Jedan život, jedan posao, jedna žena – američki je san koji je ostvario Dario Muškardin, vitalni 81-godišnjak, rodom iz Beleja na Cresu, jedan od tisuće naših iseljenika koji su pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća odlazili s naših otoka za boljim životom u Ameriku.

Dario već gotovo 60 godina živi u Sjedinjenim Američkim Državama, na Long Islandu u državi New York, radeći od prvog dana sve do danas za istog poslodavca, no kako iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, tako ni Darijov američki san ne bi bio moguć bez njegove Liliane, rođene Lošinjanke s kojom je već 50 godina u sretnom braku. Iako više od pola stoljeća žive i rade daleko od rodnog kraja, Liliana i Dario nikad nisu zaboravili odakle su pa su, kad god su mogli, dolazili na godišnji odmor na Lošinj, provodeći u svom stanu i po nekoliko mjeseci. A upravo ove godine, kad obilježavaju 50 godina zajedničkog života, odlučili su na poseban način proslaviti svoj “zlatni pir” tamo gdje su se i vjenčali – u Malom Lošinju. U tome ih nije sprječila ni pandemija koronavirusa pa su ovog listopada u lošinjskoj crkvici, pred kapelanom vlč. Robertom Zubovićem i najužim krugim uzvanika, obnovili bračne zavjete i uplovili, kako kaže Dario, u drugih 50 godina zajedničkog života.

– Ja sam u tu drugu 50-godišnjicu ušao pod jednim uvjetom, a to je da sam uvijek u pravu, čak i kad sam u krivu, kaže uvijek dobro raspoloženi Dario..

S obzirom na pandemiju koronavirusa nismo niti mislili da ćemo uopće doći ovog ljeta na Lošinj, dodaje uvjek smirena i na Darijove pošalice spremna Liliana. Uspjeli smo doputovati sredinom kolovoza, a obično dolazimo već u lipnju ili srpnju. Naši prijatelji u Americi nisu bili zadovoljni što smo se odlučili na put u doba pandemije. Rekli su nam “vi ste ludi, pa kako se usuđujete”. Tamo gdje mi živimo, u Wodmereu na Long Islandu, bilo je puno zaraženih pa onda i puno restrukcija, ali nismo mogli odoljeti. Jako nam je drago da smo ipak uspjeli doći i zabaviti se. Htjeli smo biti tu za godišnjicu braka, jer tu smo se i vjenčali 10. listopada 1970. godine. Bila je subota, kao i sada na 50. obljetnicu, 10. listopada 2020. godine, kaže Liliana koja je rođena 1945. godine u staroj lošinjskoj obitelji Tarabochia.

Dario je nešto stariji, rođen je 1939. godine u već spomenutom Beleju na Cresu, a iako je za životnu družicu odabrao Lošinjanku, moglo bi se reći da je prije stigao do Amerike nego do Lošinja.

Osmogodišnju školu završio sam u Cresu i kao đak nikad nisam išao na Lošinj iako to sada izgleda blizu. Nakon osmogodišnje škole otišao sam u Rijeku gdje sam završio sam EIŠ, Elektroindustrijsku školu, i nakon toga sam neko vrijeme radio u Elektroprimorju. Budući da sam izučio za rad na transformatorskim stanicama, zajedno sa šogorom radio sam na postavljanju javne rasvjete u Istri. A onda sam odlučio ići u Ameriku, priča Dario.

Iz Beleja, preko Rijeke, u Ameriku. Pa kako je pala odluka? – pitamo ga.

Išao sam jer me stariji brat zvao. On je već nekoliko godina bio tamo. Nisam htio ostati. Iako su moji roditelji imali dosta ovaca i vinograda, dakle nismo bili gladni, štoviše, kad god bih došao na ferije morao sam raditi, i mama i tata su mi rekli da je bolje da idem, kaže Dario, jedan od 11 djece u toj velikoj belejskoj obitelji.

– Bilo nas je devet sestara i dva brata, a sad nas je živo još šestero. Ja sam broj devet, još su dvije sestre mlađe od mene, najmlađa je Rita Kuljanić, profesorica engleskog. Moja najstarija sestra Marica imala je 97 godina kad je umrla. Prva je umrla Dora sa 77 godina, koja je bila udana za Arsena Maračića s Kukuljanova. Druga je umrla Karmela (broj 6), udana Dobrila koja je bila učiteljica u Rijeci. Umrla je Tonica koja je bila broj 2. Brat je umro prije godinu i pol u Americi u dobi od 94 godine. Još su žive sestre Nada Rošić koja živi u Rijeci, Roma Kučić u Beleju, Paula Kuljanić koja živi u Opatiji, Đulia i Rita.

