In memoriam

Partil je barba Ivo Paškvan... Legenda Pomorca i hodajuća sportska enciklopedija

Boris Perović

Ivo Paškvan

Ivo Paškvan

Prema vlastitim riječima, odgledao je na tisuće utakmica, posjećivao je sva igrališta u Rijeci i okolici, najviše Žurkovo, odnosno Žuknicu, Kantridu, Omladinsko, naravno i Krimeju



KOSTRENA  Partil je barba Ivo… Tužna je to vijest koja se jučer proširila Kostrenom i Rijekom, u koju nisu mogli povjerovati brojni njegovi prijatelji i znanci. Ivo Paškvan imao je 86 godina, ali praktički do posljednjeg dana bio je »in gamba«, aktivan, svakodnevno u šetnji do grada ili Trsata, sastajao se s prijateljima, mnogim bivšim riječkim sportašima. A teme su redovito bile najvećim dijelom sportske, o sportu je barba Ivo mogao uvijek pričati, od njega se uvijek moglo nešto naučiti, doznati nešto novo iz sportske prošlosti. Bio je nenadmašan znalac riječkog i svjetskog sporta, ponajviše nogometa, s pravom je mogao nositi status hodajuće sportske enciklopedije.


O sportu je puno i pisao, surađivao je u izradi brojnih knjiga i sportskih monografija, a bio je neizostavan izvor fotografija budući da je posjedovao pravu kućnu arhivu dokumenata vezanih uz sport, ali i svoju Martinšćicu i Kostrenu. U njegovoj kući je bogata kolekcija novinskih članaka i isječaka koje je desetljećima vrijedno skupljao i uredno arhivirao, teško je naći nekoga tko je imao više sportskih knjiga od njega, ne samo iz ovog kraja, nego i puno šire. Osim toga, godinama je strastveno skupljao značke, opet najviše vezane uz sport, mijenjao ih s kolekcionarima iz čitavog svijeta.


Nogometom i sportom se zarazio još kao dječak u staroj Martinšćici, uz stariju braću koji su bili igrači kostrenskog Jadrana, a bio je najmlađe, 12. dijete u obitelji. Prema vlastitim riječima, odgledao je na tisuće utakmica, posjećivao je sva igrališta u Rijeci i okolici, najviše Žurkovo, odnosno Žuknicu, Kantridu, Omladinsko, naravno i Krimeju pokraj koje je živio otkad je zasnovao svoju obitelj, sa suprugom Mirandom dobio je sina Tomislava.




U šali je u nedavnom intervjuu Novom listu spomenuo da je i suprugu na bračno putovanje odveo na Kantridu


Nakon rata je i sam bio aktivan sportaš, inficiran nogometom, stao je na gol u srednjoj ekonomskoj školi, a od 1955. do 1960. godine branio je na šljaki Vele kave vrata Pomorca, svog jedinog kluba u karijeri, uz kojeg je ostao vezan kao simpatizer, ali i kroničar, suradnik na izradi buduće monografije.


Sport je obilježio njegov život, znao je govoriti da su mu prioriteti uvijek bili škola, odnosno kasnije obitelj, posao i sport. U šali je u nedavnom intervjuu Novom listu spomenuo da je i suprugu na bračno putovanje odveo na Kantridu. Naime, dan nakon njihovog vjenčanja, a oženili su se 16. prosinca 1961. godine, u Rijeci je gostovao Hajduk, pa su tu utakmicu friški supružnici zajedno pogledali, čega su se u šali uvijek rado sjećali.


Uz sport, njegova druga ljubav izvan obitelji bila je Martinšćica u kojoj je živio sve dok u uvali njegovog djetinjstva i mladosti nisu počeli radovi na izgradnji brodogradilišta »Viktor Lenac«. Nikad nije prežalio tu devastaciju, tvrdeći da se tamo mogla napraviti rekreacijska zona umjesto industrije, prisjećajući se kako je dolje godinama vrvjelo od kulturnog, zabavnog i sportskog života. Posjedovao je mnoštvo fotografija i razglednica stare Martinšćice, o životu na plaži, rivi, uz more napisao je brojne tekstove, objavljene u časopisima ovog kraja.


– Sve je bilo puno života, djeca su učila plivati, veslati, svake godine održavale su se zabave. Sada je sve to derutno, danas kada onuda prolazim spustim glavu da ništa ne vidim – rekao je našem listu, zauvijek razočaran onime što se dogodilo s Martinšćicom kojoj je pripadao dušom i srcem.


Ipak, uspio je ovjekovječiti svoju uvalu u knjizi »Martinšćica u srcu«, koju je počeo pisati njegov stariji brat, a on ju je završio. U njoj je ispričao povijest Martinšćice, uz brojne vlastite uspomene, garnirane godinama skupljanim fotografijama.
Barba Ivo više nije s nama, ali njegove priče i uspomene će ostati zapisane zauvijek. U njegovim tekstovima, a još više u sjećanjima onih koji su imali sreću poznavati ga i upijati znanje koje je nesebično i nenametljivo dijelio s njemu dragim ljudima.