Projektiranje "maršalovih" brodova: Najbolje Titove jahte djelo su Pepija s Trsata

Josip Paučić u radnoj sobi svoga stana na Pećinama

Poznati brodograđevni inženjer, dugogodišnji djelatnik riječkog Brodoprojekta, projektirao je jahte Podgorka i Jadranka, dva najreprezentativnija broda jugoslavenskog predsjednika. Oba su bili drveni i građeni u hrvatskim brodogradilištima

povezane vijesti

Prošle sam godine u dva navrata pisao o jugoslavenskim državnim jahtama. Bolje bi bilo reći – Titovim, budući da ni jedan visoko pozicionirani političar onog vremena na njim nije mogao samostalno ploviti, a posebno ne kad mu se prohtjelo. Na njihovu palubu uvaženi drugovi mogli su kročiti samo kao »maršalova pratnja«. Imao je jugoslavenski predsjednik više jahti, mogao je za sebe birati brodove po želji. Među svima njima dvije su uvijek posebno isticane – Podgorka i Jadranka. Bile su najreprezentativnije, na njima su u plovili visoki gosti iz svijeta. Jedna od njih – Podgorka i danas plovi. Sada se zove Učka i hrvatska je državna jahta. Prošle godine upravo je ona bila povodom mnogim tekstovima u našim medijima.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović prošlog je ljeta jahtom Učka putovao u Albaniju. Kasnije se ispostavilo da je naš predsjednik bio u privatnom posjetu i – po starom hrvatskom običaju – krenula je medijska lavina. Tada sam pisao o Učki – Podgorki, zanemarujući prirodu Milanovićeva putovanja. Potom je uslijedio tekst o Titovim jahtama. Jasno, ne svima.

Josip Paučić iz mlađih dana

Predstavio sam one najpoznatije, Podgorku i dvije Jadranke. Posebno sam tada istaknuo da su dvije najreprezentativnije jahte – Podgorka i druga Jadranka – projektirane u Rijeci, u Brodoprojektu. Dan nakon objave imao sam dva zanimljiva reagiranja. Sadržaj im je bio gotovo identičan. Najprije se e-mail porukom javio Damir Grubiša, Riječanin, dugogodišnji hrvatski diplomat, profesor na američkom sveučilištu u Rimu. Njegov je otac Ostoja Grubiša radio u Brodoprojektu, bio je poznati projektant brodova.

Potom je nazvao Boris Cesarec. Radio je dugo u Brodoprojektu, do kraja, do propasti u svijetu cijenjene tvrtke. Neću prepričavati, ali obojica tvrde isto – obje jahte projektirao Josip Paučić. Za svoje tvrdnje nemaju dokaza ali, ističu oni, kada je trebalo projektirati lijepi brod znalo se kome povjeriti zadatak.

Dokazni materijal

Prilikom pisanja navedenog teksta isto sam pomislio. Josipa Paučića, za prijatelje samo Pepija, poznavao sam godinama, poznate su mi bile njegove reference i afiniteti. Ali, kako nešto javno objaviti, u novinama, bez dokaza. Imao sam, međutim, trag! Poznajem Marina Kirinčića, inženjera biologije, muzejskog savjetnika u riječkom Prirodoslovnom muzeju. Marin je, to također godinama znam, Pepijev unuk. Brzo smo uspostavili kontakt, sve razjasnili i dogovorili da će on i brat potražiti materijale i fotografije. Sve skupa dosta se razvuklo, vrijeme brzo prolazi. Ipak, dočekali smo. Pepi Paučić, čitav život samozatajan i skroman, zaslužio je da javnost upozna barem dio njegova stvaralaštva. Bio je jedan od vodećih projektanata u Brodoprojektu, a riječka tvrtka bila je priznata i cijenjena u svijetu.

Opus Josipa Paučića zaslužio bi detaljno i opširno predstavljanje. Nažalost, nema izvora. Brodoprojekt je davno nestao, dokumentacija i arhiva razbucana tko zna gdje. Ako je uopće nešto sačuvano… Velike pomoći nema ni od obitelji. Kćerka je u visokim godinama, unuci su »bili mali kad je nono radil«. Poseban je problem što je Brodoprojekt godinama bio vojno poduzeće, većina poslova morala je ostati unutar njegovih zidova. Skoro, pa su i Titove jahte prepuštene trajnom zaboravu.
U nekoliko rečenica ponoviti ću detalje o najpoznatijim Titovim jahtama, Podgorki i Jadranki. Tek da podsjetim one koji se lanjskih tekstova ne sjećaju, ili ih nisu čitali. Podgorka je starija, plovi i danas, nalazi se u sastavu odreda »rezidencijalnih brodova« HRM. Zove se Učka. Djelo je hrvatskih brodograditelja.

