Nije lako, ali bit održanja civilizacije u velikoj mjeri dolazi iz ljudske karakteristike da relativno brzo u drugi plan sklanja loše slike iz prošlosti. Jer jasno joj je da bi se u slučaju predugog zadržavanja u zoni straha i beznađa dogodio slom, suicid nje, civilizacije same. Jedna je to od slika što se polako, poput slaganja sitnih »puzzli« sklapa nakon što se napusti najugroženiji dio potresom raspadnute Banovine. Iako je i sam prizor središta Petrinje dovoljno apokaliptičan, istinski sudar s beznađem događa se u četverokutu gdje se nalazi niska sela koja u ovom trenutku imaju minimalne šanse za preživljavanje. Posebno kad padne gusti, teški snjeg.

Riječ je o prostoru što sa sjeverne strane zatvara prometnica Petrinja – Glina, a s bočnih ceste što spajaju Glinu i Dvor na Uni, odnosno Petrinju i Hrvatsku Kostajnicu. To je prostor koji je zadesio najjači udar potresa, a kako je k tome to i zona što je u Domovinskom ratu bila poprištem ratnih sukoba, još ju je prije devastirala snažna depopulacija. Ono što je nama iz, silnim materijalizmom zaraženog svijeta, prvo na udaru osjetila, uništeni je stambeni fond. Da, jednim dijelom su to potresom razorene kuće, no ni one koje ta strašna energije nije pretresla ili dvorištem rastresla nisu u mnogo boljem stanju. Naprosto jasno je da u njima žive ljudi, mahom starije dobi, koji desetljećima oskudijevaju u svemu tako da je ulaganje u obnovu kuća, staja, cifranje dvorišta i okućnica bilo na zadnjem mjestu. Srećom, ljudi se ne doživljavaju prema onom što imaju nego prema tome – kakvi su. Barem bi tako trebalo biti.

Održivi razvoj

A kad govorimo o tim grozdovima sela u kojima danas skladno žive dvije vjere i dvije nacije, govorimo o ljudima čija su emocija i otvorenost, čija je naprosto dobra duša u potpunoj suprotnosti s njihovim materijalnim statusom.

– Zadranka sam koju su životne okolnosti prije mnogo godina dovele na Baniju. S obzirom na naobrazbu kao i znanstvene preferencije, dugo sam vremena s velikim zadovoljstvom bila na čelnoj funkciji hotelskog kompleksa u Topuskom, danas predajem u Karlovcu na veleučilištu, a u središtu zanimanja naših kolegija je održivi turistički razvoj, pretvaranje regija koje danas nemaju značajnije turističke rezultate u mjesta koja će postati posjetiteljima jako privlačna.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Dr. Draženka Birkić je uz to što je dosegnula istinske znanstvene visine jedna, za tu kategoriju društva, potpuno atipična osoba. Za nas iz materijalizmom zatrovanog svijeta. Ali, ma koliko podrijetlom Dalmatinka, ona je zapravo – prava Banijka. Upoznali smo je u Topuskom gdje smo postali dio njezinog volonterskog tima koji je hranu dijelio u jednom od pet sektora prije zemljopisno opisanih sela. Površno smo znali tko je, kao i to da pomaže u kuhinji Srednje škole Topusko koju je zajedno s učenicima volonterima na raspolaganje sjajnom kuharskom timu stavila ravnateljica Željka Gajdek. A onda, kako je naše dijeljenje obroka ljudima iz tih tužnih sela odmicalo, stjecali smo dojam da je Draženka zapravo direktni potomak Majke Tereze.

Svima njima, a radi se o uistinu velikom prostoru, zna imena, svima dok im donosi obrok stisne ruke, ramena – kao da im na taj način prenosi energiju nade. Energiju vjere u moć prevladavanja danas nimalo optimistične situacije. I uistinu, iako dolaze iz ruševina i glibom okovanih dvorišta, ljudi joj se silno obraduju. Mnogi u njezinim zagrljaju pronalaze i istinsko olakšanje. Plaču, glasno i iskreno, toliko snažno da je jasno kako na taj način u dodiru s Draženkom zapravo pronalaze makar malo smirenja.

