MALINSKA Zovu ga Leteći Bodul, i to s razlogom. Četrdesetogodišnji Lovro Badurina iz Malinske taj svoj nadimak opravdao je osvajanjem naslova državnog prvaka u kružnim utrkama u grupi 2, koju čine automobili s motorima zapremine do 1.600 ccm, velikim i vrijednim ostvarenjem kojim je otočan dvostrukom pobjedom u utrkama održanim na proslavljenom Hungaroringu pored Budimpešte na najbolji mogući način okrunio svoju ovogodišnju dominaciju u svojoj grupi i klasi.

Badurini je to bio trijumf koji je pridodao pobjedničkim naslovima u svim ove godine voženim kružnim utrkama nacionalnog aumomobilističkog prvenstva i ostvarenje kojim se, kao jedini predstavnik svoga Karting kluba Rijeka na ovogodišnjem nacionalnom prvenstvu, trajno upisao u almanahe automobilističkog sporta naše zemlje. Malinskar se, ne skrivajući svoju još i danas vidljivu dječačku zaluđenost automobilima, brzinom, utrkivanjem, ali i »slaganjem« jurilica kakvima već dulji niz godina ostvaruje uspjehe u svim vozačkim disciplinama u kojima se natječe, predstavio po povratku iz Mađarske, s utrke koju nikad neće zaboraviti.

Državni prvak u kružnim utrkama Lovro Badurina i njegov Peugeot 106/Foto M. TRINAJSTIĆ

– Ove sam godine prvi put nastupao u kružnim utrkama, u trkačkom svijetu koji je priča za sebe i koji, zapravo, po onome što se događa na samim stazama, ali i svemu što se zbiva oko njih, predstavlja sam vrh ovog sporta – otkriva Lovro Badurina, koji je i svoj posljednji uspjeh, jednako kao i niz vrijednih ostvarenja koja su mu prethodila tijekom njegovih nastupanja u brdskim utrkama, brznicima, ali i u formula driver konkurenciji, ostvario u 23 godina starom Peugeotu 106.

– Grupu 2 čine vozila s jednakom kubikažom, ali različitih modela, s time da sam se ja natjecao u njenoj grupi E1 u kojoj su dozvoljene gotovo sve vrste preinaka na vozilima. Moj Peugeot, tako, zapravo na sebi nema segmenta koji, zajedno sa svojom ekipom prijatelja i suradnika, koji me redovito prate i pomažu, nisam »dotaknuo«, doradio i prilagodio nastojanjima podizanja performansi vozila.

Njegov automobil ne može na cestu u »redovan promet«, danas ima 192 konjske snage te dostiže brzine od preko 230 km/h što, u vožnji na kružnim stazama i nije presudan podatak.

– Ovisno o stazi, ove sam godine na samim utrkama dostizao maksimalne brzine između 198 i 203 km/h. Postati prvak svoje grupe, a što je meni pošlo za rukom u prvoj godini sudjelovanja u tom natjecanju, najviše je što se može osvojiti pa tako ovo ostvaranje, iza kojeg stoji cijela grupa meni dragih ljudi – prijatelja i suradnika s posla kojim se inače bavim, pripisujem i njima, a ne samo svojoj vozačkoj vještini – govori u dahu novi državni prvak.

Perjanica sporta

Badurina je vlasnik i voditelj servisa za održavanje brodskih motora, a ekipu s kojom gradi svoje jurilice, koja ga iz boksa prati na svim njegovim trkačkim nastupima, čine ljudi s kojima radi.

– U klasi u kojoj sam se natjecao bilo je 19 vozila, a konkurenciju su mi činili brojni vrlo iskusni i klasni vozači s kojima mi se, moram to reći, bilo zadovoljstvo natjecati. Grupa unutar koje smo se ogledavali bila je najbrojnija te mi je u tom smislu još veće zadovoljstvo i čast ponijeti naslov državnog prvaka, tim više što smo taj uspjeh ostvarili »na svoju ruku«, svojim mukotrpnim radom, trudom, znanjem i vještinom, uz skroman budžet, krpajući se i snalazeći zapravo bez ijednog sponzora.

