Nije neobično, ali nije ni čest slučaj da žena ima uspješnu vojnu karijeru. U razgovoru za naš list časnička namjesnica Lenka Buće, koja ima diplomu Visoke dočasničke akademije u američkom Newportu, koja nosi ime hrvatskog mornaričkog dočasnika Petra Tomića, dobitnica brojnih odlikovanja, pa tako i onog Ministra obrane Francuske Republike za razvoj francusko hrvatske bilateralne vojne suradnje, opisala je dane provedene u vojnim misijama u Siriji i Afganistanu.

No, otkrila nam je i svoju »žensku stranu« govoreći o modi, te kakvu glazbu voli s obzirom na to da je pripadnica mješovitog zbora Hrvatske ratne mornarice u Splitu.

Postigli ste mnoge uspjehe. Što je bilo presudno da se odlučite za vojni poziv?

– S obzirom na mladenačke afinitete zbog kojih sam se i obrazovanjem usmjeravala prema radu u turizmu, nije postojala nikakva naznaka da bih se ikada odlučila za vojni poziv. No, život je čudan put. Stjecajem okolnosti, 1993. godine, s radnim iskustvom koje sam stekla u agenciji u kojoj sam do tada bila zaposlena odlučila sam se javiti na razgovor za radno mjesto poslovne tajnice u Zapovjedništvu Hrvatske ratne mornarice. Iako s jako dobrim referencama i aktivnim poznavanjem francuskog, engleskog i talijanskog jezika, odgovor sam iščekivala puna strepnje zbog iznimnog poštovanja koje sam osjećala spram rada u vojnom sustavu, poglavito u dramatičnim vremenima ranih devedesetih. Taj osjećaj me nikada nije napustio, osim što je od trenutka kada sam dobila odgovor da sam primljena, onu strepnju zamijenio ponos. Iako je sada moj radni staž u Oružanim snagama došao do dvadeset i osme godine, čini mi se kao da drugdje nisam radila. Vojni poziv uistinu je moj životni poziv.

Uz sve ono što je dužnost tražila od mene, ono na čemu sam neumorno radila jest stalno učenje, usavršavanje vještina i stjecanje novih sposobnosti. To se intenziviralo mojim prelaskom u djelatni sastav tako da sam dosegla sve razine vojne dočasničke izobrazbe. Svakako bih željela istaknuti da sam završila i najvišu razinu vojne dočasničke izobrazbe u SAD-u, i to s osobitim uspjehom. Riječ je o Visokoj dočasničkoj akademiji u Newportu (SAD) koja nosi ime hrvatskog mornaričkog dočasnika Petra Tomića koji je bio na američkom bojnom brodu »Utah« za vrijeme japanskog napada na Pearl Harbor, 7. prosinca 1941., i pod cijenu vlastita života spasio velik dio posade od sigurne smrti. Za taj junački čin Petar Tomić je posmrtno odlikovan najvišim američkim odlikovanjem za hrabrost, Kongresnom medaljom časti, koja je posmrtno uručena njegovoj obitelji u svibnju 2006., tijekom službena posjeta američkog nosača zrakoplova USS »Enterprise« Hrvatskoj i Splitu. Životna priča Petra Tomića tako mi je bila još jednim poticajem da dam sve od sebe da domovinu predstavim u najboljem svjetlu, kako na toj akademiji tako i uopće.

Važna promjena

Biti vojnik je uglavnom muški poziv. Posljednijh godina povećava se broj žena u vojsci. Kako je biti žena u vojnom ambijentu?

– Da, slažem se s vama da se pojmovi kao što su vojska, vojnik, oružje i slično gotovo bezrezervno povezuju s muškarcima, međutim, posljednjih godina i to se bitno mijenja ne samo na lokalnoj razini. Sve više mladih žena želi pristupiti vojsci tražeći nove izazove i ispitujući granice svojih sposobnosti. Činjenica je da smo pokazale i dokazale da se u tom svijetu možemo nositi sa svim zadaćama koje se pred nas postavljaju. Mudre, uporne, odgovorne, ustrajne žene ne odustaju ni pred kojom preprekom. Generalno, kao i u svakom poslu, bitno je da ste kompetentni i da svoj posao radite profesionalno. Moje iskustvo je pozitivno, kako ovdje, tako i u aktivnostima međunarodnog karaktera.

Dočasnica ste za međunarodnu vojnu suradnju u Zapovjedništvu Hrvatske ratne mornarice. Od čega se sve sastoji vaš posao na toj funkciji?

