STOLJETNA RECEPTURA

Priča o tajni samostanskog piva zagrebačkih franjevaca: “Nema tu kemije, Jeronim, S.anto, a uskoro i Gvardijan lupaju tamo gdje treba”

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Važno je da je čovjek ustrajan, da ne odustaje, i da zna svoje želje i ideje prezentirati kada za to dođe vrijeme. Kada sam vidio da je došlo vrijeme, fratrima sam predložio pivovaru, kazavši - zašto mi ne bismo činili ono što mnogi samostani po svijetu čine



Štono bi se latinskim jezikom reklo: »Liquida non frangunt ieiunium«. Ili, kako bi to lijepo na njemačkom u slogan složili u austrijskoj pivovari Stiegl iz Salzburga: »Flüssiges bricht das Fasten nicht«.


E, da, tekućinom se ne krši post, ili tekućine ne krše pravilo posta! Saznanje je taman takvo da tjera čovjeka u samostan svetog Duha u ovo korizmeno doba, makar dobrih razloga za posjet franjevcima konventualcima ima koliko vam drago. Redovnici tu, među ostalim, brinu o duhovnim potrebama bolesnika bolnice Sveti Duh i Instituta za tumore, vode Dom za starije osobe »Sv. Maksimilijan Kolbe«, posvećeni su služenju najpotrebitijima grada Zagreba u Pučkoj kuhinji Doma sv. Antuna, daju besplatan smještaj dvanaestorici studenata zagrebačkog sveučilišta… Uz to, a nije nimalo manje važno, ovi redovnici proizvode i svoje, samostansko pivo.


Bockbier za snagu


Počelo je 2019. godine s blond ale uspješnicom S.anto, da bi pred kraj prošle godine na tržište lansirali i tamno ale pivo, porter Jeronim. A kako je porter itekako vezan uz običaje od posta, eto nas na vrata fra Tomislavu Glavniku, gvardijanu samostana franjevaca konventualaca na zagrebačkom Svetom Duhu.




– Tekućine ne krše pravila posta! Bome, lijepo je i čuti i znati – prvo je što smo gvardijanu kazali.
– Redovnici su se dosjetili, valjda davno, da je korizma vrijeme odricanja. Prvenstveno je korizma pokorničko vrijeme u kojem se, između ostalog, odriče grijeha, ali i hrane, jer se prije ljudi i nisu imali čega drugog odricati u efektivnom smislu. Zato je u Crkvi i ostao post i nemrs kao najvidljiviji znak odricanja. Dakako, redovnici su htjeli i preživjeti, a opet ostati vjerni crkvenom zakonu. Da bi tako i bilo, pivo se u germanskom području pokazalo kao najbolje, jer su korizmena piva, i to ona samostanska, što su ih proizvodili primjerice Nijemci, Belgijanci, uvijek imala veći sadržaj alkohola, a time davala i više snage – pojašnjava fra Tomislav.


Bockbier, tekući kruh zapravo, pivo puno alkohola, puno šećera, puno snage, da čovjek i za posta može ostati fit.


– E sada, jesu li zbog jačine piva bili pijani ili nisu, to ne znam. Kaže priča da je u nekim prilikama znalo to biti i malo previše, pa da su redovnici bili prijavljeni rimskoj kongregaciji. Iz Rima su tražili da vide koja je to tekućina, pa su im je i poslali. Ali, kako tada nije bilo bačvi od inoksa, već su bačve bile drvene, dok je pivo došlo do Rima ukiselilo se. Pa su na kongregaciji rekli: »Ako je to ono što piju u korizmi, a ružno je i nije dobro, e onda neka piju koliko god hoće!« – kazuje fra Tomislav.


– Dakle, spasila je i njih i nas drvena bačva – velimo.
– Spasila ih bačva. A kako je sve to vezano uz korizmu, i mi imamo tamno pivo koje se zove Jeronim – ističe fra Tomislav.


Sveti Jeronim


No, nije Jeronim proizveden samo korizme radi. Porter Jeronim osmišljen je u čast velikog jubileja, 1600. godišnjice smrti svetog Jeronima, nebeskog zaštitnika Dalmacije, studenata i učitelja.
– Jeronim je uspomena na veliku obljetnicu koju smo lani obilježili, posebno u Dalmaciji, a kako je i sveti Jeronim zaštitnik naše redovničke provincije, htjeli smo ga počastiti tako da jedno od piva nosi njegovo ime. Na etiketi je i munja koja simbolizira njegovu narav, njegovu eksplozivnost i koja govori da je bio jasan, konkretan.