No, da se vratimo putu u Ameriku. On nije bio tako jednostavan. Da bi dobio dozvolu za odlazak u Ameriku, Dario je skoro dvije godine proveo u kampu u Italiji. Zašto?

Nije bilo druge. Tisuće ljudi je u tom kampu kod Trsta čekalo da emigriraju u Ameriku, Australiju… Moralo se čekati, Amerika je bila zatvorena. Ja sam tamo proveo 22 mjeseca, došao sam 1959. i bio sve do 1961. godine. Za to vrijeme sam i radio na telefonskoj centrali i bio sam zadovoljan, ali jedva sam čekao da emigriram. Čim je Kennedy otvorio granice, odmah sam otišao. U siječnju 1961. stigao sam u New York i zaposlio se u najstarijem country klubu u SAD-u, gdje je već radio moj brat i gdje sam ostao do danas. Radio sam ugosititeljske poslove, znači potpuno različito od moje struke koju sam izučio u Rijeci. Nisam znao ni jezik, morao sam raditi ono što mi brat kaže, govori Dario.

Country klub o kojem priča naš sugovornik zapravo je Rockaway Hunting Club, osnovan 1878. godine na Long Islandu. Radi se o najstarijem country klubu i drugom najstarijem golf klubu u SAD-u u kojem članovi, a radi se o vrlo imućnim američkim državljanima koji plaćaju i do 40.000 dolara godišnje članarine, igraju tenis, golf, squash, a imaju na raspolaganju i streljanu, organiziraju privatna druženja, turnire, vječanja za svoju djecu, zabave…Radi se, dakle, o klubu u koji ne može ući baš svatko, kao što smo imali prilke vidjeti u nekim našim tzv. Klubovima.

. Kad sam došao raditi u klub, generalni direktor bio je Nick Benvin s otoka Cresa, iz Vrane. On je među prvima došao tamo i 42 godine je bio generalni menadžer, a ukupno 52 godine je radio u klubu, ali ja sam ga sad prešao, ha ha…. Oko 2000. ili 2001. godine je otišao u mirovinu. Zaposlio je puno naših ljudi s Cresa i Lošinja. Bio je sposoban. Pa ne bi ga Amerikanci toliko držali na to mjestu da nije.

Dario je u tom kolektivu prošao put od običnog radnika do asistenta generalnog menadžera i krajem ove godine, nakon 60 godina rada, konačno će, ono što se kaže, objesiti kopačke o klin. Rekli su mu, Dario ti ne možeš nikad u penziju.

Ali moram u penziju da bolje upoznam svoju ženu, odgovorio im je u šali. Jedan život, jedan posao, jedna žena, to je ono što ja kažem. Ako pošteno radiš, onda ćeš i napredovati. Ako su mene Amerikanci držali 60 godina, znači da sam bio sposoban i da su me voljeli.
A koliko su ga članovi kluba voljeli i kakvo je povjerenje kod njih zavrijedio, govori i to što su jedan teren za squash nazvali po njemu – Dario’s Court. Bilo je to za 50. obljetnicu njegova rada u Rockaway Hunting Clubu, 2011. godine.

Na mojoj 50. godišnjici rada bilo je 588 članova kluba. Najveća fešta koja je ikad bila u klubu, bila je moja. Nikad nije bilo više od 300-350 članova odjednom, a sad ih je došlo 588 od 600. I tom prilikom posvetili su mi jedan teren za squash. Koliko su mi bili dobri, pokazuje još jedan detalj. Kad su moji roditelji imali 50. obljetnicu braka, moj brat i ja premišljali smo se da li da odemo na Cres ili ne. I odlučili smo na kraju ne ići. Nakon tri dana, zove nas jedan član kluba i daje nam svakom po jednu kuvertu. A u kuveti je bila povratna avionska karta. Go homme! – rekao nam je. Eto, toliko su mi bili dobri.

U klub su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina svraćali i naši poznati tenisači Nikola Pilić i Željko Franulović.

– Dok su igrali na US Openu došli su kod nas trenirati, jer mi smo jedini tada imali teniske terene s travom. Sjećam se kao danas da sam pričao s njima, kaže Dario.

Više od tenisa, Dario voli squash koji redovito igra već 40 godina, a od njega ne odustaje ni u ovim godinama. Pa i kad dođe na godišnji odmor na Lošinj, nije mu problem skoknuti do Rijeke pa čak i Crikvenice zaigrati omiljenu igru.

Znao je ići do Rijeke samo radi squasha, kaže Liliana. Dva sata bi putovao iz Lošinja u Rijeku, dva sata nazad na Lošinj, a sat vremena bi igrao squash.