– Trenutačno sam raspoređena u Zapovjedništvu HRM-a u Odjelu za planiranje. Prije ovog postavljenja obnašala sam niz dužnosti: u logistici, operativi, Floti, Mornaričkom operativnom središtu i drugo. Cijelo to vrijeme sam radila, učila i upijala znanje od iskusnih kolega časnika i dočasnika koji su između ostalog prošli Domovinski rat i imali iznimno vojno iskustvo kako teoretsko tako i praktično. U Odjelu za planiranje moja temeljna zadaća je biti u potpori radu svih djelatnika istoga kako bi se dodijeljene zadaće realizirale kvalitetno i na vrijeme. Uz navedeno, skrbim o personalnim, logističkim i operativnim potrebama Odjela. S obzirom na to da je u našem djelokrugu organizacija i provedba velikog broja međunarodnih aktivnosti HRM-a, od posjeta stranih ratnih brodova, posjeta visokih vojnih delegacija, veleposlanika i vojnih izaslanika, sudjelujem u pripremi međunarodnih vojnih vježbi, vojnih konferencija te mnogih drugih aktivnosti.

Svom poslu uvijek pristupam profesionalno i s velikom odgovornošću, jer bez obzira koliko sam aktivnosti do sada odradila, svaka nova traži novu pripremu i novi pristup. Ma koliko razradili svaki detalj nekog posjeta, konferencije ili vježbe, nikada niste sigurni da se neće dogoditi nešto neplanirano, neočekivano i onda sve važne diplomatske, jezične, operativne i ine vještine moraju doći do izražaja. U ovom poslu uvijek učim i nadograđujem svoje znanje i vještine jer je diplomacija i protokol, a posebno vojni zaista specifičan i zahtjevan. Ma koliko stresno bilo dok provodite međunarodni vojni posjet, konferenciju ili vježbu na kraju ostaje samo veliko zadovoljstvo i ponos na odrađeni posao. Moj pristup i osjećaj odgovornosti je ponekad iznad traženog, ali to sam jednostavno ja.

Dvije misije

Bili ste u misiji u Siriji i u Afganistanu. Kako vam je bilo u tim vojnim zadacima?

– Da, sudjelovala sam u dvije međunarodne misije, UNDOF – Sirija 2010. godine i ISAF Afganistan 2012./2013. godine. To je zaista posebno razdoblje moje vojne karijere puno uzbuđenja, izazova, ali i ponosa. Osvrnula bih se prvo na UN misiju u Siriji u kojoj sam bila kao što sam rekla 2010. godine na razdoblje od 6 mjeseci. Bila sam u sastavu 5. Hrvatskog kontingenta na području Golanske visoravni, 55 kilometara sjeverno od glavnog grada Damaska. Nažalost vrlo brzo nakon našeg povratka u Hrvatsku počeli su neredi na tom području i kao što nam je sada svima poznato eskalirali su u građanski rat koji je u mnogome promijenilo tu zemlju prepunu kulturne različitosti.

Prijavila sam se za tu misiju jer je bilo nekoliko pozicija za hrvatske dočasnike unutar međunarodnog stožera koji su sačinjavali časnici i dočasnici iz različitih zemalja: Austrije, Kanade, Japana, Indije i Filipina. Sjećanja na to vrijeme su još svježa i vrlo emotivna, bez obzira na vrijeme koje je proteklo. Upoznala sam predivne kolege iz različitih kultura i običaja, radila i družila se s njima i u slobodno vrijeme. S obzirom na to da sam radila u pričuvnoj austrijskoj satniji u sklopu njihove Bojne, opseg mog posla i dinamika su bili veliki. Prešla sam stotine kilometara po Golanskoj visoravni u sklopu obuka i vježbi. Ta iskustva ostaju za cijeli život. Mogla bih na dugo i široko pričati o Siriji, o toj predivnoj dalekoj zemlji, o njenom narodu i kulturi, ali za to bi mi trebalo malo više od ovog intervjua. No, izdvojila bih nešto što me učinilo vrlo ponosnom. Naime, od zapovjednika austrijske Bojne bila sam odabrana da jednom tjedno vodim radijsku emisiju za sve UN vojnike na Golanskoj visoravni.

Bez ikakvog prethodnog iskustva, našla sam se u situaciji voditi dvosatnu radijsku emisiju na engleskom jeziku. Osim za iskazati svoje sposobnosti, dobila sam priliku upoznati ih s našom kulturom, našom glazbom, pa čak i gdje kojom hrvatskom riječi. Posebno me dirnula činjenica da je jedan austrijski visoki časnik toliko zavolio pjesmu »Da te mogu pismom zvati« da ju je znao skoro napamet i puštao po cijele dane u svom uredu. Kasnije sam doznala da je i na vjenčanju svog sina u više navrata pustio tu pjesmu. Bilo je puno takvih nevjerojatnih trenutaka i situacija, a to su sve razlozi koji čovjeka ispunjavaju i čine ponosnim, na sebe, odoru koju nosi i državu koju predstavlja.

