Još jednom se dogodilo da je važna obljetnica iz ne tako davne hrvatske povijesti završila zasjenjena razmjenama političkih udaraca. I opet je u glavnoj ulozi bio predsjednik Republike. I opet je činjenicu da je, moguće, bio u pravu pokvario ili formom ili tajmingom ili mjestom na kojem je nešto rekao. U slučaju njegova jučerašnjeg peformansa riječ je o kombinaciji svih ovih triju čimbenika.

I sam je jučer na obilježavanju 76. obljetnice proboja logoraša iz Jasenovca rekao da je u tom ustaškom logoru počinjen genocid. Pa s velikim simpatijama pričao o čovjeku koji je proboj inicirao, mladom partizanu iz sinjskog kraja odakle korijene vuče i Milanovićeva obitelj. I o Romima koji su tamo ubijeni, koji nisu ni znali da je započeo nekakav svjetski rat, a kamoli da bi se na bilo koji način mogli ogriješiti o Nezavisnu državu Hrvatsku, koja ih je smjestila u logor. Pa nije li onda barem malo preko granice dobrog ukusa pedesetak metara od mjesta gdje su se ne tako davno događale sve te strahote šiljiti po dnevnoj politici. Čak i ako si u pravu.

Milanović je ovoga puta opleo po Franji Habulinu, predsjedniku udruge koja sebe vidi kao nekakvo ekskluzivno okupljalište antifašista. Iako se uglavnom radi o ljudima s krajnje rigidnim političkim stajalištima. Milanović je Habulina nazvao svojim dugogodišnjim prijateljem, što bi pak valjda značilo da imaju i nekih dodirnih točaka što se tiče političkih promišljanja. Međutim, dok Milanović, bez obzira na formu kojom to radi, ipak širi prostor tolerancije kada je u pitanju poimanje bliže hrvatske povijesti, Habulin je pak osoba čija su stajališta, i to blago rečeno, krajnje netolerantna. Pojednostavljeno rečeno, Milanović kakav god bio jest definitivno mentalno u 2021. Habulin je s druge strane još uvijek potpuno u 1945. Međutim, to mu nimalo ne smeta da o nekretninama pregovara s HDZ-om. Tako da Milanović ima apsolutno pravo potegnuti tu priču. Ali zašto na obljetnici bijega iz fašističkog logora? Mogao je o tome pričati danas ili sutra. A jučer reći samo nekoliko prigodnih rečenica.

Skup u Jasenovcu bio je prava slika i prilika svih proturječnosti i zadrtosti koje cvatu u hrvatskom društvu. Kao i potpunog izostanka najelementarnijeg osjećaja kada je potrebno politički agitirati. A kada je pristojno šutjeti. Slična se stvar dogodila na obilježavanju policijske akcije na Plitvicama iz 1991. u kojoj je pala prva žrtva u obrani Hrvatske. I tada je zadnja rupa na svirali, i to od svih političkih strana, bio Josip Jović.

Osim toga, čemu takvo inzistiranje na tome tko će i kako položiti vijenac i odati poštovanje. Čemu glumiti nekakvo jedinstvo kojeg nema. Naprosto, u čemu je problem ako premijer i predsjednik odvojeno nastupaju na događajima u kojima se obilježavaju neke važne obljetnice? Neka i dalje idu svaki sa svojim izaslanstvom. Ako im se neke udruge i pojedinci žele pridružiti, a njima je to prihvatljivo, ni tu ne bi trebalo biti nekih velikih problema. Bolje i takav nepisani dogovor, nego sapunice tko će s kim, gdje i kada položiti nekakav vijenac. Na primjer i sama kolona koja je predstavljala stradalnike bila je puna proturječja. Nije baš bilo jasno zašto nisu željeli biti u izaslanstvu s premijerom, a prihvatili ići odati počast zajedno s Miloradom Pupovcem. Pa njih su dvojica koalicijski partneri u Vladi s kojom oni nisu zadovoljni jer oklijeva izvan zakona staviti ustaški pozdrav Za dom spremni. Ne smeta ih ni činjenica da je Pupovac, osim što je važan čimbenik u Vladi s kojom nisu zadovoljni, ujedno i predsjednik jedne ekskluzivne nacionalne, da ne kažemo tvrde nacionalističke stranke.

Sve u svemu Milanović je jučer propustio još jednu šansu da napravi dobar politički posao. Bodove je svojim tugaljivim diskursom opet pokupio Pupovac, koji je branio »druga Habulina«. Što je velika šteta. Milanović je u posljednjih nekoliko godina otvorio neke važne teme i načeo neke dosad nedodirljive tabue. Bilo bi super korisno za Hrvatsku da je to radio u drugačijoj formi koja je, to se dogodilo i jučer, potpuno pojela sadržaj. Hrvatska treba predsjednika koji brani temeljne vrijednosti. Aktualni šef države često je dobro izabrao što treba reći. Ali morao bi definitivno poraditi na tome kako i kada to napraviti.