Jedna od najuspješnijih književnica

J. K. Rowling: Živjela je od socijalne pomoći, a danas je bogatija od britanske kraljice

Karmen Bosnić

Reuters

Reuters

I Tom Burke i Holliday Grainger su stvarno veličanstveni u ulogama Cormorana Strikea i Robin Ellacott. Oboje su izvrsni, obožavam ih gledati. Na ekranu to nikada nije točno onako kako je u knjizi, ali mogu reći da se radi o vrlo vjerodostojnoj adaptaciji



Pušila je, šminkala se i slušala The Clash. Bila je inteligentna tinejdžerica, buntovnica naravno, koja je većinu vremena provodila u svojoj sobi ispunjenoj dimom mirišljavih štapića.


Danas u 55. godini i dalje koristi šminku i dimi kao da je dimnjak. Priče o zecu zvanom Zec zamijenili su kriminalistički romani, a neimaštinu bogatstvo koje, kaže slavna J. K. Rowling, omogućava da se prestaneš brinuti i da imaš dovoljno novca za fenomenalno skup vrtić što je izdatak koji je poguban za samohrane roditelje. Kruže priče da je morala pisati u lokalnom kafiću jer je u stanu bilo neizdrživo hladno.


– Nemojmo pretjerivati. Pitaju me i jesam li pisala na salvetama. Dođe mi ponekad da, iz šale, kažem da sam pisala na korama od krumpira, kaže poznata autorica legendarnog Harryja Pottera.
Nakon »Zova kukavice«, »Dudovog svilca«, »Karijere zla« i »Smrtonosnog bijelog« u knjižare diljem Hrvatske stigla je i »Nemirna krv«, njezin peti roman iz serije o detektivu Cormoranu Strikeu, koji je također potpisala pseudonimom Robert Galbraith.




– Oduvijek sam voljela detektivske romane, Agathu Christie, Ruth Rendell, Margery Allingham i P. D. James, volim ih sve. Privlači me i fascinira taj žanr dijelom i zbog toga što ima jasna pravila koja me intrigiraju i volim se njima poigravati. Vaš detektiv mora dati informacije čitatelju, ali uvijek će biti i korak ispred.


Postoje određena nepromjenjiva pravila detektivske fikcije kojih se pridržavam, kaže Rowling koja je svoj pseudonim, za koji je smatrala da će joj omogućiti odmak od djela koja je dotad napisala, da je se ne prosuđuje po njenom dotadašnjem radu, složila od imena Roberta F. Kennedyja, političara kojim je impresionirana, i prezimena Galbraith jer se dok je bila dijete htjela zvati Ella Galbraith.


Zaboravljeni slučaj


Prve četiri knjige oduševile su kako kritiku, tako i brojne čitatelje, a u slučajevima istražiteljskog para uživalo je više od jedanaest milijuna čitatelja. Ovaj, kažu, najupečatljiviji i najuzbudljiviji naslov dosad, bio je nominiran u kategoriji za najbolji kriminalistički roman 2020. godine prema odabiru čitatelja Goodreadsa. Hitovi o Cormoranu Strikeu i Robin Ellacott koji čitatelje drže budnima po cijele noći ni gledatelje ne ostavljaju ravnodušnima s obziromna toda su prilagođeni za televizijsku seriju u produkciji Bronte Film and Television.


Robin i ja

Robin je puno bolja detektivka nego što bih ja ikad bila i ima određene vještine koje ja nemam, primjerice izvrsna je vozačica, a ja uopće ne znam voziti. No postoji i jedan dio mog životnog iskustva koji sam utkala u njezin lik. Biti primoran učiniti baš ono čega se najviše bojiš – to je nešto što razumijem i s čime suosjećam.

Odnedavno se na HBO-u može pogledati i »Smrtonosno bijelo«, snimljeno po knjizi koja se prošle godine i u Hrvatskoj istaknula od drugih izdanja po broju prodanih primjeraka.


– Imala sam sreću da je većina mojih djela ekranizirana. Tom Burke, koji igra ulogu Cormorana Strikea, i Holliday Grainger, koja igra ulogu Robin Ellacott, puno ljepše izgledaju od likova koje sam zamislila. Tako je to na televiziji, ali to ne utječe na činjenicu da obožavam BBC-jevu ekranizaciju romana u čije sam stvaranje i uključena kao producentica. Oboje su izvrsni, obožavam ih gledati. I Tom i Holliday vrlo dobro razumiju svoje likove, stvarno su veličanstveni u tim ulogama. Na ekranu to nikada nije točno onako kako je u knjizi, ali mogu reći da se radi o vrlo vjerodostojnoj adaptaciji.
J. K. Rowling u »Nemirnoj krvi« piše o zaboravljenom slučaju.


