I u današnje vrijeme malo je onih koji nisu makar čuli za Jesseja Woodsona Jamesa, odmetnika, razbojnika, pljačkaša vlakova i banaka. Do danas traju rasprave o tome je li James bio običan kriminalac ili »američki Robin Hood«, borac za pravdu osiromašenih južnjaka nakon poraza, okupacije i pljačke Američke Konfederacije.

Jesse W. James rodio se 1847. na farmi u okrugu Clay, Missouri, gdje mu se obitelj bavila uzgojem konoplje, no već tijekom djetinjstva njegov otac Robert S. James, koji je bio istaknuti baptistički propovjednik, otišao je u Kaliforniju gdje je držao službe za mnoge nove doseljenike tijekom zlatne groznice.

Tamo je i preminuo kad su Jesseju bile tek tri godine. Majka Zeralda se poslije udavala još dva puta, tako da je Jesse imao brata, sestru, dvije polusestre i dva polubrata. Očuh dr. Reuben Samuel bavio se uzgojem duhana.

Pedesetih godina XIX. stoljeća stanje u državi Missouri i susjednom Kansasu bilo je napeto, s čestim sukobima koji su prethodili ratu između Sjevera i Juga. Migranti s Juga željeli su da se i tu primjenjuje robovlasnički farmerski sustav, dok su oni sa Sjevera bili protiv.

Bistar i uredan

Područje u kojem su živjeli Jamesovi bilo je poznato kao »Mali Dixie« gdje je većina stanovništva njegovala južnjački način života. S početkom neprijateljstva između Unije i Konfederacije, stanje je postalo još gore.

Država Missouri ostala je Uniji, no velik broj njezinih stanovnika simpatizirao je Konfederaciju. Jessejev stariji brat Frank pridružio se jednoj od brojnih skupina, takozvanih Kozjih stazaša, protiv kojih su se borile i federalne snage, kao i lokalni Jastrebovi.

Postrojba potonjih banula je 1863. na farmu Jamesovih tražeći Franka. Tom su prigodom mučili Reubena Samuela vješajući ga o drvo i izbičevali mladog Jesseja.

Frank James nije bio uhvaćen, nego se uspio pridružiti skupini čuvenog Williama C. Quantrilla s kojom je otišao u Texas. Kad se vratio od tamo, Jesse mu se priključio te su zajedno jahali u postrojbi koju je vodio Fletch Taylor.

Nakon njegovog teškog ranjavanja, prešli su pod zapovjedništvo Billa Andersona zvanog Krvavi. Isti taj Bloody Bill će kasnije kazati za Jesseja da je on bio »najbistriji i najuredniji borac pod njegovim zapovjedništvom«.

Pri napadu na unionistički vojni vlak kod Centralije, Jesse James je jahao držeći uzde u zubima i pucajući istovremeno s dva samokresa. Amnestija koja je proglašena nakon rata, nije se, međutim, odnosila i na južnjačke gerilce, koji su se morali predati sudu kao odmetici.

Na rubu smrti

Frank James je to i učinio i bio oslobođen, dok je Jesse bio teško ranjen krajem rata. Svi su vjerovali da će uskoro umrijeti pa su ga prenijeli na roditeljsku farmu, no on se tamo sasvim oporavio. Još dok je ležao u postelji u Missouriju, nekoliko je preostalih jahača iz njegove postrojbe počelo s pljačkama i napadima na nove vlasti i predstavnike Republikanske stranke. Frank i Jesse su im se uskoro pridružili.

Zajedno s rođacima iz obitelji Younger, Jamesovi su u veljači 1866. napali Okružnu štedionicu za Clay county. Jesse i Frank otvoreno su ušli u poslovnicu držeći pištolje u rukama i naredili blagajniku da sadržaj trezora stavi u vreće za brašno. Potom su mirno izišli, sjeli na konje i odjahali s 60 tisuća dolara u vrećama. Potjera koja je pohitala za njima, morala se vratiti zbog snježne mećave. Pljačkaše nitko nije prepoznao i mirno su stigli kućama.

