Kad bi šetajući creskom rivom nasumice zaustavili nekoliko prolaznika i upitali koja im sugrađanka prva pada na pamet kao snažna, samopouzdana žena, jakog karaktera, mnogi bi se vrlo vjerojatno sjetili doktorice Lidije. Dr. Lidija Pohel liječnica je obiteljske medicine s ordinacijom u Cresu već 35 godina.

Nedavno je otišla u mirovinu, ali ne miruje, već i dalje pomaže u hitnoj službi i turističkoj ambulanti.

Umirovljenje je bilo povod Gradu Cresu da joj dodijeli visoko gradsko priznanje Pro insula (Za otok). U obrazloženju odluke o dodjeli priznanja stoji da je u svojem radnom vijeku radila u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, sve vrijeme paralelno i u hitnoj medicinskoj službi putem pripravnosti, a obavljala je i poslove mrtvozornika te se odazivala kao liječnica na pozive raznih udruga. U nepredviđenim situacijama, hitnim slučajevima i radu u vremenskom škripcu, naročito u otočnoj sredini, dr. Lidija Pohel pokazala je visok stupanj odgovornosti, kritičnosti i odlučnosti, a imala je i veliko razumijevanje za pacijente i članove njihovih obitelji, stoji u obrazloženju priznanja kojim je lokalna zajednica barem simbolički zahvalila dr. Pohel za sav trud, požrtvovnost i brigu koju je iskazala prema pacijentima u 35 godina rada u Cresu.

Došla na zamjenu

Slavonka iz Broda, nakon završenog studija medicine kratko je radila u Psihijatrijskoj bolnici u Lopači i Građevinskoj školi u Rijeci, a zatim je došla na zamjenu na Cres.

– Poznavala sam dvije liječnice koje su tu već radile, dr. Šmit i dr. Dujmović, pa sam saznala da im hitno treba liječnik. Na otok sam došla 17. ožujka 1985., trebala je to biti privremena zamjena, najdulje 2-3 mjeseca, ali sam ostala zauvijek, prisjeća se dr. Lidija svog prvog susreta sa Cresom. Do njezinog dolaska, zbog teških uvjeta rada, liječnik na otoku je imao dvostruko veću plaću od kolega na kopnu, ali je ta odredba taman tada ukinuta.

– To ljeto sam radila u turističkoj ambulanti u Martinšćici. Tri mjeseca smo imale 24-satnu pripravnost, bez dana pauze, i još smo vodile ljekarnu. Sa mnom je radila medicinska sestra Denis Gazilj. Bilo je naporno, ali lijepo smo se slagale. Bile smo mlade, šašave i pune energije pa smo sve izdržale. Od tada nam je suradnja bila više nego dobra. Jako su bitni međuljudski odnosi u svakoj organizaciji, pa tako i u zdravstvenoj. Uz dobre suradnike sve se može, priča o svojim počecima dr. Lidija.

Otočani su je lijepo prihvatili, nije bilo problema niti s time što je liječnica jer su i prije nje ordinacije u Cresu držale žene. Otočani su često nepovjerljivi prema »fureštima«, ali dr. Pohel se brzo uklopila.

– Otok i život na njemu ima svoje zakonitosti. Možeš otići ili možeš ostati, ali ako odlučiš ostati, onda ga moraš prihvatiti takvog kakav je. Nije isto raditi na otoku i u nekoj gradskoj ambulanti. Liječnik na otoku nema radno vrijeme, liječnik si od 0 do 24. U gradu odradiš svoju smjenu i odeš doma, a pacijentima je u ordinaciji ili u hitnoj na raspolaganju drugi liječnik. Na otoku si im ti uvijek na raspolaganju. I tako godinama, objašnjava liječnica koja je prihvatila pravila ponašanja u maloj otočnoj sredini.

