Istog dana, tek minule godine (4. prosinca 2020.) u Pragu su umrli Antonin Jaroslav Liehm i Maria Ruth Križikova, osobe koje su bitno obilježile češku, ali i širu srednjoeuropsku povijest novog doba.

Naravno, svaki na svoj način; iako se nisu pobliže poznavali gajili su uzajamno poštovanje i simpatije, jer su zajedničkim snagama sudjelovali u borbi za istinu u politici i ljepotu u umjetnosti, smatrajući to presudnim kategorijama ljudskog dostojanstva. Naime, Križikova (rođena 1936. u Miličinu, u srednjoj Češkoj) diplomirala je književnost i filozofiju na Karlovom sveučilištu u Pragu, na početku se bavila i novinarstvom, ali kasnije je cijeli svoj radni vijek posvetila istraživanju nacističkog (kasnije i staljinističkog) zla, razotkrivanju korijena antisemitizma, a u svijetu je stekla ugled sređivanjem i proučavanjem književne tvorbe zatočenih Židova u terezinskom getu u vrijeme Drugog svjetskog rata.

U velikoj je mjeri bila zaslužna i za novo kritičko čitanje i izdanje velikog češko-židovskog pjesnika Jirija Ortena, umjetnika kojem se i literarno-publicistički bard Srednje Europe Antonin Liehm neizmjerno divio, smatrajući ga genijalnim piscem koji se rađa jednom u sto godina.

Odvjetnik književne istine

Liehm je bio poznat kao žestoki kritičar moderne literature, pisao je oštre, ali kritički utemeljene recenzije čak i o onim piscima koje je cijenio i s kojima je prijateljevao. Primjerice: Milan Kundera, Josef Škvorecky, Arnošt Lustig, Pavel Kohout, Vaclav Havel, Vjera Linhartova i Bohumil Hrabal, bili su pisci koji su obilježili ne samo čehoslovačku već i svjetsku literaturu, ali Liehm ih nije štedio. Orten je bio izuzetak, posebice stoga što je Liehm u njemu prepoznavao Europljanina koji na svijet gleda kozmopolitskim očima i koji se time izdigao iznad svake ideološke, etničke ili estetske odrednice. A taj pogled na svijet i umjetnost, sub speciae aeternitatis Liehm je smatrao presudnim za autentično umjetničko stvaralaštvo. Pisao je da ga je upravo Orten naučio kako se nikada i ni po koju cijenu u literaturi ne smije lagati, ali također niti pisati ono što ljudi vole čuti; stoga ne čudi da su Liehma mnogi nazivali »odvjetnikom književne istine«, a na sličan način je živjela i postupala i Maria Ruth Križikova. Kao stručni savjetnik u Spomen-kompleksu Terezin, zloglasnom nacističkom konclogoru, zapravo getu u koji su češki Židovi (ali ne samo oni) bili internirani i koji je esesovcima služio za ogledno pokazivanje predstavnicima različitih međunarodnih humanitarnih udruga, uključujući i Crveni križ, kako bi »prodali« priču da prema Židovima ne postupaju loše i da su priče o pogromima Židova puka izmišljotina, Križikova je cijeli taj prostor »mapirala« dokazujući kako je to bilo jedno od najužasnijih mjesta antisemitske logorologije.

Predanim radom sama je napravila ono što u nekim sretnijim i bogatijim društvima rade cijeli instituti, ali nakon sovjetske vojne intervencije (kolovoz 1968.) i gušenja Praškog proljeća, zbog otvorenog protivljenja novim tzv. normalizacijskim komunističkim vlastima bila je degradirana i ponižavana dok je na koncu nisu otjerali iz institucije u kojoj je radila. Kako bi preživjela radila je kao šumarska radnica, poštarica, ali cijelo to vrijeme nastavila je istraživati i pisati o tematici kojom se bavila. Budući da svoje radove nije mogla objavljivati u domovini, tajnim kanalima ih je slala Antoninu Liehmu, koji je već tada živio u Parizu u emigraciji, a on ih je tiskao u različitim češkim emigrantskim časopisima kao što su pariške Svedectvi, münchenski Obrys ili kölnski Index.