Dužina 39, širina 6,80, najveći gaz na krmenom dijelu 1,85 metara. U izvornoj verziji pokretala su je tri diesel motora britanske proizvodnje, svaki od 2.500 KS. Zbog nedovoljne širine broda tri propelera nisu idealno funkcionirala, pa je maksimalna brzina bila 32,4 a putna 23 čvora. Razlog tome zacijelo je i deplasman od 140/150 tona. Podgorku je opsluživala posada od 15 članova, 2 oficira, 6 podoficira i 7 mornara. Mogla je ukrcati 40 putnika.

Problemi s motorima

Rijetki, međutim, znaju da je Tito imao dvije Podgorke. U obje bio je »umiješan« Josip Paučić. Najprije je napravio idejni i glavni projekt nazvan »Podgorka jedan«. To je bio jedan torpedni čamac koji je rekonstruiran i pretvoren u malu jahtu s benzinskim motorom. Jugoslavenski predsjednik s tim brodom nije puno plovio. Njegova okolina i osiguranje bili su skeptični prema njemu zbog benzinskih motora.
Na najvišoj državnoj razini donesena je odluka o gradnji novog broda. Projekt je nazvan »Podgorka dva« a projektiranje je, opet, povjereno Josipu Paučiću. Drveni brod građen je u Korčuli. Trup je kompletno od mahagonija, s aluminijskim rebrima i nadgrađem. Izgrađen je vrlo dobro i dobro se pokazao, što potvrđuje činjenica da i danas plovi.

Putovanja mladog inženjera

Mnogi koji su poznavali Josipa Paučića uvjereni su bili da je čitav radni vijek proveo u Brodoprojektu. Osobno sam dugo spadao među takve. Onda mi je Mario Stazić pričao da mu je Pepi bio profesor u srednjoj školi. Tek iz knjige »Alma Mater« kojoj je autor Igor Belamarić, i sam poznati brodograditelj, doznao sam što je, i gdje, radio u početnim godinama.
Diplomirao je u Zagrebu 1936. godine, kao 15. po redu inženjer brodogradnje u Hrvatskoj. Prvi posao dobio je u Zagrebu, u tvrtki što se bavila centralnim grijanjem. Potom je godinu dana proveo u Čehoslovačkoj. Radio je u Škodi, u projektnom uredu za brodogradnju. U mornaričkom arsenalu u Tivtu proveo je 1939. godinu, a 1940. bio je nastavnik na brodograđevnom odjelu Srednje tehničke škole u Splitu. Za vrijeme rata radio je u Zagrebu, u Inspekciji rada.
Tada je osnovao malo brodogradilište i u njemu je izgrađeno nekoliko drvenih ribarskih brodova. U more su bili porinuti u Bakru. Od 1945. Paučić je radio u upravi sjevernojadranskih brodogradilišta, a 1947. u škveru u Kraljevici. U Brodoprojektu je bio najduže, od osnutka 1948. do mirovine. Spomenimo i to, rođen je 1909. na Sušaku, a umro nepunih mjesec dana prije stotog rođendana.

Problem su bili jako bučni dvotaktni motori. Da bi se tu buku eliminiralo, brod je specijalno građen i izoliran u unutrašnjosti. U kabinama i salonu buka je bila između 40 i 50 decibela, moglo se normalno razgovarati. Vani, na krmi bilo je 110 decibela, nije se moglo razgovarati. U motornom prostoru bilo je i 130 decibela. Koliko se u zvučnoj izolaciji uspjelo potvrđuje jedan detalj što ga je Paučić otkrio godinama kasnije. Prilikom pokusne plovidbe u Limskom kanalu u jednom trenutku Jovanka je rekla: »Tito, dosta je, možemo kući.« On je odgovorio: »Zar ne vidiš da brod već kreće.« Izolacija je bila takva da ona nije čula rad motora.

