DUBROVNIK – Joško Juvančić – Jupa, hrvatski kazališni redatelj i pedagog te dugogodišnji ravnatelj dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, umro je u Dubrovniku u 85. godini. Rođen je u Dubrovniku 1936. godine. Osnovnu i srednju školu završava u rodnome gradu, a književnost na Filozofskom fakultetu te režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Odmah po završenoj Akademiji postaje prvo Gavellin, a zatim i Spaićev asistent, što će umnogome odrediti njegovu budućnost kazališnog pedagoga.

Kao profesor glume od 1960. do danas Juvančić je presudno utjecao na umjetnički razvoj mnogih danas poznatih i cijenjenih hrvatskih glumaca.

Važnije režije

Prve važnije režije ostvaruje u dubrovačkom kazalištu (»Dubrovački skerac« Feđe Šehovića 1961., Moliereova »Škola za žene« 1962.), kojemu će se i kasnije redovito vraćati postavljajući, pored ostalih, djela Držića, Schisgala, Bettija, Obaldije, Euripida, Ostrovskog, De Filippa, Vojnovića i Goldonija. Široj hrvatskoj javnosti Juvančić se nametnuo sredinom šezdesetih, kada u zagrebačkim kazalištima režira nekoliko višestruko važnih i poticajnih predstava – od Schisgalovih »Daktilografa« i »Tigra«, u Teatru &TD, preko Tollerova »Hinkemanna« i Ghelderodeovih »Škole za lude« i »Escuriala« u Gavelli, do Goldonijeva »Velikog smiješnog rata« u HNK-u.

Od tada će režirati iznimno velik broj predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, podjednako uspješno se noseći s klasicima domaće i svjetske dramske književnosti (u tom kontekstu osobito su važne njegove postave Držićeva »Plakira iliti Grižule« i »Dunda Maroja«, Shakespeareova »Sna Ivanjske noći«, Vojnovićeve »Dubrovačke trilogije«, Vetranovićeva »Kako bratja prodaše Jozefa« te crkvenog prikazanja »Ecce homo« na Dubrovačkom ljetnom festivalu) i suvremenim piscima (Bakarić, Brešan, Ionesco, Simone, Cooney), pri čemu su neka od tih uprizorenja – primjerice »Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi« Toma Stopparda u &TD-u (1971.) – postala amblematskom kazališnom oznakom svog vremena.

Nagrade i priznanja

Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava upotpunjuju i brojne režije predstava za djecu, kao i lutkarskih predstava za djecu i odrasle (»Skup«, »Osman«, »San Ivanjske noći«), a posebno poglavlje njegove profesionalne biografije vezano je za Dubrovačke ljetne igre/festival, u čijem je umjetničkom rukovodstvu naprekidno nazočan već dvadesetak godina, obnašajući od 1986. i ulogu umjetničkog direktora, odnosno umjetničkoga ravnatelja dramskog programa.

Za svoj umjetnički rad Joško Juvančić je dobio čitav niz uglednih nagrada i priznanja, među kojima izdvajamo Nazorovu nagradu, Nagradu »Dubravko Dujšin« te nekoliko nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

U 2016. godini dobio je nagradu Grada Dubrovnika za životno djelo. U sklopu Dubrovačkih ljetnih igara 2011. godine predstavljena je monografija »Joško Juvančić Jupa«.

Otkrivanje novih scenskih prostora

Kako čitamo u natuknici u Leksikonu Marina Držića, Juvančić je u gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj te na Dubrovačkim ljetnim igrama realizirao oko sto pedeset dramskih predstava najrazličitijih žanrova koristeći se klasičnim i ambijentalnim scenskim prostorima te mnogobrojnim kazališnim medijima.

U svojim se režijama Juvančić ponajprije zauzima za realizaciju autentičnoga Držićeva teksta. Njegov »Dundo Maroje« imao je tešku zadaću supstitucije antologijske predstave Koste Spaića, što je djelomice uspješno i ostvario, a eksperimentom kojim je u »Skupu«, zajedno sa Z. Bourekom, spojio dva glumačka medija – živoga glumca i posebno oblikovane lutke – demonstrirao je bogatu inscenatorsku invenciju i nadahnutost redatelja brojnih lutkarskih tehnika. Njegova ambijentalna istraživanja rezultirala su otkrićima novih dubrovačkih scenskih prostora (Stare Pile, tvrđava sv. Ivana, Lokrum).