Imamo tu i lava, kojem je po predaji iz šape izvadio trn, tu je kardinalski šešir jer je papi odbio kardinalsku čast, knjiga jer je bio prevoditelj i zaljubljenik u knjigu, posebno u Sveto pismo. Sve smo to uobličili u lijepu etiketu – kazuje fra Tomislav.



Pivo su franjevci radili tako da ima sve Jeronimove karakteristike, da je njegova karaktera.
– Našalit ću se pa reći; kad ga budete pili, dat će vam jasnoću – poručuje fra Tomislav.
– Ako je tako, bojim se da će meni trebati i koja boca više – šalimo se.


Pišući o Jeronimo pivu, novinar Slobodne Dalmacije Damir Šarac napisao je kako nije ni čudo da sveti Jere dobije svoje pivo, kad je baš on zapisao jedinu do danas poznatu ilirsku riječ »sabbaia« koja se odnosi na napitak prastanovnika naših područja od heljde i pšenice. Reklo bi se, eto piva, barem neke njegove prainačice.


– Meni je to otkriće Damira Šarca bila još jedna nesvjesna potvrda dobra u našeg Jeronima – smješka se fra Tomislav.


Podsjeća pritom da se pivo pije tisućama godina, da ga je i u Egiptu bilo, da bi europski prostor posve razvio pivarstvo. Ili, kako veli fra Tomislav, gdje god je bilo pšenice, ječma, hmelja, tu se pivo moglo proizvoditi. Samo, kako se tu na Svetom Duhu rodila ideja o pivarstvu, ili još bolje, kako ju je to fra Tomislav uspio progurati i oživotvoriti.


– U samostan sam došao relativno davno, prije 32 godine, kao đak sa svojih 14 godina. Faza je to formiranja, i dok drugi gimnazijalci odrastaju i zriju u krugu svojih obitelji, nas koji smo rano došli u samostan taj samostanski život i oblikuje. Pa vam se, dok gledate svoju okolinu, počnu rađati snovi.


Eh, kad bi moglo


Razdoblje od 14. do 21. godine proveo sam na Svetom Duhu, da bih zatim bio poslan u Njemačku na studij, gdje sam diplomirao i upoznao jednu drugu stvarnost. Vratio sam se kao mladi svećenik i javile su mi se one moje želje, moji snovi. Sve sam mislio: »Eh, kad bi se to moglo.« Uvijek vam je to tako, dok ne dođete u poziciju da se snovi ostvare, teško se ostvaruju – priča fra Tomislav.


Htio je, prije nego je postao gvardijan, urediti crkvu sa svojim kolegama, ali nije prošlo, pa je htio riješiti nabavku novih orgulja, nije uspio.


– Pa sam razmišljao o tome da pokrenemo uvoz vode od časnih sestara iz Bavarske koje time financiraju bolnice, staračke domove, dječje vrtiće, i nisam uspio. Sve to pričam da bih naglasio kako je važno ne odustati. Jer, sada kada sam poglavar samostana, predvodim zajednicu i kreativnošću je unapređujem. Možda i sada ima mojih kolega koji nešto hoće i žele, ali ne uspijevaju i moraju čekati. Važno je da je čovjek ustrajan, da ne odustaje, i da zna svoje želje i ideje prezentirati kada za to dođe vrijeme. Kada sam vidio da je došlo vrijeme, fratrima sam predložio pivovaru, kazavši – zašto mi ne bismo činili ono što mnogi samostani po svijetu čine – priča fra Tomislav.


Otporni Siščani

Fra Tomislav Glavnik rodom je od sisačkog kraja. Potres, što je Sisak pogodio, čini ga žalosnim.
– Taj moj kraj je uvijek kroz povijest stradavao i sada je opet stradao. A to je narod koji je vrlo otporan i vrlo dobroćudan, ne iskače nigdje, niti ćete vidjeti da ga se veže uz neke karakteristike kao one iz nekih drugih dijelova Hrvatske za koje se zna reći da se svađaju, ili mute, ili grabe, tuže. Zanimljiv je to narod, dosta je i doseljenika, prošao je i turski zulum i kao da je uvijek na nekoj vjetrometini. Žao mi je zbog toga, jer perspektiva tog kraja je enormna. Često znam reći da je Sisak preblizu i predaleko od Zagreba. Da je 30 kilometara dalje, bio bi puno bliži Zagrebu negoli je sada – smatra fra Tomislav.