– Oni nisu siromašni. Oni samo nemaju ono što nas naizgled čini sretnima. A to je nažalost skoro isključivo ono što se može dobiti u zamjenu za novac. Ali oni imaju nešto što vjerojatno negdje zatomljeno duboko u sebi imamo i svi mi ostali, imaju nevjerojatnu dobrotu i ljubav prema svim ljudima, ali i domaćim životinjama, psima, mačkama. Ta su vam banijska sela prave riznice ljudske dobrote, pojašnjava nam Draženka.

Tračak nade

Ništa nije slučajno. U čitavom metežu Petrinje i Gline, uz standardne točke novinskih reportaža što nastaju u ovakvim situacijama, a itekako smo taj zanat ispekli u Domovinskom ratu, željeli smo potražiti i tračak nade. Tračak sutra. Poznato nam je bilo da je Irina Ban, voditeljica hrvatskog JRE sustava, jednog što objedinjava najnaprednije restorane u Europi, na Baniju, konkretno u Topusko dovela veliki i značajni tim kuhara, i to svega dan nakon potresa.

– Sve se događalo velikom brzinom. Damir Tomljanović, vrsni hrvatski kuhar i predavač na zagrebačkoj Aspiri je u Petrinju dojurio odmah nakon potresa. Znao je da su potrebe za prehranom u takvim situacijama važne koliko i spašavanje samo. Isto je s jednakim spoznajama učinila i Ana Lisak, vlasnica istoimenog cateringa koja se fenomenalno snalazi u zoni logistike, posebno nabavke velikih količina namirnica. Znate, nema tog vatrogasca ili specijalista u HGSS-u koji može raditi gladan.

Brzinski smo se u razgovoru složili da to ne može biti ad hoc osmišljena priručna kuhinja nego prostor što funkcionira po najvišim profesionalnim standardima. Sjetili smo se da u Topuskom postoji Srednja škola u čijem je portfelju i izobrazba kuhara. Njezina ravnateljica Željka Gajdek našu je ideju s odobravanjem prihvatila stavivši nam na raspolaganje čitavu školu jer da bi se dnevno pripremalo 1.500 obroka koliko to činimo svo ovo vrijeme, sportsku smo dvoranu primjerice morali pretvoriti u golemo skladište, pojašnjava nam Irina Ban koja je u Topuskom, kao i na pozicijama u svim mjestima gdje je najpotrebnija još od 30. prosinca.

Nakon te nevjerojatno brze, doslovno u hodu složene priče, poput situacije kad se od male grude kotrljanjem stvara snježna »planina«, počeli su u Topusko stizati vrhunski hrvatski kuhari. Ali, kuhinja, školska koliko god dobra bila ipak je nedostatna za serijsku pripremu hrane kao i za čuvanje namirnica potrebnih za kuhanje obroka.

Moćna jela

Ali – ni tu nije bilo problema. Jer bilo je Svemira Rakara, još jedne dobre, nesebične ljudske duše, koji iz Novog Vinodolskog donosi sve što je potrebno da bi kuhinja proradila u punom volumenu. Zdravko Tomšić preuzima ulogu glavnog chefa, a neslužbenim prvim pomoćnicima mogli bi se definirati Stiven Vunić iz Mošćeničke Drage, Metkovčan Vjeko Taslak, Zadarski JRE-ovac Saša Began, pa Hvaranin Mladen Livaja…. Silno prodoran, vrijedan i Novaljac Boris Šuljić – bio je organizatorom paniranja fileta smuđa koji se dijelio na pravoslavni Badnjak, ukupno 4.500 komada tih finih ribljih zalogaja svoju je košuljicu od jaja, brašna i mrvica dobilo na cjelokupnom prostoru hodnika srednjoškolskog centra – kao što u svemu nesebično pomaže i još mnogo profesionalnih ili amaterskih, ali isključivo volonterskih pomagača.

