Najvažniji njemački poratni filozof Jürgen Habermas proslavio 90. rođendan

U tjednu za nama, u utorak 18. lipnja, njemački filozof Jürgen Habermas proslavio je 90. rođendan. Životno doba Habermasa ne onemogućava u djelovanju. Dan nakon rođendana na Univerzitetu Goethe u Frankfurtu na Majni (Habermas je emeritus tog univerziteta) održao je predavanja. Nekoliko dana prije rođendana njegov nakladnik Suhrkamp objavio je njegovo novo djelo – dvosveščanu povijest filozofije na tisuću stranica.

Habermas je najvažniji njemački poratni filozof i najvažniji filozof današnjice. Njegov je opus golem, kako brojem naslova i stranica, tako i tematskom širinom. Habermas jest filozof, ali i sociolog, komunikolog, politički teoretičar. Osim toga, Habermas je i svojevrsni politički aktivist, ne u stranačkom i uskopolitičkom smislu osobe koja se kandidira na izbore, već u smislu osobe koja djeluje i kao politički publicist, predavač, kolumnist i koja ne bježi od analize i promišljanja aktualnih političkih zbivanja.

Frankfurtska škola

Habermas je rođen 18. lipnja 1929. godine u Düsseldorfu. Pred kraj rata, kao i mnogi njegovi vršnjaci, služio je u pomoćnim vojnim postrojbama. Nakon rata je završio gimnaziju i studirao filozofiju, povijest, psihologiju, germanistiku i ekonomiju u Göttingenu, Zürichu i Bonnu gdje i doktorira 1954. Godinu ranije postao je poznat i to zbog članka o Martinu Heideggeru, koji je objavio u Frankfurter Allgemeine Zeitungu. Radi se o reakciji na Heideggerovo predavanje održano za vrijeme nacističke vladavine, koje je objavljeno 1953. Habermas je uočio da Heidegger u otisnutom predavanju bez komentara ponavlja svoj stav o nutarnjoj istini i veličini nacionalsocijalizma. Bila je to senzacija – to da mladi i nepoznati Habermas dijeli lekcije Heideggeru. Habermas je i najvažniji predstavnik druge generacije Frankfurtske škole kritičke teorije društva. Surađivao je s velikanima prve generacije Theodorom Adornom i Maxom Horkheimerom (čiju je katedru u Frankfurtu i preuzeo), ne bez teškoća. Habermas je uspio u nečemu o čemu prva generacija možda nije ni razmišljala – povezao je Frankfurtsku školu s angloameričkom analitičkom filozofijom i filozofijom jezika. Habermas je bio profesor u Heidelbergu i Frankfurtu, bio je direktor na Institutu Max Planck. Raspravljao je s nizom uglednih filozofa, gotovo pa filozofijskim leksikonom druge polovice (i ponešto prve) 20. stoljeća. Raspravljao je s Heideggerom, Hans-Georgom Gadamerom, Michelom Foucaultom, Hannah Arendt, Gajom Petrovićem (Habermas je bio čest gost u Jugoslaviji), Josefom Ratzingerom i drugima.

Habermas je bio i važna osoba šezdesetosmaških zbivanja u Njemačkoj. Tada je već bio ugledan profesor, a svojim zahtjevima za reformom obrazovnog sustava bio je jedan od onih koji su studente potaknuli na pobunu. Navesti sve što je napisao i spomenuti sve što je Habermas promišljao, u novinskom članku nije moguće. Valja se zadržati na samo nekoliko tema. Prije više od pola stoljeća u radu »Tehnika i znanost kao ideologija« naznačio je danas iznimno važno pitanje – prodor znanosti i znanstvenosti u izvanznanstvena i neznanstvena područja. Taj se prodor danas ponajprije reflektira u politici i političkom; manifestira se obično kroz fraze o politici utemeljenoj na znanosti i zahtjevima za strukom i stručnjacima čime se političko istiskuje iz politike. Za današnju bi Hrvatsku važan mogao biti, a bilo bi poželjno i da bude, njegov koncept ustavnog patriotizma. Njega je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća razvijao (promišljali su taj koncept i ljudi poput Ralfa Dahrendorfa i Dolfa Sternbergera) u okolnostima poratne i podijeljene Njemačke. Tako koncipiran patriotizam odbacuje bezuvjetno i apsolutno divljenje domovini; etničkoj zajednici zasnovanoj na povezanosti krvlju suprotstavlja koncept društvenog i političkog ponašanja građana-individua kojima su prvenstveni zajedničko dobro, ne vlastiti interesi. Ustavni patriotizam temelji se na ustavnoj podlozi, na svojevrsnom horizontu vrijednosti zapisanom u ustavu, a koji je dovoljno širok da se dovoljno udoban za svakoga (ili nije potpuno neudoban ni za koga) bez obzira na njegovu nacionalnu, vjersku ili kakvu treću pripadnost.