Nije, međutim, bilo lako izboriti se za ideju.
– Mi imamo mentalni prekid od 1945. naovamo, činjenicu da se ni sa čim nismo smjeli baviti osim pastoralom i duhovnošću, a to nije isključivo zadaća samostana. Samostani su bili mjesta učenja, obrazovanja, liječenja, proizvodnje, stvaranja novih vrijednosti. Zato sam rekao, zašto ne bismo radili ono što je nama kao redovnicima vlastito!?


Vrlo je bitno znati da je sveti Franjo bio vrlo strog prema svojoj braći kada im je rekao da ne smiju prositi. To znači da ne smiju uzimati novac zbog novca, da bi živjeli, već je rekao da moramo živjeti od svoga rada. I braća su kopala kod drugih, radila, nadničarila, a kada toga ne bi bilo, smjela su se uteći »stolu Gospodnjem« – kako ga je nazivao sv. Franjo – i prositi i dobiti milostinju. Na tragu toga sam svoju ideju prezentirao braći. Pokušajmo s pivovarom, pri čemu nije zarada sebi svrhom, nego to da činimo nešto dobro i da vratimo nešto zajednici – ističe fra Tomislav.


Blagovićeva receptura


Ono što se od piva zaradi ide tako i za pučku kuhinju samostana koja svaki dan hrani 400 osoba. I sve je krenulo dobro da bi i tu COVID-19 umiješao prste. Priznat će tako gvardijan kako su se pošteno namučili kroz prošlu godinu u kojoj kafići i drugi ugostiteljski objekti nisu radili. Posao s pivom počeo je tako u travnju 2019., no pravi i pun pogodak bilo je Antunovo 2020. Tad su se, kaže fra Tomislav, praktički sva skladišta ispraznila. Bilo je to ohrabrenje, znak da su na dobrom putu i da su konzumenti dobro reagirali i na pivo, i na činjenicu da se tu radi o humanitarnoj djelatnosti. Što nosi ova godina, vidjet će se, a što se neke malo dalje budućnosti tiče, želja je vlastita proizvodnja.


– To je uvijek smisao samostanskih pivovara, pogotovo trapističkih, da dobitak ide na uzdržavanje samostana. Ako dođemo u priliku i uspijemo ostvariti dobit, i nama je želja da stanemo sami na svoje noge.



Mi smo, naime, ugovorna pivovara, po našoj recepturi proizvodi se pivo u pivovari u Dugom Selu, ali se prodaje u našoj samostanskoj trgovini – pojašnjava fra Tomislav.
Samostanska tvrtka zove se Minorit, što na latinskom znači »mali brat«.


– Mi franjevci smo mala braća, u Europi smo poznati kao minoriti, pa smo rekli neka nam se onda i firma tako zove. A naravno da onda imamo malog brata Jeronima i malog brata S.anta – kazuje fra Tomislav.


Već je i treća etiketa u pripremi i mogla bi skoro na tržište, pivo koje će se zvati – Gvardijan!


– Bit’ će to pivo za široke mase. Bit’ će lagano, bit’ će na tragu lagera i bit’ će sigurno u boci od pole litre. Mislim da bi moglo proći jako dobro – uvjeren je gvardijan.


Neće, pritom, zaboraviti pohvaliti onog tko je franjevcima dao recepturu za S.anta i Jeronima.
– Ta dva recepta nam je riješio Marko Blagović iz Zagreba, amaterski pivar i strastveni zaljubljenik u pivo. Stvarno smo mu zahvalni – ističe fra Tomislav.


Dobro, fratarsko


Tu se razgovor malo vraća unatrag, do njegova studiranja u Njemačkoj i susreta s pivovarama poput one benediktinske u opatiji Andechs koja, kako kaže, proizvodi milijune hektolitara piva, ili onom u samostanu sestara franjevki Mallersdorf, ili pak s pivovarom franjevačkog samostana Kreuzberg. I u samostanu u kojem je stolovao imali su vlastitu pivovaru, ali je izgorjela u požaru i pala je odluka da se više time ne bave.


– Zato smo imali brata pivara s majstorskim pismom, a kako po njemačkom smijete za vlastite potrebe proizvesti oko 200 litara piva bez poreza ili naknada, tako je on svake godine i dalje kuhao za samostansku svetkovinu. Nije bilo položenog ispita, imendanskog slavlja, Božića, Uskrsa u Bavarskoj gdje sam studirao, a da se ne bi donijela bačva od 20 litara koja se otvarala velikim drvenim batom i čepila velikom drvenom pipom. Uvijek je to bilo veliko uzbuđenje – priča fra Tomislav.