Idućih par godina skupina je što samostalno, što zajedno s drugim istomišljenicima, opljačkala nekoliko banaka u Missouriju i Kentuckyju. Vlasti su postrožile mjere opreza, ali još se nije sumnjalo na braću James, pogotovo jer su imali apsolutnu podršku lokalnog stanovništva i nisu se morali bojati izdaje.

No, tijekom prepada na banku u Gallatinu, Jesse James je bio uvjeren da je u blagajniku prepoznao omraženog Jastreba, Samuela P. Coxa, ubojicu Krvavog Billa Andersona te ga je ustrijelio na mjestu.

Međutim, to nije bio Cox, nego satnik John Sheets, a pucanj je privukao pozornost prolaznika te je došlo do većeg okršaja u kojem je Jesseju ustrijeljen konj, no on se uspio iskobeljati i zajahati iza Franka.

Braća su spasila glave, ali je njihov identitet konačno bio otkriven. Novine su objavile članak u kojem se Jesseja po prvi put naziva »odmetnikom«, a za njegovu glavu je obećana nagrada. Braća James i Younger počinju se tada još bolje organizirati i izvode pljačke na širokom prostoru od Texasa do Iowe i od Kansasa do Zapadne Virginije.

No, paralelno s bijesom i mjerama vlasti, braći, a osobito Jamesu, rasla je i popularnost. On se i sam za to brinuo, napisavši u nekoliko navrata vlastoručno izvještaj o pljačkama za novine.

Nisu ni svi mediji bili protiv njega. John Newton Edwards, urednik i vlasnik Kansas City Timesa, i sam bivši časnik Konfederacije, omogućio je Jamesu da se preko njegovih novina obraća javnosti.

U svojim pismima James je tvrdio da je nevin i optuživao Republikance i bankare da su oni ti koji pljačkaju narod te se zalagao da južnjaci ostanu vjerni svojim idealima.

Potaknut vjerojatno i tim pismima, ali i vladinim novcem, Jamesa je poželio uhvatiti i čuveni Allan Pinkerton sa svojom detektivskom agencijom, no doživio je samo poraze i poniženja. Jedan za drugim, njegovi su ljudi na terenu bivali otkriveni i smaknuti kao špijuni.

Ipak, jedan je uspio smrtno raniti Johna Youngera. Pinkerton je tad zatražio od svojih ljudi da spale Jamesovu farmu. Oni su pak u kuću ubacili bombu od koje je poginuo Jessejev polubrat Archie, a majka Zerelda ostala bez ruke.

Sve je to samo još više ujedinilo stanovništvo u pomoći Jamesovima. Braća i suradnici su u međuvremenu počeli intenzivno pljačkati vlakove, ne dirajući putnike, nego samo zalihe federalnog novca, zlata i vrijednosnica.

U rujnu 1876. banda se ponovo okrenula bankama napavši poslovnicu Prve nacionalne banke u Northfieldu, Minessota, u kojoj su interese imali neki republikanski političari i unionistički generali.

Da Jesse James nije sudjelovao u toj pljački kasnije je nedvojbeno utvrđeno, budući su neki od pljačkaša bili pijani, što James nikad ne bi bio dozvolio. Pričalo se da je u ratu svjedočio negativnom učinku alkohola i vatrenog oružja i nije dopuštao piće »prije posla«.

Pljačka nije uspjela i dva člana skupine su poginula u pucnjavi, dok su braća Younger zarobljena u potjeri. Spasila su se jedino braća James.

Frank je otišao u Tennessee i počeo miran život pod lažnim imenom, no Jesse nije želio ostaviti svoju odmetničku karijeru i okupio je novu klapu. Opljačkali su vlak u Glendaleu, ali Jesse je bio razočaran novim ljudima.

To više nisu bili veterani iz rata i gerile, nego obični kriminalci, nezainteresirani za politiku, nego jedino za što veći plijen. Jesse James je jednoga čak i upucao, a ostale uskoro potjerao. Sve osim braće Ford u koje je imao povjerenja te ih čak pozvao u svoj dom.

Pucanj u potiljak

Bob Ford je međutim već bio u tajnim pregovorima s guvernerom Thomasom D. Crittendenom koji je preko željezničke kompanije osigurao nagradu od 5 tisuća dolara za Jamesa, živog ili mrtvog.