Privatni istražitelj Strike u posjetu je obitelji u Cornwallu, kad mu se za pomoć obrati žena čija je majka nestala u nerazjašnjenim okolnostima 1974. godine. Nakon radnog dana doktorica Margot Bamborough krenula je u pub gdje se trebala naći s prijateljicom i otad je više nitko nije vidio. Što joj se moglo dogoditi tijekom te kratke petominutne šetnje? Strike nikad nije rješavao stari slučaj, a pogotovo ne slučaj star četrdeset godina, ali, iako su šanse za uspjeh vrlo slabe, zaintrigiran je i prihvaća izazov.


– U romanima koje potpisujem pseudonimom uvijek nastojim osmisliti potpuno drukčiju radnju i već sam neko vrijeme planirala pisati o zaboravljenom slučaju. Kako me iznimno zanima uloga koju praznovjerje ima u životima ljudi, kroz pisanje sam istraživala našu sklonost da kada o nečemu ne znamo puno, tu prazninu popunimo vlastitim teorijama i nadama. Glavni istražitelj koji radi na slučaju doživi slom i počne vjerovati da slučaj može riješiti koristeći astrologiju i tarot karte, pa Strike i Robin pronalaze vrlo neobične zabilješke. U romanu se razmatra i problematika mržnje prema ženama, mizoginije i dvoličnosti. Robin navršava trideset godina i počinje se suočavati s pitanjem hoće li ikada imati djecu. Također je i najmlađa u agenciji, na određeno je vrijeme postavljena na rukovodeću poziciju te je nadređena puno starijim muškarcima od sebe koji vjerojatno smatraju da ona ne bi trebala voditi sastanke. Zatim je tu i pitanje tko je ubio doktoricu koja je bila poznata kao strastvena feministica.


Opsjednuta s Joni Mitchell


Njezin lik sam čim realističnije htjela prikazati, tako da sam čak razmišljala o tome koje bi izvođače voljela, koju bi glazbu u to vrijeme slušala. Proučavala sam koji su albumi objavljeni prije nego je nestala 1974. i saznala da je tada izašao »Court and Spark«. Prije tri godine, kad sam počela pisati ovu knjigu, rekla bih da volim Joni Mitchell i da imam album »Blue« koji valjda svi imaju, no sada mogu reći da sam postala opsjednuta s njom. Imam sve što je ikada snimila. Počelo je s albumom »Court and Spark«, a sada imam sve. To mi se nikada prije nije dogodilo – da naiđem na nešto tijekom pisanja i da se to zatim pretvori u moju strast.


Konačno sretna

Joanne Rowling rođena je 31. srpnja 1965. u Yateu, nedaleko Bristola. Nakon što je 1986. diplomirala na Sveučilištu Exeter preselila se u London gdje je počela raditi za Amnesty International. Šest mjeseci kasnije preminula joj je mama koja je bolovala od multiple skleroze. Nakon preseljenja u Manchester sav nakit njezine pokojne majke bio je ukraden.
– Bila sam depresivna. Činilo mi se da je sreća nešto što se događa drugima. No, oporavila sam se.
Jednoga dana vlak kojim je iz Manchestera putovala na posao u London je kasnio, što je za posljedicu imalo ideju za priču o dječaku koji ide u školu za čarobnjake. O avanturama Harryja Pottera počela je pisati čim se iskrcala iz vlaka. Rowling se kasnije preselila u Porto u Portugalu gdje je poučavala engleski kao strani jezik. Tamo se 1992. udala za televizijskog novinara Jorgea Arantesa. Prije razvoda 1993. postali su roditelji djevojčice Jessice Isabel. U prosincu 1994. Joanne se s kćerkom preselila kod sestre u Edinburgh. Živjela je od socijalne pomoći, ali je uspjela dovršiti prvi roman pišući u vrijeme dok je Jessica spavala. Prvi dio serijala o Potteru izdavači su odbili dvanaest puta. Kada je konačno pronašla izdavača, preporučili su joj da piše pod pseudonimom kako dječaci kao ciljana publika ne bi zazirali od toga što je autor – žena. Kako nije imala srednje ime, uzela je bakino, Kathleen, i tako je nastala J. K. Rowling. Od 2001. je u braku s dr. Neilom Murrayem i imaju dvoje djece, Davida i Mackenzie.