Spominje pritom tradiciju, recimo onu u franjevačke pivovare na brdu Kreuzberg, koja se piše od 1648. godine.
– To hoće reći da ste dobro pogodili slogan na boci – velimo mu.
– Mislite na »dobro, fratarsko«!? – na to će fra Tomislav.
– Dobro je i to, ali mislio sam na ono »stvaramo novu tradiciju« – kažemo mu.


– Malo je akronim, jer tradicija je nešto staro, a želimo stvarati novu, ali tako je, mi stvaramo novu tradiciju – sa smiješkom će fra Tomislav.


Zanimljiva je priča o pivu sa Svetog Duha i zbog činjenice da, kako nam kaže fra Tomislav, u Europi samostanske pivovare nestaju.


– Nestaju jer nema zvanja, nema novih redovnika. Redovništvo je u Europi u svojevrsnoj krizi. Kod nas na području Hrvatske to je ipak drugačije, iako se i tu osjeća svojevrstan zamor. Naša zajednica ima zvanja i druge zajednice imaju zvanja. Uvijek treba reći; dok je zvanja bit će i djelatnosti u i oko samostana! – ne dvoji fra Tomislav.


Vjera i ustrajnost


Dobro su se zato, kako veli, u samostanu posložili.


– Jednima je prioritet briga o zvanjima i pomlatku, drugima rad s potrebitima i pučka kuhinja, treći brinu o izdavaštvu, četvrti o vrtu i njegovu održavanju, peti o duhovnosti i i radu s mladima na poseban način. Zadnjih pet godina Sveti Duh kao da je uskrsnuo i ta duhovnost nas prati. Gledamo tko ima koji talent i nitko ne kaže da svi moraju raditi sve. Netko je više za ovo, drugi za ono, ali svatko u svom tjera. Bitno je da samostan živi – naglašava fra Tomislav.


– Ne bi takve filozofije škodilo ni društvu u cjelini – primjećujemo.


– A čujte… Imate i ono recipročno; kakvo društvo, takva crkva. Kakvi ljudi, takvi svećenici. Kakvi ljudi, takvi političari. Ne smijemo se zaluđivati i govoriti »ljuti smo na svećenike jer nisu dobri«. Nisu dobri, jer nije narod dobar. Majka je rodila i političara, i svećenika, i liječnika, i što je odgojila, takav će biti.


Ne može biti loš ako ga je majka dobro odgojila – mišljenja je fra Tomislav.
– Ali, ako je to tako »jednosmjerno«, onda je nepopravljivo!? Ili, teško popravljivo – primjećujemo.
– Reći ću sada jednu hrabru rečenicu; mislim da je u svemu presudna i potrebna vjera. Vjera i u Boga, vjera i u dobro. Ali, treba biti i ustrajan. Crkva je nadživjela sve, jer joj vremenski rok nije bitan. Ja sam ovdje evo sedma godina. Za godinu dana najvjerojatnije ću ići nekamo, ali će netko ovo što radim nastaviti.


Tjelesno zadovoljstvo, duhovna snaga

Priznat će gvardijan da se u samostanima o blagdanima uvijek jede mrvu kvalitetnije, dok je ona tjedna kuhinja, kaže, na razini bakine kuhinje. Istaknut će i to da su obroci onaj bitan dio redovničkog i samostanskog života.
– To su trenuci kada se cijela zajednica okuplja, pogotovo na ručku. Držimo da kvalitetan obrok, jednostavan, daje tjelesno zadovoljstvo koje se preslikava i na duhovnu stranu, da možete biti mirni, da možete u miru s nekim razgovarati i u miru dati neki savjet. O velikim blagdanima kuharica se potrudi da bude sve čim bolje, a opet na tragu tradicionalnog – kaže fra Tomislav.
Pa će o Božiću biti i sarme i odojka, a na Uskrs i šunke i pince.
– O Uskrsu nastojimo pojesti janje. Jedemo ga na Veliki četvrtak i to s gorkim zeljem i uz čaša crnog vina. Uvijek to bude večera – otkriva fra Tomislav.
I naglašava ono najbitnije, da uz sve to itekako paše samostansko pivo!

Ja ne radim da bih sve ostvario unutar svojih osam godina mandata, nego radim najbolje što mogu i prepuštam prostor onome drugom. Boljka današnjice je da sve mora biti odmah i sada. To je nemoguće. Radim danas za onog koji će doći sutra, on će raditi sutra za onog koji dolazi prekosutra.


Vjerujem da jedino tako društvo može ozdraviti. Jer, život nije od izbora do izbora, parlamentarnih ili predsjedničkih, nego se život živi u kontinuitetu, od rođenja pa do smrti. Kad bi to preslikali na djelatnost i na život, mislim da bi nam bilo puno bolje – poručuje fra Tomislav.