O tom razdoblju svog života Križikova je napisala knjigu »Svjedočanstvo koje se nije smjelo izgovoriti«, svojevrsne memoare, ali i intimnu, fascinantnu povijest češkog i srednjoeuropskog dissenta. Među prvima je potpisala Povelju 77, a 1983./4., dakle u vrijeme najžešćeg obračuna komunističkog režima s neistomišljenicima, preuzela je funkciju glasnogovornice Charte, što joj je naravno dodatno otežalo težak život. Zaredala su policijska šikaniranja kojih nisu bile pošteđene ni tri njene kćerke, a jedna od njih je Ester Janečkova, danas jedna od najuglednijih čeških glumica.

Novinarski rad

Ovaj nešto duži ekskurs o Mariji Križikovoj naprosto se nametnuo, jer se često ne dešava takva podudarnost da istog dana preminu tako značajne osobe novodobne povijesti, koje su bile u stalnom duhovnom kontaktu, a da su se praktički jedva poznavale. Antonin Jaroslav Liehm s pravom se smatra jednim od najvećih čeških književnih i filmskih kritičara, novinara i publicista koji je podjednako svojim pisanjem, ali i političkim stavovima imao ogroman značaj i utjecaj na cijelo srednjoeuropsko tzv. kulturno podzemlje, a posebice egzil u kojem je slovio kao spiritus movens cijelog niza akcija, od osnivanja časopisa, izdavačkih kuća, do promocije češkog disidentskog pokreta u zapadnim medijima. U nas je (ako je?!) poznat kao utemeljitelj svjetski slavne i danas kultne revije Lettre International, koju je u Parizu tiskao od 1984. do 1988., a kasnije se proširila i izlazila na 12 jezika, uključujući i hrvatski.

A. J. Liehm rođen je 2. ožujka 1924. u Pragu u dobrostojećoj građanskoj obitelji (roditelji su mu bili ugledni odvjetnici), koja je bila izrazito lijevo politički eksponirana. U vrijeme nacističke okupacije Češke, Liehm je odmah nakon mature bio poslan na prisilan rad u jednu zemljoradničku zadrugu koja je namirnicama snabdijevala njemačku vojsku na frontu. Pred svršetak rata Liehm je pobjegao u Prag; u međuvremenu se priključio KPČ-u, kako bi sudjelovao u organizaciji ustanka. Tijekom ustanka u Pragu, budući da je u to vrijeme već savršeno govorio francuski, engleski i njemački jezik (njemački kancelar Helmuth Kohl je često hvalio njegov savršeni Prager-Deutsch), ustanici su ga dodijelili kao prevoditelja međunarodnoj delegaciji Crvenog križa koja je imala zadaću na licu mjesta utvrditi nacističke zločine.

Po svršetku rata diplomirao je na Visokoj političkoj školi (1949.), a istodobno je radio kao novinar i toj je profesiji ostao odan do kraja života. Zajedno s Emilom Františekom Burianom (1904. – 1959.), velikim češkim kazališnim redateljem i teoretičarom, ali i kompozitorom, poznatim i kao osnivačem glasovitog »Oslobođenog kazališta« (1925. – 1927.), Liehm je pokrenuo lijevo orijentirani časopis za kulturu i umjetnost Kulturna politika u kojem se nametnuo kao vodeće pero. Već tada je svojim sjajnim kritikama i analizama kazališne i filmske umjetnosti pobudio interes šire kulturne javnosti, ali nakon što su u veljači 1948. komunisti preuzeli vlast u Čehoslovačkoj, zabranili su časopis koji im nije bio po volji.