Pišući o Margotinoj ljubavi prema Joni Mitchell potpuno sam se zaljubila u Joni Mitchell. Inače samo proučim kakva je glazba bila popularna u to vrijeme i što je sviralo na radiju, kaže Rowling koja je vrlo temeljita u pripremama za pisanje.


– Istražujući lokacije za »Nemirnu krv« nahodala sam se po Clerkenwellu, pogotovo po onom dijelu četvrti kojim je moja izmišljena doktorica hodala tog dana kad je nestala. Taj dio poznajem kao vlastiti džep, prehodala sam ga uzduž i poprijeko kako bih bila sigurna da se ono što sam zamislila tamo uistinu i moglo dogoditi. Volim čitav taj proces istraživanja prilikom pisanja, a posebno volim otkrivati London, grad prepun povijesnih priča, srednjovjekovnih ostataka i modernih nebodera, skrivenih kutaka koje mogu istraživati dok se pripremam za pisanje. Naime, rijetko izmišljam lokacije. Volim kad se radnja događa u stvarnom Londonu, otkriva poznata spisateljica čije je bogatstvo premašilo ono engleske kraljice Elizabete II., i dodaje da je često pitaju zna li tko je ubojica kad počinje pisati knjigu.


Nove Strikeove avanture


– To nije besmisleno pitanje, s obzirom na to da znam dosta pisaca krimića koji imaju drukčiji način rada. Uvijek znam tko je počinitelj, kao i način na koji je zločin počinjen i od tuda priču razvijam dalje. Zasigurno će mnoge čitateljice i čitatelje zanimati u kojem će se smjeru razvijati veza između dvoje protagonista. Robin i Strike su emotivno ranjene osobe. Uzrok Robinine ranjivosti je očigledan i otkriven u trećoj knjizi kada ispriča Strikeu da joj se dogodilo vrlo traumatično iskustvo koje ima velik utjecaj na odnose u njezinom životu.
Kroz »Smrtonosno bijelo«, pa tako i u ovom romanu, »Nemirna krv«, Robin se trudi vratiti onoj verziji sebe kakva je bila prije tog događaja, kakva je ustvari cijelo vrijeme trebala biti. Pet godina provela je s dečkom iz školskih dana za kojeg se kasnije i udala jer joj je to davalo osjećaj sigurnosti. Strikeova je trauma također očigledna, ostao je bez noge, ali je i emotivno razoren tijekom djetinjstva. Postavlja si pitanje što zaista želi. Tako mu na rođendanu jedne starice padne na pamet hoće li ikoga imati uz sebe u toj dobi. Nije da on ne misli da staložen, miran život ima nekih prednosti, ali ga se isto tako boji jer nije imao priliku vidjeti skladan odnos koji bi mu poslužio kao primjer. Oboje moraju najprije emotivno zacijeliti da bi bili spremni imati onakav odnos kakav većina čitatelja želi.


Nepouzdani svjedoci

Ispovijesti svjedoka koji se ne mogu detaljno prisjetiti onoga što se dogodilo obogaćuju krimiće jer je tako i u stvarnom životu. Primjerice, pamtim ono što me zanima, tako da bih i sebe vjerojatno uvrstila u kategoriju nepouzdanih svjedoka. Točno pamtim samo ono što me zanima, ponekad su to tek neki mali detalji, i vrlo sam nepouzdana kad su u pitanju vremenska razdoblja i datumi, pa stoga ipak malo suosjećam s osumnjičenima i svjedocima koji se ne mogu do detalja prisjetiti onoga što su vidjeli.

Čitatelje i gledatelje zanimat će i je li u planu nova avantura Cormorana Strikea i što mogu očekivati u idućem romanu?
– Novi će roman biti drukčiji od »Nemirne krvi« u kojoj je puno stranica posvećenih razgovorima sa starijim osobama, jer nestala doktorica Margot Bamborough zauvijek ima dvadeset i devet godina, dok su svi koji su je poznavali i radili s njom u međuvremenu ostarili. Taj će se roman o Cormoranu Strikeu baviti više mladima, što je meni jako zanimljivo pisati jer volim stalno unositi neke promjene u radnju. Bit će to jedna sasvim drukčija istraga i nešto potpuno novo.