Željka Marčinko
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

– Da bi se pripremilo 1.500 obroka u pogonu stalno mora biti 15 kuhara, srazmjerno tome i dvostruko više pomoćnika, dok u samoj distribuciji djeluje dvadesetak vozača i njihovih pomagača. Znate, ima dana, ovisno dakako o onom što se kuha, kad morate obraditi i do 400 kilograma mesa. Za službe koje su izložene najtežem radu, vatrogasci su to prije svih čiji radni dan traje i po 12 sati, ne možete stvarati artističke bravure, »pjenice« kako se ljudi ponekad znaju šaliti s vrhunskom gastronomijom, već konkretna moćna jela. Ako je primjerice za jedan dobar grah za nas obične konzumente dovoljno pa i manje od kobasice i nekoliko dekagrama suhog mesa, ozbiljan obrok za vatrogasca mora imati najmanje dvije vrlo kvalitetne kobasice.

Vatrogascima se ne mjeri u mililitrima, njihov obrok mora imati najmanje pola kilograma kvalitetnih namirnica i to nakon kuhanja. Sve to traži ozbiljnost na maksimu, dodaje nam Ban.

Pristup kuhanju i osmišljavanju obroka pojašnjava nam i chef svih chefova, čovjek koji se sjajno snašao u nevjerojatno teškoj situaciji, Zdravko Tomšić. Ali i žaluje.
– Dogovoren je naš ostanak do 15. siječnja jer nakon toga počinje škola. Vidjeli ste i sami koji su razmjeri štete nastale nakon potresa tako da je jasno kako će jako veliki poslovi na otklanjanju svega što se desilo trajati mjesecima. Moraju se dakle osmisliti moćni kuharski centri kako bi se na adekvatni način zbrinjavalo sve profesionalce i volontere koji će nastaviti rad na ovim prostorima. A to nikako ne dolazi samo od sebe, naglasio nam je Tomšić.

Nastavak skrbi

Ono što je iznimno veliki benefit banijskog užasa je već sada postignuti načelni dogovor da će JRE sustav nastaviti skrbiti o Baniji. Postavljene su već sad jasne konture pretvaranja te regije u prepoznatljivu turističko-gastronomsku posebitost Hrvatske. Nije dakle smisao pomoći samo u otklanjanju šteta i obnovi jer koliko se to god danas činilo presudnim, što sljedećih mjeseci uostalom i jeste, ništa osim sjećanja se neće dogoditi ne dođe li do dramatičnog zaokreta u tretmanu te zanimljive, kroz povijest turbulentne hrvatske regije.

Rada Martinović i njeno blago
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Ona se naprosto iz kraja što umire obavijen tugom nalik jesenskim maglama što obavijaju područja uz njezine rijeke – Savu, Kupu, Unu ili Glinu, mora preobraziti u pravi, slasni vrt Hrvatske. Mjesto u kojem se događa najbolje hrvatsko stočarstvo – gdje je uostalom nastao najznačajniji hrvatski mesoperađivački brend Gavrilović nego u Petrinji! – područje gdje se voćnjaci povijaju pod kruškama, šljivama ili jabukama, a u OPG-ovima i seoskim imanjima traže se sobe i kuće za odmor više da bi se neometano, spontano uživalo u mirisnim i opojnim rakijama. M

jesto gdje se može, baš kao što smo i mi s kombijem punim pomoći prolazili iz sela u selo, biciklom ili pješice uživati u pitomom krajoliku. Ma mjesto gdje žive, danas zaboravljeni od okolnog užurbanog svijeta, dobri ljudi.

– Znam i sama, koliko god satima nakon obilaska sela koje ste i sami vidjeli ne mogu obuzdati tugu, da će se nakon ove kataklizme dogoditi nešto jako dobro. Plemenito i veliko se već dogodilo. Mala je Banija, jer tu ne živi ni 100 tisuća ljudi, ujedinila baš svu Hrvatsku, ma i čitav svijet kad vidite od kuda sve pomoć stiže. Ni u kom slučaju ne smijemo dozvoliti da nas obuzme tuga, da nam se, kad se sve dovede u prvi vrijednosni red, onaj u kojem se koliko-toliko može normalno živjeti, ne vrati beznađe svake vrste, ono demografsko prije svih.