Brod za sebe

Josip Paučić rođen je na Sušaku, preciznije doma je s Trsata. U mladosti bavio se veslanjem i jedrenjem, pa je odlučio studirati brodogradnju. Jednom je rekao da mu je »san bio živjeti na moru i imati brod«. Još za vrijeme studija napravio je projekt broda za sebe. To je bila jedrilica od 12 metara. Poslije kao, inženjer radio je novi projekt, pa treći i, taj brod nikada nije napravio. Sagradio je samo jedan mali bajbot od dva i pol metra, uz pomoć jednog tehničara. Radio ga je još u Zagrebu. Nije ga puno koristio. Kasnije ga je darovao prijatelju u Puntu, pod uvjetom da s njim može raditi što god hoće, samo ga ne smije prodati. To je bio jedini brod kojeg je svojim radom napravio čovjek koji potpisuje mnoge lijepe i važne brodove.

Na Podgorki je Tito dosta plovio i s tim brodom bio je zadovoljan. U uskom krugu ljudi od povjerenja Pepi je »otkrio« još jednu zanimljivost. Dok se Podgorka projektirala i gradila Tito se u nekoliko navrata susreo s Paučićem i predstavnicima brodograditelja. Jednom susretu na Vangi, između ostalih, nazočila su dvojica visokih oficira, admiral Pecotić i general i Šumonja. Raspravljalo se i o boji broda. Paučić je predlagao bezbojni lak ili bijelo. Prema njegovu kazivanju, Tito je rekao: »Lijepo je jedno i drugo, ali dajte ga obojite lakom. Ako ne bude dobro lako ćemo ga prebojiti u bijelo. Ako nam se bijela ne sviđa teško je to promijeniti u lak.« Prirodnu boju drva Podgorka je imala godinama, dok je danas Učka opiturana u bijelo.

Susreti s Titom

Nakon Podgorke, relativno brzo krenulo se u gradnju nove jahte, nazvana je Jadranka. Za projektanta je opet odabran Josip Paučić. Jadranka je bila moderan brod koji je godinama mogao zadovoljiti najveće prohtjeve. »Građena je u Puntu i savršeno napravljena, rekli bi »k’o mobilija«. Na bilo kakav detalj nije se moglo dati primjedbu«, pričao je Paučić puno godina poslije. Opremljena je potpuno u Kraljevici. Napravljena je u rekordnom roku, kompletno završena za godinu dana.

Jasno, prije gradnje Tita se moralo upoznati s brodom na kojemu bi trebao ploviti, da li je dobar, da li mu odgovara… Prezentiran mu je model s kojim se u potpunosti složio. Kao što to redovno biva, valjda po protokolu, primanju u Beogradu svjedočili su admiral Vilović i general Radanović. Ipak, tom prigodom službeni protokol nije poštivan. Sastanak je trebao trajati 20 minuta, a Paučić i društvo zadržali su se 50 minuta.

Pepi vam neće ništa reći

Josipa Paučića poznavao sam godinama. Upoznali smo se sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća. Povezao nas je sportski ribolov, ribe i ribolov bile su teme svakog našeg razgovora. Znao sam gdje je radio i što je radio. Međutim, kad sam mu spomenuo brodove i razgovor za novine brzo je mijenjao temu, ili se izvlačio da me nije dobro čuo, govoreći: »znaš, ja san star, ja slabo čujen.« Jednom zgodom, za večere »kod Bujana« uspio sam ga malo isprovocirati.
Nekako sam skrenuo razgovor na brodove Jugoslavenske ratne mornarice. Najveći dio te flote »nacrtan« je u Brodoprojektu. Nije rekao što je on projektirao, ali je govorio o drugim brodovima. Ispričao je kako delegacija JNA putovala u tadašnji SSSR s namjerom da kupi dva razarača. Sovjeti su ih uvjerili da Jugoslavija nije tako velika, te da je Jadran malo more, da im razarači ne trebaju. Umjesto njih prodali su im dvije fregate. U JRM najprije su klasificirani kao razarači, te nazvani Split i Koper. Kasnije su dobili klasu »veliki patrolni brod« i takvi su ispraćeni iz hrvatskog Jadrana.
Prema riječima Josipa Paučića, ti brodovi nisu bili odviše kvalitetni. Ispričao je kako su dorađivani, te da su preradili čitav projekt. Nije rekao »ja sam preradio projekt«, nego »mi smo napravili«! Po tom projektu građena su još da broda u
splitskom brodogradilištu. Oni su nazvani Kotor i Pula.
To je bilo sve što sam kroz više godina uspio od njega izvući. Marijan Stazić, najfiniji gospodin kojega sam u životu upoznao, i to u vrijeme kada smo svi morali biti drugovi, bio je Pepijev najbolji prijatelj, suradnik u Brodoprojektu, a prethodno učenik u srednjoj tehničkoj školi u Splitu. Više puta Mario mi je govorio: »Pepi Vam neće ništa reći. On misli da nas vojska još uvijek prati i ontrolira. Nije nam bilo lako raditi u Brodoprojektu pod vojnom upravom.«