I sam Liehm, iako član KPČ-a, našao se na njihovom nišanu, a posebice su mu zamjerali njegove kritičke napise o, u to vrijeme objavljenoj zbirci pjesama »Veliki orloj« (1949.) Viteslava Nezvala, književnika bliskog komunističkom pokretu, koji je u međuratnom razdoblju predvodio tzv. lijevu češku inteligenciju u borbi protiv građanskog manirizma. Međutim, Liehma je spasilo perfektno poznavanje brojnih svjetskih jezika (uz ranije spomenute ovladao je talijanskim, ruskim i španjolskim), te iako brojnim partijskim ideolozima nije bio po volji, zaposlili su ga u Ministarstvu vanjskih poslova, koje je ubrzo napustio na poziv ČTK-a (Čehoslovačka izvještajna agencija) gdje se uglavnom bavio prevoditeljskim radom, ali imao je i dovoljno vremena za književno-kritičku i publicističku djelatnost.

Tijekom 1961. godine prešao je u Literarne novine u kojima se proslavio serijom razgovora s tada vodećim autorima čehoslovačkog novog filmskog vala, ali knjigu tih razgovora, već pripremljenu za tisak, u domovini je mogao objaviti tek nakon pada komunističkog režima (2002.), a već posloženi slog intervencijom tajne policije bio je uništen. Njegovi komentari nove čehoslovačke kinematografije, istraživanje novih umjetničkih tendencija na filmu danas se smatraju temeljnim štivom za razumijevanje stvaralaštva brojnih, danas slavnih filmski redatelja kao što su Jan Nemec, Vera Chytilova, Jiri Menzel, Miloš Forman, Ivan Passer, Elmar Klos i drugi.

Antologijski tekstovi

U jesen 1968., kao jedan od vodećih reformatora Dubčekove kulturne politike, u krajnje nesređenoj političkoj situaciji nakon ulaska sovjetskih vojnika u njegovu zemlju, prihvatio je ponudu da otputuje u Pariz kako bi zastupao domaću filmsku industriju u pregovorima s Francuzima o nastavku suradnje i koprodukciji filmova. Ubrzo su ga nove tzv. normalizacijske vlasti opozvale i zapovjedile da se vrati u domovinu, ali on je to odbio i odlučio se za ostanak u egzilu. Od tada, pa praktički sve do pada komunističkog režima živio je u Parizu, ali je često boravio i radio, odnosno predavao na sveučilištima u Rimu, Londonu i New Yorku, uglavnom baveći se filmskom teorijom.

Istodobno, pisao je za brojne češke egzilne časopise o situaciji u Srednjoj Europi; preko raznih kanala uspostavljao je vezu s istaknutim disidentima u domovini, ali i u Poljskoj, Mađarskoj i Sovjetskom Savezu i njihove je tekstove plasirao u brojnim uglednim zapadnoeuropskim i američkim tiskovinama. U jednom razgovoru, opisao je to razdoblje svog života riječima: »Živio sam sto kilometara na sat; dani su mi bili kratki, a noći još i kraće; preko dana sam predavao i tako stjecao za nasušni kruh, a noću sam pisao za brojne egzilne časopise, ali i za vodeće francuske, njemačke, talijanske i američke revije kako bih srednjoeuropski disidentski pokret, njegove protagoniste i ideje približio međunarodnoj javnosti«.

Iz te njegove »noćne radionice« izašli su brojni, danas antologijski tekstovi i po općem sudu najviđenijih čeških i srednjoeuropskih intelektualaca toga doba, on je za afirmaciju disidentstva i egzila napravio više od bilo koga drugog; kako je to sažeo Havel, »napravio je toliko toga da to teško može stati u jedan život«. Istodobno, nije zapostavljao ni prevodilački rad; s francuskog na češki je preveo gotovo kompletnog Louisa Aragona, a glasoviti literarno-kritički zbornik tekstova ovog slavnog francuskog romanopisca »Pjesnik i stvarnost« danas se smatra obrascem vrhunskog prevoditeljskog umijeća kojim je ostvario savršenu sintezu francuskog i češkog izričaja. Prevodio je i Jean-Paula Sartrea, ali i sa češkog je prevodio »zabranjene« autore na francuski, i zahvaljujući njemu Havel, Škvorecky, Hrabal i ostali postali su poznati tamošnjem širokom čitateljstvu.

