Ovog 15. svibnja navršit će se 110. godišnjica rođenja švicarskog književnika Maxa Frischa, a 4. travnja i 30 godina od njegove smrti. Ovaj dramatičar, pripovjedač i esejist, po struci arhitekt, jedan je od najvećih pisaca njemačkog govornog područja nakon Drugog svjetskog rata. U svojim romanima i dramama razmatrao je probleme identiteta, individualnosti i odgovornosti suvremenog čovjeka, kao i pitanja morala, krivnje, nedužnosti i političke odgovornosti u blokovski podijeljenom svijetu 20. stoljeća.

Rođen je 1911. u Zürichu. Studirao je njemačku književnost i povijest umjetnosti, a godine 1932. napušta studij i radi kao slobodni novinar. Za vrijeme Drugog svjetskog rata povremeno služi u švicarskoj vojsci. Potkraj četrdesetih putuje Europom i susreće Bertolta Brechta s kojim kasnije prijateljuje. Ranih pedesetih putuje SAD-om i Meksikom. Početkom šezdesetih nastanjuje se u Rimu, a u Švicarsku se vraća 1965. Osamdesetih godina živi između New Yorka i Züricha, u kojem umire 1991. godine.

Frisch, kako je sedamdesetih lucidno primijetio jedan književni kritičar, bio je klasik još dok nije bio poznat. Pripada naraštaju izrazito građanskih pisaca, distanciranih urbanih humorista i nasmiješenih promatrača, ironičnih i meditativnih svjedoka, suosjećajnih skeptika.

Na književnu scenu stupio je 1934. godine romanom »Jürg Reinhart. Ljetno sudbinsko putovanje«, za koji je građu i motive našao na putovanju po srednjoeuropskim i balkanskim gradovima 1933. gdje je boravio kao reporter. Slijedi roman »Odgovor iz tišine«, ali tek poslije Drugog svjetskog rata, nakon romana »Stiller« (1954.), koji je polučio velik uspjeh, potpuno se posvećuje pisanju. Među pripovjednim djelima svjetski uspjeh postigao je roman »Homo Faber« iz 1957. godine, priča o sudbini tehnokrata kojemu egzistencijalna iskustva bude spoznaju da se životna zbilja otima racionalnomu poretku. Frischov »Homo Faber (jedan izvještaj)« usredotočen je na dramatičan pokušaj lika okarakteriziranog kao homo faber (na latinskom – čovjek kovač svoje sudbine) da protekle događaje shvati i objasni na osnovi uloge pomoću koje je izgradio svoj odnos prema svijetu: čovjek djelatnik može sam upravljati svojim životom.

Opredjeljenje za tehniku, na profesionalnom planu, i za samački život na privatnom, značilo je za Waltera Fabera zatvaranje u okvire sistema koji mu je stvarao osjećaj da gospodari sobom i nudio ne samo pouzdan zaklon u odnosu na stihijnost sadašnjosti, već i izvjesne garancije za budućnost. No premda je izabrana uloga djelovala sigurno, njena slaba strana, o kojoj nije vodio računa, bila je prošlost.

Kroz susret s mladom Sabeth glavni junak se zapravo suočava sa svojom prošlošću koju je nastojao apstrahirati. Na širem planu romana, to je susret svijeta tehnike i slijepog povjerenja u činjenice – s mitskim i sudbinskim. Ishod tog susreta, između ostalog, već i u izboru imena i prezimena glavnog junaka, daje ironijski prizvuk.

U »Homo Faberu« Frisch se igra formom dnevnika, stvarajući virtuoznu izmjenu između poetske fikcije i činjenica te razvijajući problematiku uloga i identiteta na primjeru inženjera Waltera Fabera. Otkako je objavljen ovaj već klasični roman tiskan je u više od 4 milijuna primjeraka i preveden na 25 jezika. U zemljama njemačkog govornog područja »Homo Faber« je desetljećima nezaobilazna školska lektira. Prema ovom romanu Volker Schlöndorff je 1991. snimio film u kojemu glume Sam Shepard, Julie Delpy i Barbara Sukowa. Podsjetimo i da se u nagrađivanom romanu Igora Štiksa »Elijahova stolica« spominje »Homo Faber«. U Štiksovom romanu godine 1992. ugledni austrijski pisac Richard Richter dolazi u Sarajevo, tad tek u prvim danima četverogodišnje opsade, u potrazi za vlastitim identitetom, za obiteljskom prošlošću. Ta spoznaja ga vodi u smrt, ali prije toga doživi strasnu vezu s glumicom Almom Filipović, koja mu baš tih dana, objašnjavajući zašto u Sarajevu igraju dramu »Homo Faber« prema romanu Maxa Frischa, proročki kaže: »Europski homo faber stvara danas svoju sudbinu u Sarajevu, jer ono što ovdje danas vidi samo je ogledalo u kojemu mu se prikazuje vlastita budućnost.« U potrazi za ocem, Richardu se u Sarajevu događa jedno veliko prijateljstvo kao i kratkotrajna, ali vrlo strasna te kako se na koncu ispostavlja, sudbonosna ljubav, a brojne reference posijane romanom – poput mita o Edipu ili čestog spominjanja Frischovog romana »Homo Faber« – sugeriraju i zabranjeni karakter te ljubavi.

Spomenimo još i Frischove knjige »Recimo da mi je ime Gantenbein«, »Montauk«, »Plavobradi« i »Crni kvadrat«. U »Dnevniku 1946. – 1949.« živo je opisao svoj doživljaj svijeta u poslijeratnoj Europi, a u »Dnevniku 1966. – 1971.« kritički progovara i o svojoj domovini, Švicarskoj, i mentalitetu svojih sugrađana.

Kao duhovni učenik Luigija Pirandella, Bertolta Brechta i Thorntona Wildera, Max Frisch uz Friedricha Dürrenmatta istaknuti je predstavnik suvremenog švicarskoga kazališta. Njegove su stilske kategorije groteske i parabola. Središnji mu je motiv problem »etiketirane osobnosti«, predodžbe koju sredina stvara o pojedincu zbog nacionalne, vjerske ili ideološke predrasude (drama ‘Andorra’, 1961.). Srodan motiv obilježava groteskne komade »Kineski zid« (1947.) i »Don Juan ili Ljubav za geometriju« (1953., nova verzija 1961.), u kojima se povijesne i književne osobnosti suočavaju s mentalnim slikama koje o njima postoje u javnosti. Pod utjecajem Brechta pisao je eseje, pripovijetke i drame protestirajući protiv militarizma, fašističkog mraka i nastojanja da se podčini narod. U formi groteske ili farse, on je u kazališnim komadima otvoreno izlagao svoje poglede na suvremeni svijet, iskazujući sumnju u svijet i strah od krize. Kao i Brecht smatrao je kazalište moćnim sredstvom utjecanja na gledatelje, ne bi li razmišljali o mogućnostima razrješenja socijalnih problema suvremenog svijeta.