Da, ja Draženka vjerujem da će Banija vrlo skoro postati jedna od najugodnijih i najprivlačnijih hrvatskih regija u koju će turisti dolaziti zbog njezinih gastronomskih posebitosti, u čemu već sad imamo snažnu potporu hrvatskog JRE sustava, sjajnih krajolika, ugodnih sela i nadasve zbog – ljudi. Dobih, blagih, plemenitih Banijaca, zaključila je Draženka. Doktorica nauka koja je usred kataklizme potresa izronila poput Majke Tereze i krenula dijeliti hranu onima koji su iz njezine ruke uz neophodno gorivo za tijelo dobili i pregršt nade za – dušu.

Nevjerojatna dobrota

Za kraj – slobodno me proglasite nenormalnim jer ja to možda i jesam, malo pomaknut. Ali nakon što se istodobno dotakne tugu sasvim sigurno danas najsiromašnijeg djela Hrvatske, što banijska sela bez konkurencije jesu, i nevjerojatnu dobrotu ljudi s kojima smo se, makar i na kratko družili, dobivate neku neobičnu nadu. Ivan, Zagorka i Željka (kojoj je u danu našeg obilasaka bio rođendan) Marčinko, Dušan Petrović, Milan Koljaja, Milan Martinović, Dušanka Kačar, Ljubica Tomić, Zoran Polimac, Vlado, Rada i Soka Matijašević te naposljetku Radivoj Rodić koji je iz Novog Vinodolskog stigao u pomoć starini, bili su ljudi s kojima smo, na njihovim ruševinama razgovarali tog popodneva. Uvjereni smo da će uskoro, kad se sanira šteta, zakoračiti u – novo doba.

Da će iz siromašnih seljaka s ponekom kravicom ili praščićem postati svima dragi domaćini gostima iz čitavog svijeta. I da će, baš kao što su to nama učinili, i njima natočiti čašicu »kruške« ili »šljive«. Kad vam netko svega nekoliko dana nakon što mu je potres razorio sve što je posjedovao, u dvorištu prepunom krhotina nekog bivšeg života bez ustezanja ponudi čašicu rakije, pa red je da mu se konačno u životu »okrene karta«. Da krene u jedno novo, sretnije doba, da svoje fantastične proizvode proda na svom imanju i to po najboljim cijenama, da prestane biti ovisan o bilo kakvoj pomoći. Da naprosto sve nas učini – ovisnima o dolasku na Baniju.

Milan Koljaja
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Je, potres je prirodna rušilačka sila najveće snage i pogubnosti. Ali baš zato što je takav, uz iskrenu i vječnu sućut svim obiteljima koje su izgubile najmilije, on privlači i veliku pažnju javnosti. Privlači suosjećajnost. Banija je »zahvaljujući« potresu dobila doseg koji je nekoliko puta obišao čitav svijet. Bilo bi ludo od svih nas da se ta emocija ne iskoristi, da se ne pretvori u – korist.

Baniju se ne smije obnoviti i zaklopiti knjigu radova, okrenuti se »važnim« poslovima i nakon desetljeća, nakon još jednog pogubnog vala depopulacije, konstatirati da smo »sve učinili na njezinoj obnovi«. Jer nismo baš ništa ako se Banovini ne vrati poslove. Mora se kao prvo otvoriti tvornica za proizvodnju montažnih kuća i drugog građevnog materijala, namještaja i svega onog što je potrebno za obnovu. Ali mora se dignuti i pogled i s mnogo smopoštovanja istakuti kako baš želimo postati turističkim krajem. Jer baš se to, u danima nakon 30. prosinca, kad su se Irina Ban, Zdravko Tomšić, Damir Tomljanović i Ana Lisak susreli s Draženkom Birkić rodilo u kataklizmi Banije: vjera da će se snagom, znanjem i ustrajnošću najznačajnije hrvatske gastronomske sile pomoći u pretvaranju te regije u najprivlačniji hrvatski vrt. Banija – prostor na kojem žive dobri ljudi.