Druga misija u kojoj sam sudjelovala je ISAF Afganistan. To je iznimno zahtjevna misija kako fizički, tako i psihički, ali naše pripreme su tako temeljite i opsežne da smo zaista spremni na sve izazove koji nas tamo očekuju. Kako u Siriji tako i u Afganistanu radila sam u multinacionalnom okruženju u kojim je moja pozicija bila unutar Turskog stožera u centralnom operativnom središtu u Kabulu iz kojeg se nadzirala sigurnosna situacija u Kabulu i vodila briga o svim stranim vojnicima na tom širokom području. I ovdje sam koristila sve svoje naučene lekcije, vještine i strane jezike jer sam sudjelovala na dnevnoj bazi u komunikaciji s velikim brojem stranih vojnika. Zbog posla koji sam obavljala i kolega s kojima sam svakodnevno radila počela sam se služiti i s osnovama turskog jezika. Moram se pohvaliti sjajnim reakcijama kolega koje su me osobito dirnule. Svakako, moram istaknuti da je moj primjer nije iznimka. Pripadnici Hrvatske vojske prepoznati su po brojnim kvalitetama, no posebno po nacionalnom ponosu.

Sportska elegancija

Drugi dio razgovora intoniran je nešto ležernije. Kakav modni stil preferirate i njegujete kad niste u vojnoj uniformi i imate li neki modni fetiš poput recimo većine žena, a riječ je dakako o cipelama i torbicama?

– Da, vrlo često ljudi misle da su žene u vojsci manje zainteresirane za modu i ono što ona predstavlja za ženu, ali to nije tako. Mi u zapovjedništvo HRM-a nosimo elegantnu modru odoru koja se sastoji od hlača ili suknje, bijele košulje, kravate i modre jakne, dok kolegice na brodovima češće nose digitalnu prikrivnu odoru radi same prirode njihovog posla. U dolasku i odlasku s posla možemo doći u civilnoj odjeći i tada možete svjedočiti o ženstvenosti naših pripadnica koje i te kako paze na svoj modni izričaj.
Osobno volim sportsku eleganciju, ali ne robujem trendovima, volim kombinirati stilove ovisno o situaciji i prigodi.

Bitno je da se osjećaš ugodno u onome što nosiš. Godine provedene u odori ipak htjeli ili ne ostave trag i na vaš privatni život pa tako i na način odijevanja. Ponekad posegnem za nekim komadom odjeće u neobičnoj boji ili haljini čudnog kroja, visokim potpeticama, ali onda vrlo brzo proradi vojna racionalnost, jednostavnost i praktičnost i izbor padne na nešto drugo. Mala crna haljina vrlo često spašava svaku situaciju. A što se tiče cipela i torbi, toga naravno nikada dosta, ipak smo samo žene. Tako je i sa šminkom i frizurom koja sukladno vojnim pravilima mora biti vrlo decentna i nenametljiva. Teško je biti puno drugačiji u svom privatnom životu. Jednom vojnik, uvijek vojnik, rekla bih.

Postoji li u vojsci makeup code, nazovimo ga tako, vezano za to kako vojnikinja smije biti našminkana i kakvu frizuru mora imati ?

– Da, naravno. Riječ je o Pravilniku o službi koji između ostalog regulira izgled i ponašanje pripadnika hrvatske vojske. U njemu je vrlo detaljno opisan izgled odora za vojnike, odnosno mornare, dočasnike i časnike. U Hrvatskoj ratnoj mornarici imamo tri vrste odora: službene, u kojoj radimo svakodnevno, svečana bijela za posebne prigode, te digitalno prikrivna koju ćete vidjeti na članovima posada brodova ili za vrijeme vojnih vježbi. Sukladno tom pravilniku i izgled pripadnika i pripadnica Hrvatske vojske je jasno opisan: dužina kose, oblik frizure, nakit – koji ne smije biti vidljiv na odori, sat, prstenje i naušnice – moraju biti primjerene veličine i boje, tetovaže ne smiju biti vidljive i slično. Uglavnom, sve je primjereno propisano kako bi naš izgled bio u skladu s onim što jesmo i što predstavljamo.

Žene koje drže do svog zdravlja i dobrog izgleda vježbaju. Kako ste vi u vojsci, onda je vježbanje dio i profesionalnih zadaća. Kako održavate dobru kondiciju?

– Zaista posljednjih godina sve više brinemo o svom zdravlju i tjelesnoj spremnosti kroz različite vrste treninga i rekreacije. Taj trend je jako prisutan i u Hrvatskoj vojsci, uložena su znatna sredstva u naše vojarne u poboljšanju uvjeta vježbanja u teretanama i na otvorenom. U HRM-u se redovito provodi tjelovježba i to triput tjedno na vanjskim terenima ili u teretani ovisno o vremenskim uvjetima. Svatko može pronaći nešto za sebe, od terena za mali i veliki nogomet, odbojku, košarku, tenis, imamo također odličnu trim stazu, sprave za vježbanje i mnogo drugog.