Na tren smo se prepali da će mu mandat isteći prije nego li dogodine odradi veliku obljetnicu, 100 godina od osnutka samostana. Smješka se gvardijan, bit će on tu. A poslije…
– Mi franjevci nismo lutalice iz one pjesme, ali je istina da nas ne drži mjesto. Mi smo toga svjesni i kad prođu četiri godine na koliko smo imenovani, svom provincijalu damo da kaže vidi li nas negdje drugdje.


Sloboda je izazov


Ima sintagma koja kaže da je kod nas redovnika premještaj nalik onom kad netko umre. Ostavljaš sve iza sebe, jedino odjeću nosiš sa sobom i ideš na novo mjesto. I onda iz početka; novi ljudi, novi prijatelji i nova okolina. Ali, ima to čar! Dobro je za nas jer opet dobijete priliku svoje talente iznova ražariti, a za ljude koji žive oko naših župa i samostana dobro je da dobiju nova lica, jer nitko neće gledati isti film više puta – smatra fra Tomislav.


Bome, i ova je njegova tjerala na mali milijun pitanja, ali valjalo se ipak vratiti na temu piva. Na pitanje koliko je u S.antu onoga što je od piva htio dobiti, fra Tomislav kaže da pivo prije svega mora biti pitko i za široke mase.


– Na tragu toga radili smo S.anto, da je pitko, umjerene gorčine, niskog udjela alkohola, pa da ga se može popiti i više. Nismo htjeli aromom izraženo pivo, htjeli smo da samo ona četiri bazična sastojka budu tu. Nikakva kemija, već tradicionalna receptura, toga se držimo – jasan je fra Tomislav.
Ali, ako je sve poprilično zadano, jasno i logično, zašto se samostani nisu i prije i češće hvatali ovakvih i sličnih proizvodnih pothvata.


– Mislim da je ovaj naš prostor specifičan. Neki dan na televiziji gledam emisiju o trapističkoj opatiji u Banjoj Luci. Bila je to najveća opatija na cijelom svijetu, imala je svoju pivovaru, proizvodnju sira, čuda su imali do 1945. Nama su, moram to reći, povijesno ipak podrezana krila. No, reći ću i kako je to ipak bio jedan proročki znak, jer se onda naša crkva konsolidirala.


Bavila se duhovnošću, ideologije su padale, a Crkva je opstajala. Uvijek su vremena gdje je sloboda vrlo izazovna i za Crkvu, jer vas uvedu u prostor opuštenosti. A kršćani znaju da su uvijek prosperirali kad su bili gonjeni, ili mučeni, ili ubijani, na ovaj ili onaj način. Crkva je i nastala na krvi mučenika, a kada toga nije bilo, uvijek se događala dekadencija i propadanje. To možemo jako lijepo vidjeti iz slike Europe gdje nekoć jaka Crkva postaje Crkva koju treba evangelizirati jer su joj bitnija pitanja upravljanja, financija, hijerarhije, dok je evanđelje tu kao sporedna točka.


Dogodio se, dakle, prekid, tradicija je nestala i onda je teško obnoviti ono što je nekoć bilo normalno. Kad smo kretali s pivom, mnogima je to bilo strano. I u crkvenim krugovima s nepovjerenjem su na to gledali, da bi sada sve više to prihvaćali kao normalno. Treba i hrabrosti. Imamo često osjećaj da nas se uvijek želi ušutkati i stjerati u sakristiju, a nama je mjesto, i Papa Franjo to govori, s ljudima koji su na rubu, koji su i u duhovnoj potrebi, i koji traže topli obrok. Sve drugo bi bilo krivo – ističe fra Tomislav.


I zato će se, između ostalog, na Svetom Duhu i dalje kovati dobri pivski planovi. Lani je proizvodnja bila 60.000 boca S.anta i 20.000 Jeronima. Uskoro kreće kuhanje nove šarže kojom se kani pokriti potrebe za Antunovo i ovo ljeto. A one rječite etikete je radio magistar dizajna Tvrtko Zelić kojem je fra Tomislav bio vjeroučitelj.


– Rekao nam je da je to bio njegov san, da je uvijek želio napraviti etiketu za pivo. Zato bih poručio čitateljima da u životu hrane svoje snove pa će uspjeti. Ako budu hranili svoje strahove, propast će. Bitno je imati snove, sanjati ih i kad-tad će to doći na svoje. Ali, ustrajnost je pritom bitna stvar – poručuje fra Tomislav.