– Nisam više što sam bio, ali volim igrati i još imaju dosta posla sa mnom, kaže Dario koji je u Rijeci stekao i squash prijatelje.

Dario se prvi put vratio u rodni kraj u procincu 1966. godine, pet godina nakon odlaska u Ameriku i nakon što je dobio američko državljanstvo. Želio je vidjeti majku i oca. A na povratak se odlučio vlastitim automobilom, Pontiacom. Putovanje preko Atlantika brodom “Queen Mary” trajalo je sedam dana, a nakon iskrcavanja u Francuskoj vozio je sve do Beleja. Uz zaustavljanje u Trstu. Kakav je bio osjećaj?
Sa mnom je bio i Ivan Vidas iz Novalje, on je vozio iza mene. Kad smo došli na granicu. bilo nas je malo strah, iako mi nismo bili nikakvi kriminalci. Nismo mi pobjegli iz zemlje, normalno smo otišli u Ameriku. Ja doduše nisam bio u vojsci, jer nisam dobio nikakv poziv, ali prošao sam predvojničku obuku. I dođemo mi na granicu, oko 10 navečer. Izađe graničar iz one kućice i gleda mene u tom Pontiacu. Pitao je dokumente, vidi da imam američko državljanstvo, a da sam rođen u Jugoslaviji…

– Pa kud ćeš ti?, pita on mene.

Idem posjetiti mamu i tatau, kaže ja.

Odi, kaže on.

Ni poslije više nije bilo nikakvih problema, ali nisam više dolazio s autom, uzimao sam tu renta a car. Možda smo se malo pravili i važni s tim Pontiacom, a k kad sam došao na otok nije bilo ni ceste asfaltirane.

– Uništio je auto, a na Lošinju su ga svi tako mjerkali, bocnula ga je Lili.

– Morao sam nakon mjesec dana ići u Trst na servis, priznaje Dario.

No, tad je Dario kao mladić već počeo izlaziti u Mali Lošinj pa je tako počeo upoznavati prve djevojke, a među njima je posebna bila Liliana.

– Sve su djevojke išle sa mnom na veceru, nisu morale plaćati, ha ha…

– Imao si novi Pontiac, podbada ga Liliana.

Uglavnom, Dario je u rodnom kraju ostao pet mjeseci, a kad se drugi put vratio nakon godinu dana, on i Liliana su se već bolje upoznali i zaručili. Potom je Dario ponovo otišao u Ameriku i vratio se nakon godinu i pol i tada su se on i Liliana vjenčali u Malom Lošinju. Nakon vjenčanja Liliana je s njim otišla u Ameriku.

Najprije smo se vjnečali u crkvi, u rujnu 1970. Onda smo išli u Zagreb napraviti dokumente za mene,odnosno da ja mogu s njim u Ameriku. Mjesec i pol dana nakon vjenčanja u matičnom uredu otputovali smo u New York. Sjećam se, kad smo sletjeli na JFK, mene je čekala jedna žuta kuverta u kojoj su bili svi potrebni dokumenti, uključujući i zelena karta. Nakon pet godina i ja sam dobila američko državljanstvo, kaže Liliana koja se morala priviknuti na novi život u dalekom svijetu.

Tamo gdje smo živjeli nije mi se baš dopalo jer nije nigdje bilo nikoga. Nije bilo trga, kafića, mjesta gdje bi se družili, i godinu dana mi je bilo malo teško. Shvatila sam da moram naučiti voziti auto i za šest mjeseci sam napravila vozačku dozvolu. I tako malo pomalo, počela sam se privikavati. Pomagala sam Dariju, kad god je trebalo, kaže Liliana.

Oduvijek su živjeli na Long Islandu, najprije u Cedarhusrtu, pa u Lawrenceu, a sad u Wodmereu, svega nekoliko minuta od kluba u kojem radi Dario.

. Treba mi dvije minute od kuće do kluba, a tri minute u drugom smjeru. I tako cijeli život.

Liliana i Dario imaju dvoje djece, kćer Melisu i sina Marka.

– Melisa se udala u Italiji i živi kod Lago di Como. Radi za Armanija i jako je zadovoljna, ali kaže da se više ne vraća u Ameriku, iako je tamo živjela trideset godina. Sin Mark je inženjer računarstva i živi i radi u Kaliforniji. Oni su isto voljeli dolaziti na Lošinj, kaže Dario.

Sretni mladenci upravo ovih dana vraćaju se u SAD, ali sigurni su da će se i dalje vraćati na Lošinj. Sada još i više kad Dario krajem godine konačno ode u više nego zasluženu mirovinu.

– Rado smo se vraćali. Zhavalni smo što si možemo to priušitit, kažu Liliana i Dario.