Lettre International

U Francuskoj se intenzivno družio i s Milanom Kunderom; iako se politički nisu baš slagali, međusobno su se uvažavali i vremenom se njihovo druženje pretvorilo u istinsko prijateljstvo. Ujedno, Liehm je postao jedan od vodećih tumača Kunderina djela, a njegova teza o ovom velikanu svjetske literature može se svesti na konstataciju kako je Kundera, čak i onda kada je pisao na francuskom, zapravo duhom pisao na češkom i o češkim temama. I Kundera i Liehm su bili veliki zaljubljenici u francusku literaturu i kulturu, uvjereni Europljani, a Kundera je u nekoliko navrata priznao kako se njegov francuski ne može mjeriti s Liehmovim, te da mu je često davao različite tekstove (pisane na francuskom) kako bi im Antonin dao imprimatur za tiskanje.

Upravo kako bi iskazao svoj paneuropski i kozmopolitski duh, Liehm je pokrenuo Lettre International, smatrajući da će tako pripomoći duhovnoj i kulturološkoj povezanosti Europe; Kundera je to protumačio riječima: »Danas se najbolje može vidjeti kako je Liehm bio građanin EU-a i prije negoli je taj projekt zaživio kao realnost«.

Od brojnih poslova kojima se bavio u emigraciji, Liehm je postao poznat kao urednik periodičkog almanaha »Ljetna čitaonica« koji se tiskao u Rimu (1980.- 1989.), ali je uređivao i časopis »150 000 riječi« (1982.- 1991.) u kojem je pokušao razviti ideju i dokazati kako su češki politički i kulturološki duh oslonjeni na tradiciju Jana Husa, Jana Amosa Komenskog i Tomaša Masaryka razvili (s)misao nacionalne emancipacije i slobode, te na temelju vlastite tradicije razvili sadržaje koji su istodobno par excellence i europski i nacionalni. Naglašavao je kako je srednjoeuropska povijest, pa tako i češka derivirana brojnim klerikalnim, rasnim, antisemitskim, nacionalističkim i uopće ksenofobnim sadržajima, ali je te povijesne surogate češki duh kroz stalnu borbu svladavao i upravo na toj borbi gradio vlastitu snagu i vitalnost. U Rimu je 1971. počeo izlaziti egzilni časopis Listy, kao svojevrsni organ čehoslovačke socijalističke opozicije, a utemeljio ga je Jiri Pelikan, prije odlaska u emigraciju prvi čovjek čehoslovačke televizije i jedan od najbližih Dubčekovih suradnika. U tom je časopisu Liehm ispisao stotine, pa i tisuće ogleda, eseja i kritika koji se danas smatraju oglednim uzorcima vrhunskog pisma. Istodobno, Liehm je u tom časopisu plasirao i tekstove Vaclava Havela, Ludvika Vaculika i Petra Pitharta. Kasnije, u svojoj knjizi »Prošlost u sadašnjosti« (Prag, 2002.), sjećajući se tog »herojskog« razdoblja češkog egzila Liehm je napisao: »U časopisu Listy okupila se grupa intelektualaca koja je željela otvoreno kritički problematizirati suvremeno češko društvo i teme, i vlast i dissent; staviti pod lupu sve ono što je opterećivalo češkog građanina nastojeći pokazati kako između građanskog konzervativizma i desničarenja i staljinskog dogmatizma i pseudoljevičarenja može zaživjeti i autentična alternativa socijalizma s ljudskim licem«. Upravo ta kritika realsocijalizma i građanskog oportunizma bila je konstanta Liemovih promišljanja.