Provedba tjelovježbe se uvijek provodi uz nazočnost vojnog kineziologa koji stručno prati naš rad i po potrebi sastavlja individualne prilagođene treninge za one kojima su potrebni. Želim reći da je briga o zdravlju i tjelesnoj spremnosti naših djelatnika zaista na visokoj razini. Tjelesna spremnost je jedan od glavnih preduvjeta za sudjelovanje na obučnim događajima, misijama, školovanjima na vojnim školama u zemlji, ali i u inozemstvu. Kad sam došla na prvi dan nastave na visokoj dočasničkoj izobrazbi u SAD, nitko me nije pitao što znam, već sam morala pristupiti provjeri iz tjelesne spremnosti s vrlo rigoroznim kriterijima. Tko ne prođe, gubi pravo na školovanje u toj akademskoj godini. Osobno sam uvijek držala do kondicije, volim trčanje uz more, duge šetnje po Marjanu, naravno plivanje ljeti, a od ekipnih sportova vrlo često s kolegicama odigramo koju partiju odbojke. U zdravom tijelu – zdrav duh.

Volite li kuhati i koliko pazite na to da se zdravo hranite? Kakva je prehrana u vojsci?

– Nažalost s kuhanjem nisam baš na ti, premda svaki dan kuham. Prednost dajem mediteranskoj kuhinji s dosta povrća, ribe i naravno voća. Za mene je kuhanje prava umjetnost i zavidim ljudima koji svakodnevno kreiraju umjetnička djela na tanjuru. Moje kuhanje i recepti su oni koje sam naučila od svoje mame i bake, jela koja su se oduvijek spremala u ovim prostorima. Što ima ljepše od prave domaće goveđe juhe, malo blitve s ribom na žaru ili domaće pašticade s njokima. Volim domaću kuhinju, ali i probati autohtona jela zemalja u koje putujem.
Što se tiče prehrane u hrvatskoj vojsci, zdrava prehrana je preduvjet našeg zdravlja i naše fizičke spremnosti. Posebna pažnja pridaje se prehrani djelatnika koji obnašaju zadaće koje traže iznimnu psihofizičku kondiciju, primjerice vojni ronitelji, mornari na brodovima, mornaričko pješaštvo, specijalne postrojbe i drugi.

Urezano u srce i dušu

S obzirom na to da pjevate u zboru, glazba ima značajnu ulogu u vašem životu. Otkrijte nam što volite slušati od glazbe, ali isto tako kakve filmove volite i uz kakve se književne naslove najrađe opuštate?

– Da, uključila sam se u naš mješoviti pjevački zbor jer volim pjesmu i pjevanje. To je i jedan od načina na koji se opuštam nakon dnevnih obveza i stresova. Volim slušati glazbu i, vjerojatno kao većina ljudi, prvu stvar koju napravim nakon ustajanja je uključiti radioprijemnik. Poznato je da glazba utječe na naše emocije, pokreće naše misli, razmišljanja i donošenje odluka. Zato ujutro, dok se vozim na posao, preferiram neku laganiju i umjereniju instrumentalnu glazbu ili dobru francusku šansonu. To me inspirira i pokreće. No, naravno da ovdje u Dalmaciji volimo slušati Olivera, Gibonnija, Cocu, dalmatinske klape. To je dio nas i našeg identiteta.

Za vrijeme boravka u Kabulu, u vrijeme božićnih blagdana, nas tridesetak hrvatskih vojnika pozvali su francuske i portugalske kolege da sudjelujemo s njima na ponoćnoj misi u kampu i da otpjevamo par hrvatskih prigodnih pjesama. Te trenutke pune emocija, radosti, zajedništva daleko od obitelji, prijatelja, doma mogu stvoriti i spojiti samo pjesma i glazba. Takvo što ostaje urezano u srce i dušu do kraja života.
Što se tiče filmova, volim pogledati dobre akcijske filmove, a najradije putopisne reportaže. No s obzirom na ispunjeni radni tjedan, uglavnom to ostavljam za vikende. Uz dobar film ili reportažu najradije se opuštam uz knjigu, dobar klasik poput romana sestara Brontë i slično.

Što biste preporučili mladim ženama koje svoju karijeru žele ostvariti u vojsci?

– Svim mladim ženama koje žele ostvariti karijeru u vojsci preporučila bih da ne posustaju pred mogućim preprekama, da slijede svoje želje i snove, da budu uporne, odvažne i samosvjesne. Ništa nije nemoguće, sve se može uz volju i upornost. Bit će ponekad i teško, ali nećete biti same, uz vas će biti vaše starije i iskusne kolege i kolegice koji će vas razumjeti i poduprijeti kad god bude potrebno. Nema časnije odluke no služiti svom narodu i domovini.