Lakše mi je. S obzirom na dob naviknuo sam od malena mali imati najvećeg neprijatelja. Iako se s razvojem demokracije pitanje neprijateljstva raširilo, nedavno nam je laknulo jer opet imamo državnu opasnost broj jedan – ugostitelje. Mogu i sam to ponekad pomisliti “dan poslije”, ali da se prema njima Stožer, ili Država kako vam drago, opet posebno brutalno odnosi, na žalost je jasno. Jer dok oni, kuhari, konobari, vlasnici i radnici spašavaju Petrinju i Glinu od gladi, na od potresa slobodnom teritoriju – korona partiji!

Najpoznatiji i najveći je na Platku, tamo gdje se za pet minuta skijanja dulje od sata dahće jedno drugom za vrat. No, to nije opasno, to može. Ali opasno je da ti naši ugostitelji i njihovi radnici velikog srca zarade koju kunu u objektima koji bi se otvorili uz beskarajne skijaške redove na prostoru Platka. I ne samo na Platku jer i drugdje su ljudi frustrirani životom u izolaciji navalili na snijegom prekrivenu prirodu. Mi smo ipak za to odabrali sigurnu varijantu, Učku.

Pješačenje od Poklona do Vojaka. Mnoštvo ljudi u pravilnim intervalima, sigurni u jedinstvenoj prirodi. Ali, nakon desetak i više kilometara hodanja, bio bi baš gušt, u društvu u kojem ste i hodali, popiti kuhano vino. Ali ne, s obzirom da je danas najvećim neprijateljima Hrvatske – ugostiteljima to zabranjeno, može jednino bunker varijanta okrijepe.

I dok potpuni kaos na Platku ili Sljemenu može, zamislite da se kojim slučajem danas iz Italije i Austrije, gdje žičare zbog želje da se konačno pobijedi koronu ne rade, sa skijanja vraća stotinjak ili više tisuća skijaša – bili bi vjerojatno kamenovani odmah na granici! Dvoličnost birokracije svih političkih boja postao je standardni obrazac ponašanja. Pa neka ga HTZ onda iskoristiti. Jer na engleskom sjajno zvuči: Croatia two face paradise.