Kružne su utrke, naime, perjanica ovog sporta i za razliku od onih brdskih, onih na kronometar ili pak formula driver utrka, za ulazak u svijet »kruga« vozači moraju proći seriju škola, polaganja ispita i zadovoljavanja niza uvjeta bez kojih je dobivanje licence Hrvatskog auto i karting saveza, a time i stjecanje dozvole za sudjelovanje u takvim utkama – nemoguće. Tome je tako jer su kružne utrke, pa tako i staze na kojima vozimo, zapravo vrlo »ozbiljne«, često one na kojima se vozi i Fomula 1. Zato su i stroga pravila kojih se po pitanju sigurnosti trkača sudionici utrka na takvim trkalištima moraju pridržavati. Naravno, »ozbiljne« su i kazne za sve one koji ih se ne pridržavaju – kaže Badurina.

Nastup na Hungaroringu bio je posljednji u nizu ovogodišnjih utrka.

Imao sam priliku i zadovoljstvo voziti i na također iznimno atraktivnoj stazi Slovakiaringa, jednako kao i na našem Grobniku. Na svim tim stazama vozile su se po dvije utrke i na svima sam redom pobijedio, te sam naslov državnog prvaka ponio s maksimalnim brojem bodova, na šta sam također ponosan. Jednako sam ponosan i na činjenicu da sam, kao jedini predstavnik kvarnerskog odnosno primorskog automobilizma, uspio prekinuti dominaciju dubrovačkih vozača, koji već dugo u toj vrsti utrka u nas »vedre i oblače«.

Ne skrivajući da se i u idućoj sezoni raduje nastavku natjecanja u kružnim utrkama, Badurini poseban izazov čini spoznaja da bi se dogodine broj utrka, ali i staza na kojima će se najbolji hrvatski automobilisti ogledati, trebao dodatno »proširiti« i na austrijski Red Bull Ring, kao i na jednu stazu u Češkoj.

Kruna puta

Malinskar se automobilizmom pasionirano bavi od dana kad je prvi put dobio priliku sjesti za volan.

– Cijeli svoj život obožavam automobile, pa tako i automobilistički sport u kojem sam već dulji niz godina, zapravo od 2004. godine, najprije kroz street race utrke i karting, a potom i brdsku vožnju, kronometre i formula driver utrke, u kojima sam također do sad osvajao nagrade, često i pobjedničke naslove. Zapravo, s »pravim« sam trkama krenuo dosta kasno, i to stoga što moji roditelji nisu u automobilističkom sportu. Ulazak u kružne utrke na neki su način tako kruna tog mog puta, postignuće koje mi na daje poticajk za daljnje napredovanje.

Svoj automobil je sam »nabrijao« i složio, težeći performansama za takvu vrst utrka. Iznimno je ponosan njegovim današnjim karakteristikama.

– Nikad nisam bio sklon obijanju pragova potencijalnih sponzora, tako da sam sve što se tiče ulaganja u sam automobil, jednako kao i po pitanju pokrivanja nemalih troškova odlazaka na utrke, redom pokrivao sam, iz svoga džepa. Moram priznati da nam je ove godine, zahvaljujući novom vodstvu HAKS-a i politici koju taj Savez odnedavno vodi, značajno olakšano sudjelovanje u utrkama i to stoga što se pod okriljem te asocijacije sad konačno organizira i financira prijevoz naših automobila do trkališta, što nije mala stavka.

Ovo definitivno nije jeftin sport pa tako i ja uglavnom činim ono što i koliko mogu sam financirati. Primjerice, samo jedan set trkaćih guma kakve istrošimo u samo jednoj utrci košta oko tisuću eura što je, bez sponzora, vrlo teško pokriti. Za jedan vikend utrkivanja trebaju ti barem dva seta takvih guma. Nikad nisam vozio na novim gumama. A do rabljenih pneumatika dolazim zahvaljujući prijateljstvu i suradnji s kolegama iz Italije, Austrije i Njemačke, koji mi povoljnije prodaju svoje polovne gume, one koje su odvozile desetak ili dvadeset krugova i kojima je performasa pala za dvadesetak posto. Na takvim, recimo dopola potrošenim gumama, redovito vozim i k tome uspijevam pobjeđivati djelom se držeći taktike koju sam upravo stoga sam i osmislio.

A ona se temelji na maksimalno brzoj vožnji u početnim krugovima, dok gume još koliko-toliko drže. Potom, u drugom dijelu utrke, nakon što pobjegnem svojim konkurentima, vozim onoliko brzo koliko se na njima još voziti može, uglavnom pazeći da se dočepam cilja. I eto – pali! – zaključuje Badurina, priznajući da nikad u životu nije kupio niti jednu novu gumu! Uz glasan smijeh zaključivši da se njegov nadimak Leteći Bodul, očito, osim brzinom vožnje, može opravdati i snalažljivim, odnosno »šparnim« modelom osiguravanja same »trkačke infrastrukture«.