joj u studijskoj verziji nedostaje žestine i snage, posebno stoga što govori o životu rockera. Bolja od svih njih, i po kvaliteti snimke i po tekstu, je izvrsna »45« koja istodobno obrađuje i izgubljenu ljubav i glazbu kao utočište i spas u trenucima boli i depresije, pri čemu Antonoff spominje i pojedina glazbena razdoblja rock glazbe.

Foto: Facebook

Ljubavna bol

Tri su pjesme (»91«,«What’d I Do with All This Faith?« i »Strange Behavior«) vrlo mračne i depresivne, djelomično i zahvaljujući tomu što u svakoj od njih Antonoff koristi gudače stvarajući već i time komorno ozračje koje odgovara mračnim i depresivnim tekstovima kroz koje saznajemo kako u njegovu djetinjstvu »mama jest, ali i nije bila tu«, a u završnoj »What’d I Do with All This Faith?« gubi nakon odlaska voljene vjeru u sve, pa i u vjeru jer – što ja uopće mogu s tom vjerom, kad tebe nema?! Na svu sreću, tog je crnila znatno manje od pozitive, a niz pjesama baš i sugerira bijeg od depresije kroz aktivnost, borbenost, vjeru u sebe ili, ako baš ne ide drugačije, springstinovski bijeg iz grada i zajedničko traženje bolje sutrašnjice.

Kroz razgovore prenesene u glazbenim časopisima uočljivo je kako je Antonoff album stvarao pogođen nizom za njega negativnih događaja – raskida s glumicom Lenom Dunham, odlaskom iz New Jerseya u New York, pandemijom korone koja je zaustavila koncertne aktivnosti koje su za njega srž bavljenja glazbom… No iz tog mora nevolja poput bisera iz sakrivene školjke izronio je ovaj album pri čemu je Antonoff – svjedoče to stihovi iz pjesme »Stop Making This Hurt« – svjestan kako te ljepote možda i ne bi bilo da nema boli i tuge. I zbog toga je, između ostalog, »Take the Sadness Out of Saturday Night« odličan album. Jer, »If we take the sadness out of Saturday night/I wonder what we’ll be left with, anything worth the fight?«

Foto: Facebook