Pod čudnim imenom Beans on Toast krije se britanski folk pjevač Jay McAllister koji je na sceni već petnaestak godina, a znan je, između ostalog, i po tome što nove albume objavljuje u pravilu 1. prosinca, na svoj rođendan.

Druga mu je karakteristika da je vrlo izdašan u broju pjesama pa je, primjerice, debitantski album »Standing on a Chair« (2009.) imao ni više ni manje no – pedeset pjesama! Tu je naviku obilatosti iskazao i ovom prigodom, objavivši istog dana svoj dvanaesti i trinaesti studijski album s ukupno dvadesetak pjesama i oko dva sata glazbe. Prvi od njih, sjajni »Knee Deep in Nostalgia« je, kako mu i naslov govori, prisjećanje na prošlost, točnije McAlisterovo odrastanje, mladost, ljubavi i glazbu, a »The Unforeseeable Future« u potpunosti je uronjen u sadašnjost i lamentaciju nad zaista teškim stanjem koje je pandemija koronavirusa izazvala u cijelom svijetu.

Pozitivni osjećaji

»Knee Deep In Nostalgia« prekrasan je i nostalgičan album koji gotovo u cijelosti budi samo ugodne i pozitivne osjećaje vezane uz nezaboravna i lijepa vremena odrastanja, pri čemu treba reći da je McAllister rođen 1980. u gradiću Braintreeju u Essexu. Tako nam uvodna »The Village Disco« govori o onim prvim ustreptalostima zbog ljubavi i ljepote mladosti, a dojam patine ranih devedesetih dobro stvaraju Hammond orgulje te nepretenciozna i jednostavna pjevna melodija. Kroz razigranu akustičnu »My Favourite Techer« zahvalio je svom učitelju drame, dugokosom gospodinu Leeju, a najveći dio pjesama vezan je uz glazbu pa je tako »What Would Willie Do?« posveta Willieju Nelsonu, njegovoj glazbi i njegovom shvaćanju života uz, naravno, puno country dodira. »The Album of the Day« prisjećanje je na odrastanje uz glazbu i običaj da proglašavaju album dana i slušaju ga niz puta pri čemu su spomenuti i Marleyev »Exodus«, »Graceland« Paula Simona, »9 to 5« Dolly Parton, »White Album« Beatlesa, »London Caling« grupe The Clash, »Brothers in Arms« Dire Straitsa, »Blonde on Blonde« Boba Dylana…

Suprotstavljanje tema

Ipak, središnja pjesma ovog albuma nedvojbeno je gotovo osam minuta duga »Once Upon a Time«, iznimno uspješno prisjećanje na odrastanje u Essexu i Camdenu uz priče koje su to odrastanje činile, a za kraj McAllister čuva žestoku i rasplesanu »Coincidence« u kojoj spaja punk, novi val i ska zahvaljujući tako i glazbi uz koju je odrastao u klupskim prostorima Engleske.

Producent albuma je McAllisterov dugogodišnji prijatelj, znani Frank Turner koji svira i gitaru, a od gostiju tu su još i Matt Hensley (Flogging Molly), Matt Nasir (Sleeping Souls) te Guise i Anna Jenkins (The Red Clay Halo). I dok je »Knee Deep in Nostalgia« sav u prošlosti, drugi istog dana objavljen Beans on Toast album pod nazivom »The Unforeseeable Future« govori isključivo o sadašnjosti i potpuno nepredvidljivoj budućnosti čime je kroz ova dva albuma McAllister vrlo dobro suprotstavio prošlost sa sadašnjošću, nostalgiju sa surovom realnošću, normalno s »novim normalnim«, bolje reći – nenormalnim. O budućnosti koju je gotovo nemoguće predvidjeti McAllister je progovorio kroz deset pjesama koje su, za razliku od prethodnog albuma na kojem svira bend, u potpunosti djelo samog autora i njegove akustične gitare, ponekad i piana, a snimljeni su u njegovoj sobi i studiju.

Sadašnje stanje

Tekstom se sve pjesme osvrću na sadašnje stanje, govore o lockdownu, izolaciji, osamljenosti, otuđenosti, emocionalnom i psihološkom svijetu suvremenog čovjeka, mukama koje u ovoj situaciji doživljavaju glazbenici koji su navikli na turneje i brojne kontakte sa svojim obožavateljima. Neke od njih (»Strange Days«, »Human Contact«, »Chessington World Of Adventures« i »Glastonbury Weekend«) već su ranije tijekom 2020. godine plasirane na tržište kao singl i videouradci, a sad su »pojačane« sa šest novih te »udružene« s moćnim i lijepim nostalgičnim albumom pa ne treba sumnjati da će privući mnoge te povrditi ugled kojeg Beans on Toast, odnosno Jay McAllister već uživa na britanskoj i svjetskoj folk rock sceni.