Ideja Europske unije

Zajedničko dobro se kod Habermasa manifestira i kroz brigu za ustanovljenje i ustrojstvo zajednice. Na gotovo pa dnevnopolitičkoj razini tu brigu Habermas veoma često posljednjih desetak godina manifestira u razmišljanjima, predavanjima, člancima i esejima u kojima piše o Europskoj uniji. EU mu daje mnogo povoda, i stalno iznova nove poticaje za pisanje i promišljanje – od velike recesije, grčke krize, krize eurozone, Brexita, ustrojavanja zajednice… Temeljni problem ustrojavanja zajednice je sporazumijevanje, a sporazumijevanje je temeljni problem razdoblja. Naime, »stvari se čine riječima«, a u svojoj glasovitoj teoriji komunikativnog djelovanja Habermas tvrdi da normativne osnove društvenih procesa leže u jeziku. Jezik je taj u kojem se stječu i koji odražava zahtjeve za razumljivošću, točnošću, istinom, kroz njega se manifestira ljudska razboritost, a u konačnici konkretno djelovanje i sporazumijevanje moraju biti temeljac moralnih normi. Habermas spada i među posljednje kojima je doista stalo do solidarnosti, a u sprezi s brigom za zajednicu dolazimo do njegove ideje Europske unije – demokratski konstituirane zajednice zajednica.Jürgen Habermas je ozbiljno razvijao koncept javne sfere prvobitno se oslanjajući na dijaloge koji su se odigravali u kavanama 18. stoljeća u Francuskoj. To su bile takve javne sfere racionalnih debata na teme političke važnosti do kojih se došlo razvojem građanske kulture centrirane u tom vremenu u kavanama, intelektualnim i književnim salonima, kao i printanim medijima što su bili preduvjeti da se počne s razvojem parlamentarne demokracije, a koji su promovirali ideale prosvjetiteljstva i jednakosti, ljudska prava i socijalnu pravdu. Ovaj oblik javne sfere je bio vođen normama racionalne argumentacije, kao i kritičke diskusije u kojoj je snaga nečijeg argumenta bila važnija nego njegov identitet.

Prema Habermasu, nekoliko je faktora rezultiralo time da građanska javna sfera, javno mnijenje, već u doba prosvjetiteljstva doživi prve faze dekadencije. Istaknuta je važna stvar da su strukturalne snage, posebno razvoj komercijalnih masovnih medija, doživjele promjenu u svojoj funkcionalnosti. Umjesto potrebe te su strukturalne snage postale nešto što se konzumira, pa se tako i izgubila mogućnost njihova korištenja kao instrumenta za javni diskurs.

Teorija komunikativnog djelovanja

U knjizi »Teorija komunikativnog djelovanja«, koja je svojevrsni Habermasov magnum opus, kritizirao je jednostrani proces modernizacije vođen snagama ekonomske i administrativne racionalizacije. Habermas je posebno isticao da se sve ozbiljnije uplitanje i interveniranje formalnih sistema u svakodnevni život može promatrati paralelno s razvojem države blagostanja, korporacijskog kapitalizma i kulture masovnog konzumerizma. Ovi trendovi, koji postaju sve jači, utječu sve šire na područja javnog života podređujući ih sveopćoj logici efikasnosti i kontrole. S obzirom da rutinizirane političke partije, kao i interesne grupe koje zastupaju ideju participacijske demokracije, nevjerojatno je da se društvom upravlja daleko od udjela građana. Kao rezultat može se vidjeti da su granice između privatnog i javnog, pojedinca i društva, sistema i svijeta – zapanjujuće. Demokratski javni život uspijeva jedino tamo gdje institucije daju građanima mogućnost da vode debatu o stvarima koje su od javne važnosti. Habermas opisuje idelani tip »situacije idealnog govorništva«, gdje su akteri ravnopravni sudionici u skladu s kapacitetima diskursa i gdje jedni drugima priznaju osnovnu društvenu jednakost, i kada je izlaganje neometano ideologijom ili nerazumijevanjem.

Glavna djela su mu: Strukturna promjena javnosti (Strukturwandel der Öffentlichkeit, 1962), Prilog logici socijalnih znanosti (Zur Logik der Sozialwissenschaften, 1967), Tehnika i znanost kao ideologija (Technik und Wissenschaft als Ideologie, 1968), Spoznaja i interes (Erkenntnis und Interesse, 1968), Filozofsko-politički profili (Philosophisch-politische Profile, 1971), Teorija komunikativnog djelovanja (Theorie des kommunikativen Handelns, I–II, 1981), Filozofski diskurs moderne (Der philosophische Diskurs der Moderne, 1985), Postmetafizičko mišljenje (Nachmetaphysisches Denken, 1988), Prošlost kao budućnost (Vergangenheit als Zukunft, 1990), Fakticitet i važenje (Faktizität und Geltung, 1992), Budućnost ljudske prirode (Die Zukunf der menschlichen Natur, 2001) i druga.