Knjige posvećene filmu

Nakon Baršunaste revolucije, kada mu je ponovo bio omogućen povratak u domovinu, Liehm se kao integralni čehoslovakist, vidjevši kako prijeti raspad jedinstvene države Čeha i Slovaka, uključio u borbu za održanje zajedništva, pa barem i u konfederalnom smislu. U tom je duhu počeo uređivati tjednik »Čehoslovački mostovi«, a prihvatio se i predsjednikovanja izdavačkim savjetom časopisa Listy (redakcija se u međuvremenu preselila iz Rima u Prag), nastojeći utjecati na političku situaciju u zemlji. Tako je postao smetnja i češkim i slovačkim nacionalistima koji su mu »smjestili« aferu, tj. u javnost su isplivali dokumenti o navodnoj Liehmovoj suradnji sa StB-om, odnosno komunističkom tajnom policijom za koju je navodno godinama radio kao tajni agent.

Liehm je argumentirano pobio sve ove navode, ali posijano sjeme sumnje je ostalo i u njegov glas u čehoslovačkoj javnosti mnogi nisu više vjerovali kao ranije. Nakon raspada zemlje, kada se definitivno iz Pariza vratio u Prag, kako bi javnosti otvoreno legitimirao svoj život, 2014. objavio je opsežnu knjigu (više od 700 stranica) »Pogledi takozvanog Dalimila«, zapravo svojevrstan pregled vlastitih radova objavljenih u egzilu pod pseudonimom Dalimil (uglavnom u časopisu Listy u razdoblju 1971. -1989.), koji jasno svjedoče kako su sve objede i klevete bile programirane s ciljem blaćenja njegova lika i djela.

Također su interesantni i razgovori koje je objavio u spomenutoj knjizi s Kunderom, Vaculikom, Škvoreckym, Adinom Mandlovom i posebice sa slavnim lingvistom Romanom Jakobsonom, a koji su zapravo svojevrstan orijentir za razumijevanje srednjoeuropskog egzila. Za tu je knjigu (2015.) dobio uglednu međunarodnu nagradu »Tom Stoppard«, nakon čega su utihnuli i posljednji glasovi koji su ga lažno optuživali za suradnju sa službama državne sigurnosti bivšeg režima.

Kada govorimo o njegovom svekolikom radu, među najvažnije knjige pripadaju one u kojima je intervjuirao i češke i inozemne filmske redatelje koji su obilježili 60-e godine prošlog stoljeća i koje je Liehm objavio u knjizi »Razgovori« 1966. Kultni status stekla je knjiga »Generacija 1969.« u kojoj je razgovarao s istaknutim češkim piscima (Kundera, Vaculik, Jaroslav Putik, Ivan Klima, Havel, Jan Skacel i Eduard Goldstücker), koja je kako smo već ranije spomenuli, u njegovoj domovini mogla biti objavljena tek nakon Baršunaste revolucije, a svoju je premijeru doživjela u Kölnu 1988. Liehm je pisao i na francuskom jeziku (»Socijalizam s ljudskim licem«), na engleskom (»Pisano po zidu«) i na talijanskom (»Praške ideje«), a sve sa sličnom tematikom: afirmacijom ideja socijalizma s ljudskim licem, za koje je tvrdio da su nadahnule i tzv. eurokomunizam.

Međutim, posebnu vrijednost imaju dvije knjige posvećene filmu; to su »Strogo kontrolirani filmovi« (prvo objavljeni u New Yorku, a potom u Pragu 2001.) i »Slučaj Miloša Formana« (Toronto, 1976., a potom Prag 1993.); radi se o tekstovima kojima je pokušao »oslikati« poetiku tog velikog maga svjetskog filma.