Tita nije zanimao samo taj brod, nego se raspitivao općenito za brodogradnju. Tito je bio zainteresiran za brodove, goste je iznenadilo njegovo poznavanje te tematike. Svojedobno na Brijunima, kada mu je Paučić objašnjavao projekt Podgorke dva, posebno motore i njihovu snagu, on je prokomentirao: »Znači, brod neće ići preko 25 – 27 milja.« Da, tu brzinu projektanti su očekivali.

Model Jadranke ispitivan je u Brodarskom institutu u Zagrebu i ta su ispitivanja značajno pridonijela njegovoj kvaliteti, posebno kad je riječ o izboru propelera i brzini. Kod takvih brodova problem su uvijek bili propeleri i institut je to jako dobro riješio. Kvalitetne propelere napravio je riječki Rikard Benčić, bili su bolji nego uvozni antikavitacioni propeleri. I domaći stručnjaci ostali su pomalo iznenađeni kvalitetom tog materijala.

Predsjednikov osobni dar

U sklopu priprema Podgorke jedan i Jadranke Josip Paučić s Titom se susreo pet puta. O impresijama nije puno govorio. Možemo pretpostavljati. Susret s predsjednikom u to vrijeme, iz današnje perspektive teško je zamišljati. Uzbuđenje, strogi protokol i predsjedničko osiguranje. Neizvjesnost kako će reagirati na predloženi projekt. Opuštanje nastaje tek u trenutku kad razgovor dođe na stručni teren, Tito je slušao sugovornika, ulazio s njim u razgovor. Bilo je i slikanja, Pepi je dobio fotografiju s potpisom. Pravo priznanje naišlo je kasnije.

Nagrada za diplomski rad

»Moj diplomski rad bio je zanimljiv. Mentor mi je bio čuveni profesor Stipetić. U to vrijeme je Lučka kapetanija Split raspisala natječaj za jedan trajekt u Šibeniku. On mi je predložio da za diplomski rad projektiram taj trajekt. To sam napravio i – diplomirao. Nakon toga mi je rekao da taj rad pošaljem na natječaj. Dobio prvu nagradu, šest tisuća ondašnjih dinara. To je za mene bila svota koju nikada ranije nisam imao u rukama. Za vrijeme studija živio sam s 300, 400 dinara mjesečno. Možete zamisliti što je mladiću od 25 godina značilo imati šest tisuća u džepu. To je za mene projekt što mi je zauvijek ostao u sjećanju.«

Od Tita je dobio osobni dar, zlatni ručni sat s posvetom. Predsjednik mu ga nije osobno uručio, nego ga je poslao po admiralu Mamuli. Koliko se sjećam, a Pepija sam godinama poznavao, taj sat nikad mu nisam vidio na ruci. Nije spadao u one koji se hvale svojim postignućima. Naprotiv, isticao je »da to nije samo moja zasluga«. Na tim projektima, kako je rekao u jednom od rijetkih razgovora za medije, »radilo je više ekipa, svaka od njih ima svoj dio zasluga, a posebno ekipa koja je radila arhitektonski posao.«
Prenosim još jednu medijsku izjavu Josipa Paučića: »Jadranka mi je najdraži objekt. Imao sam, međutim, i drugih drvenih brodova, recimo za miliciju, seriju M 22, 23, 24. S njima sam bio vrlo zadovoljan. Imali su dobra maritimna svojstva, tukli su more i po 10 – 12 bofora, godinama su plovili.