Nostalgično sjećanje na kraj sedamdesetih i cijele osamdesete prošlog stoljeća nedvojbeno će mnoge vršnjake Zorana Pilića (Zagreb, 1966.) privući ovoj knjizi koja pored toga nudi i sliku ratnih fizičkih i psihičkih košmara devedesetih, a završava u drugoj dekadi ovog našeg stoljeća kad Edi Nachbar, glavni lik ove knjige, doživljava ono što nije očekivao – svojevrsni happy end i ljubav s Dinom, prvom mladenačkom ljubavi. Nogomet, rock glazba i djevojke temelj su njegova odrastanja, a krvavi rat koji ga je i fizički i psihički strašno pogodio (iz rata izlazi potpuno bijele kose) tjera ga na bijeg iz Hrvatske te lutanja po cijelom svijetu – najprije je to Njemačka, pa Amsterdam, zatim Boston pa na jug sve do latinoameričkih zemalja iz kojih se ipak vraća u SAD gdje će sresti staru ljubav Dinu i svoju šesnaestogodišnju kći Taru, djevojku za koju i nije znao da postoji.

Četiri cjeline

Edi je dijete Slavonije i odrastao je u jednom slavonskom gradiću gdje, na početku osnovne škole, saznaje kako njegovi roditelji nisu i njegovi biološki roditelji, već je usvojen nakon što je kao dojenče pronađen ispred jedne zagrebačke crkve. Bez obzira na to on odrasta okružen ljubavlju, uklapa se bez problema u tu sredinu te kao i svi sanja o djevojkama ili o tome da postane rock ili nogometna zvijezda. Ipak, za razliku od većine svojih vršnjaka on na život gleda malo drukčije, točnije s podosta pesimizma i patnje jer je sve – uči ga tome ponajprije književnost kojoj je posvećen – prolazno i nestalno. To, kao i rat u kojem je doživio strahote, među kojima je i ta da je tada nehotice rafalom pokosio i ubio jednog od najboljih prijatelja – tjeraju ga na lutanja po svijetu (»Ne može zamisliti grad u kojem bi mogao ostati«) i namjerno osamljivanje (»Biti sam prirodno je stanje«) pri čemu »ljubav niti traži, niti mu se događa«, a kad i ostvari poneku vezu, bilo ljubavnu, bilo prijateljsku lako je raskida jer »pri odlasku i ono malo tuge što ostane, može staviti u dva džepa«.
Upravo zbog takvih stavova njemu je lutati, mijenjati mjesta privremenog života, poslove, ljubavi i prijatelje lako, a brojne od tih epizoda prenosi nam kroz priču o tim svojim lutanjima koja mu, ponajčešće kroz razgovore s ljudima s kojima neko vrijeme živi, služe da bi razmišljao i iznosio svoje stavove o životu, ljubavi, prolaznosti, društvenim uređenjima, politici, nepravdi, siromaštvu, kapitalizmu i komunizmu… Sve to čitatelju je prenijeto kroz četiri cjeline, iliti knjige kako ih on naziva, sastavljene od niza najčešće vrlo kratkih i jednostavnih epizoda koje kronološki prate radnju od kolovoza 1975. godine kad se sprema krenuti u prvi razred osnovne pa sve do 2015. godine kad priča završava rečenicama o budućnosti njegove kćeri.

Marquez i Wenders

U tih četrdeset godina stalo je mnogo toga što su na ovim prostorima itekako upamtili njegovi vršnjaci, kao i oni nešto stariji ili mlađi, pa je knjiga i svojevrsni podsjetnik na živote ljudi u bivšoj, kao i ovoj novoj državi. Posebno će pritom dodirne točke s Edijevim životom naći ljubitelji nogometa jer on sjećanja veže za velika Svjetska i Europska nogometna prvenstva pa, primjerice, jako dobro zna gdje je bio 1974. godine kad je igrano Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, a rado se prisjeća i svih kasnijih, premda to zanimanje za nogomet opada posljednjih godina. Uz strast prema nogometu drugi lajtmotivi njegova pričanja su čuveni Marquezov roman »Sto godina samoće« u kojem vidi sliku vlastita osamljivanja, odnosno likovi anđela u crnom preuzeti iz filma »Nebo nad Berlinom« Wima Wendersa. Na kraju je tu, kao spoj Wendersa i Marqueza, i lik njegova prijatelja Roka kojega je nehotice ubio za jedne akcije na ratištu i koji mu se u svijesti i halucinacijama javlja kad mu je najgore i kad utone u magle gotovo pa krajnjeg pesimizma. Svi se ti motivi izmjenjuju i isprepliću tijekom cijelog romana pojačavajući elemente priče koju nam iznosi te gradeći od Edija kompleksnu osobu, odnosno zanimljiv književni lik koji nastoji opstati u svijetu nesklonom senzibilnim i osjetjivim ljudima kakav je on.

Hrvatski Meursault

Baš zbog tih raznih nesreća i razočaranja Edi nastoji biti što manje zamjetan, što manje bitan, nevažan sebi i drugima, odnosno trudi se na jedan način – nestati. Zato i odlazi u trenucima kad se počinju nazirati obrisi čvršćih prijateljstava i veza, zato i bježi iz grada u grad bojeći se novog poraza u vezama, odnosno bolno osjećajući tragediju prolaznosti svega što postoji: »Izoštrenih čula promatrao sam svijet oko sebe uočavajući sve one sitne detalje koji bi mi inače lako promaknuli. U svakom pojedinom fragmentu prepoznavao sam ljepotu, ali kada bih ih sastavio u cjelinu, mogao sam vidjeti pukotine i nacerenu masku smrti – svijet se raspada, trune, mrvi se pod nogama i nestaje. Koliko god taj proces potrajao – nebitno je jer ova zvijezda polako i neminovno gasne, životi svih koje poznajem, i koje ću ikada upoznati beznačajni su baš kao i moj vlastiti. Potpuno je nevažno na koji ću način ja – zrnce prašine, živjeti svoje dane«, zaključuje jedno od svojih pesimističnih i bolećivih razmišljanja Edi Nachbar, svojevrsni hrvatski Meursault kojemu, na kraju, ipak nije sve potpuno svejedno poput junaku briljantnog Camusova »Stranca«. Jer, Edi je na kraju ipak nagrađen ljubavlju i srećom. Jest da je ona, kao i sve drugo, prolazna i kratkotrajna, ali ipak životu barem na trenutak daje smisao.