Odan Marxu

Također treba istaknuti njegove tekstove razgovora sa Sartreom, Maxom Brodom, Kafkinim prijateljom, i Peterom Brookom, jednim od najznačajnijih redatelja 20. stoljeća, a svim ovim djelima Liehm se nametnuo kao vrstan znalac češke kinematografije, ali i jedan od vodećih teoretičara filmske umjetnosti kao takve, koji je na maestralan način formulirao ključ za razumijevanje plejade velikana srednjoeuropske umjetnosti uopće. U jednom razgovoru je naglasio: »Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća čehoslovačka se kultura našla u neponovljivoj situaciji; novcima kojim ju je financirao komunistički režim, ona je stvarala djela protiv tog istog režima«.

U emigraciji, 1979., tada kao profesor na Pennsylvania sveučilištu u Philadelphiji, zajedno s Arnoštom Lustigom i Josefom Škvoreckym organizirao je najveću, nikad više ponovljenu svjetsku konferenciju o literaturi srednjoeuropskog egzila i tom je prigodom rekao: »Nakon 1968. iz Čehoslovačke je otišlo preko sto tisuća visokoobrazovanih ljudi, ali došavši na Zapad malo ih se uključilo u otvorenu borbu protiv komunističkog režima. Stoga, s punom odgovornošću tvrdim kako su u domovini ostali oni najhrabriji i najbolji, a mi koji smo emigrirali imali smo moralnu dužnost pomagati ih kako najbolje znamo. A, naša snaga bila je u tome što smo za razliku od poljskog, mađarskog, rumunjskog ili sovjetskog egzila, naš češki i slovački egzil uspjeli očuvati jedinstvenim.
Iako je Mađara (New York je najbrojniji mađarski grad nakon Budimpešte), Poljaka (još jedna cijela Poljska živi izvan domovine), a Rusa da i ne govorimo, bilo daleko više, Česi i Slovaci su ostali svjesni činjenice kako samo ujedinjeni mogu pomoći disidentima u domovini. I stoga, iako smo bili brojčano mali, raspolagali smo velikim intelektualnim kapacitetom i znali smo se i uspjeli nametnuti zapadnoj javnosti jednako, ako ne i više od recimo milijunske sovjetske dijaspore«.

Mnogi su Liehmu priznavali ogromnu stvaralačku energiju i opsežnost djela, ali su mu prigovarali što se nikada nije odrekao svoje »ateističke, ljevičarske vjere«. U jednom razgovoru on se na to osvrnuo riječima: »Priznajem, vjera mobilizira ljude, ali to ne čini samo religija, to čine recimo i liberalizam i demokracija, jer i one nisu ništa drugo do jedan vid vjere. Ja nisam ateist, ja sam agnostik, nekome nebitna, a meni važna razdjelnica, i priznajem da zavidim vjernicima, jer imaju snagu koju drugi nemaju. Ali, ako si umišljam da sam intelektualac, onda je agnosticizam jedini mogući put, jer kad god se nađem pred nekakvim zidom, a život ih je pun, ja želim kritički propitati što se krije iza toga zida. Biti intelektualac znači imati sposobnost samorefleksije za koju vjernik nema potrebe. U nas, u Čeha, intelektualizam je stanje duha koje nas je kao narod održalo. Nije slučajno da su prvi građanski (Masaryk) i prvi postkomunistički predsjednik (Havel) bili filozof i pisac.

Inteligencija je kod Čeha odigrala onu odlučujuću ulogu koju su u drugih naroda imale buržoazija i plemstvo. Ja sam ostao odan Marxu, iako sam oduvijek imao brojne kritičke objekcije na njegovu ideologiju; ali odgovor je jednostavan zašto ga nisam napuštao: dotakao se onih najbitnijih i najintimnijih čovjekovih pitanja i problema i milijardama ljudi diljem svijeta pružio je istinsku nadu da svijet može biti bolji, da svima zajedno može biti bolje. Danas, na koncu čak nije ni važno je li bio u pravu, jer kažem, pružio nam je nadu i stoga od te »vjere« nikada nisam odustao«. I uistinu. Liehm je do kraja svog dugog života ostao odan ideji humanizma o kojoj je uvijek, uz svoj čuveni ironični osmijeh, distancirano, ali toplo ljudski govorio.