Došavši u njegovu kuću, Fordovi su nekoliko dana mirno živjeli nastojeći se udomaćiti. Spominjalo se i moguću skorašnju pljačku još jednog vlaka. Neuobičajena vrućina 3. travnja 1882. potakla je Jesseja Jamesa da se raskomoti i skine svoj opasač s revolverima.

Također je, prema potvrđenom islazu svih svjedoka, primijetio kako je slika na zidu prašnjava te se popeo na stolicu da je očisti. Iza njegovih leđa je Bob Ford mirno naciljao i pucao mu u glavu, ubivši ga na mjestu.

No, ubojice nisu bili velike sreće jer su ih istog dana uhitili i optužili za ubojstvo s predumišljajem. Porota ih je smjesta proglasila krivima i osudila na smrt vješanjem, no guverner Crittenden ih je odmah pomilovao, priznavši tako svoju ulogu u slučaju.

No, obećanu nagradu nikad nisu dobili u cijelom iznosu. Charley Ford se dvije godine kasnije ubio, dok je Bob otišao u Colorado i otvorio »saloon« pod šatorom. Tamo ga je deset godina kasnije našao Edward O’Kelley, koji ga je ušavši u »saloon«, pozdravio s: »Hej, Bob« i iz blizine ga nastrijelio sačmaricom u vrat ubivši ga na mjestu.

O’Kelly je dobio doživotni zatvor u kaznionici u Coloradu zbog ubojstva s predumišljajem. No, kad je prikupljeno više od sedam tisuća potpisa u peticiji za njegovo puštanje, guverner James B. Orman 1902. pustio ga je na slobodu.

Za Boba nije bilo posmrtnih govora. Ljudi nisu preplavili ulice da po kiši isprate njegov lijes. Nisu pisane njegove biografije. Niti su djecu nazivali po njemu. Nitko nije platio 25 centa da uđe u sobe u kojima je odrastao.

Legenda o Jesseju Jamesu, kako je naslovljen i jedan od brojnih filmova o njemu, nastavila je živjeti. Odmah nakon smrti o njemu su se počeli objavljivati jeftini romani koje je publika gutala, vidjevši u njemu pravog heroja borbe protiv sve teže podnošljivog američkog krupnog kapitalizma.

Publicist Frank Triplett pogotovo je afirmativno pisao o Jamesu, opisujući ga kao »naprednog neoaristokrata čiste rase«.

Kukavica Robert Ford

Nakon ubojstva Robert Ford postaje slavna osoba, te nastupa u kazalištu, postavljajući svakog dana predstavu o Jessejevu ubojstvu. Njegov brat Charley glumi Jamesa, dok Robert preuzima svu slavu kao čovjek koji je ubio Jesseja Jamesa.

Čini se da Bob ne osjeća ni trunku pokajanja za Jessejevo ubojstvo. S druge strane, Charleya sve više muči krivnja, pa počne pisati pisma Zee James moleći je za oproštaj, no nijedno pismo nije poslao. Obuzet krivnjom, Charley se na kraju ubije.

Nešto počinje mučiti i Boba. Umjesto da se Jesseja Jamesa pamti kao kriminalca i ubojicu, on postaje ideal u stilu Robina Hooda. Publika počinje izbjegavati Forda i naziva ga kukavicom i izdajnikom.

Muzeji u Americi

U SAD-u su Jesseju Jamesu i danas posvećena četiri muzeja i spomen mjesta, dok su u Kerryju u Irskoj, mjestu podrijetla očeve mu obitelji, uredili gostionicu Jesseja Jamesa i 3. travnja mu služili misu zadušnicu.

O njegovom je životu dosad snimljeno 27 filmova, posljednji 2007. s Bradom Pittom u glavnoj ulozi. Spominjanja u glazbi i kazalištu te stripovima širom svijeta nemoguće je i pobrojiti.

I premda u današnjem SAD-u mnogi povjesničari ocjenjuju Jamesa kao »običnog terorista«, koji se protivio integraciji crnaca u američko društvo, velik broj društava obožavatelja i dalje njeguje sliku o njemu kao »američkom Robinu Hoodu«.