»Jesi na otoku?«

– Veliki je problem velik teren i raštrkanost naselja. Godinama sam išla sama u kućne posjete, prije ili poslije radnog vremena, ovisno u kojoj sam radila smjeni. Osim toga, sam bila u pripravnosti, odrađivala hitnoće… Grad Cres i Županija omogućili su nam određeni nadstandard, pa imamo dio sestara i vozača stalno u hitnoj. Nažalost, liječnika uvijek nedostaje pa smo mi liječnici često između svoje ambulante i hitne, a imaš i teren koji obavljaš u nekom praznom prostoru. Osim toga, otok je velik, pa ako moraš u kućni posjet, u Martinšćicu na primjer, koliko god brzo ideš i ne zadržavaš se u kući pacijenta, opet na barem sat-dva moraš zatvoriti svoju ordinaciju, kaže dr. Lidija koju otočani upravo zbog njezine posvećenosti poslu cijene i prihvaćaju.

– Ne mogu se žaliti, stvarno su me lijepo prihvatili, ali i ti trebaš napraviti neke ustupke. Ne možeš negdje doći i očekivati da će se svi tebi prilagoditi, već se ti moraš prilagoditi, i otoku i otočanima, naglašava.

Nakon 35 godina rada odlučila se za mirovinu ili, kako je to opisao ravnatelj Doma zdravlja dr. Vladimir Mozetić, »otišla je u penziju, ali ne u mirovinu«.

– I dan danas, iako sam u penziji, telefon mi stalno zvoni. Prvo je pitanje »Jesi na otoku?« i tada znam da me netko treba. Dogovorila sam se s Domom zdravlja. Uzmem desetak dana hitne svaki mjesec, u turističkoj ambulanti sam dva sata dnevno, ali kad dođe netko od domaćih, i njega pregledam. Ne možeš naviku i povjerenje koje se desetljećima stvaralo prekinuti preko noći. Dok sam na otoku, vjerojatno će tako biti, kaže dr. Lidija koja će za mnoge i dalje biti »njihova doktorica«, iako je ordinaciju preuzela nova liječnica.

– Na otoku nikad nisam osjetila te razlike o kojima se priča, niti osobno, a niti su mi se pacijenti požalili na nekakvu neravnopravnost. Znam da za isti posao imam istu plaću kao moji kolege, vidim da je tako i drugdje, na radnim mjestima u poduzećima ili kod privatnika. Nikad na otoku nisam čula da se netko zbog toga žali, a tu sam 35 punih godina, kaže dr. Pohel.

Iako je liječnica od 0 do 24 sata, našla je vremena i za hobije.

Vojnički život

– Znala sam raditi bižuteriju, ali kad sam stvarno premorena, opustim se u pripremi zimnice. Puno pripremim i slatkoga i slanoga, a onda većinu podijelim prijateljima. Nisam tip koji će buljiti u ekran, televizija me ne zanima, već slobodno vrijeme provodim praveći zimnicu i u kuhinji. Moji prijatelji kažu da me treba naljutiti ako žele dobro pojesti, jer tada najbolje kuham. Već sam s deset godina znala kuhati i to stvarno volim, govori dr. Lidija o tome kako koristi svoje slobodno vrijeme koje, zbog vezanosti uz posao i gotovo stalnu pripravnost, ne može provoditi daleko od kuće.

– Kad sam u pripravnosti, mogu malo prošetati, otići do pošte ili banke, ali ne smijem otići daleko jer, ako me pozovu zbog hitnog slučaja, za dvije minute se moram pojaviti u ambulanti. Zato najviše vremena provodim u kuhinji, samo maknem lonac sa štednjaka i odjurim u ambulantu. To je gotovo vojnički život, naučiš se odijevati u trku niz stubište, kaže uz smijeh i dodaje da je pomislila kako više neće moći brzo reagirati, ali kad je hitnoća, kad skoči adrenalin, trči niz stepenice kao u mladim danima.

Vesele naravi i uz smijeh lakše se nosila s raznim situacijama u kojima se nalazila tijekom dugogodišnjeg radnog staža.

– Ja sve volim okrenuti na šalu, na smijeh, jer ako si previše ozbiljan i čangrizav, težak si i sebi i drugima. A bilo je i teških trenutaka. Uz osmijeh se lakše nositi sa svime što ti život nosi, zaključila je dr. Lidija.