Prošle je godine Tanja Stupar Trifunović za roman »Otkako sam kupila labuda« dobila »Zlatni suncokret« – Vitalovu nagradu za najbolju knjigu objavljenu u 2019. godini na srpskom jeziku, a ove je godine taj kratki roman objavila zagrebačka izdavačka kuća VBZ. Knjiga će zanimanje izazvati i kod hrvatskog čitateljstva, pogotovo onog dijela sklonog literarnom uobličavanju svega vezanog za snažne emocije i stanje duha koje prati strastvenu ljubavnu vezu. Autorica, dakle, piše o ljubavi i to ne bi bilo ni ništa posebno ni rijetko da nije riječ o – istospolnoj ljubavi. A to je na ovim prostorima još uvijek prilično provokativno i nesvakidašnje pa će vjerojatno i stoga ova knjiga privući pozornost.

Knjižničarka i studentica

Temeljnu priču romana čini ljubav dvije neimenovane žene iz Banjaluke – 45-ogodišnje knjižničarke i dvadesetogodišnje studentice dramaturgije. Iako knjižničarka do tog trenutka nije imala nikakvih ljubavnih iskustava sa ženama, njihovo poznanstvo koje se dogodilo u knjižnici rađa strastvenom ljubavlju zbog koje starija čak na šest mjeseci odlazi u Beograd kako bi mogla živjeti s mladom što se i ostvaruje, ali i traje relativno kratko jer veza puca nakon čega se knjižničarka vraća u Banjaluku, a studentica odlazi živjeti u Francusku. Iskustvo iz te veze knjižničarku tjera na promišljanja o vlastitom životu pa se uskoro i rastaje od znatno starijeg supruga te ostvaruje vezu s jednom ženom, a nakon što joj iz Dijona stigne pismo njene bivše ljubavi koja joj piše o tome kako je u vezi s muškarcem izgubila dijete, odlučuje ponovo uspostaviti kontakt s njom te joj piše veliko i opsežno pismo. To je pismo, ustvari, cijeli ovaj roman od kojih stotinjak stranica.
»Trudila sam se godinama da ne vidim svijet oko sebe. Mislila sam da se mogu ograditi knjigama, posuti njihovom prašinom i samo čekati da prođe. A onda si ti otvorila vrata. Ti s još živim drskostima u sebi i otvorenim ranama od vučjih zuba. I sve je ušlo s tobom. Sve o čemu sam mogla ne znati ništa«, piše u jednom trenutku knjižničarka studentici, a ovakvih je opisa osjećaja i prikaza njihova međusobnog ljubavničkog odnosa jako puno – od erotskih opisa, preko stranica nježnosti pa do žestokih svađa i sukoba. Uz to nizanje pojedinosti koje čine svaku vezu koja počne strastveno i isto tako žestoko završi, Stupar Trifunović kroz priču o ljubavi između ovih dviju žena nudi i sliku društva u kojem se njihova ljubav odvija, kako u manjem provincijskom gradu,
tako i u velikom Beogradu.

Bijeg u drugo biće

Obje su iznimno nezadovoljne svijetom i životom oko sebe, i to ne samo stoga što svoju ljubav trebaju sakrivati, već i zbog opće agresivnosti, nasilja, primitivizma, egoizma i dvoličnosti koja oko njih vlada i koju studentica naziva općim pojmom fašizam, a starija i iskusnija bibliotekarka temelje svega vidi u ratu i zlu koje se dogodilo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća: »… ne znam kada sam se isključila iz stvarnosti o kojoj pričaš, da ostanem barem malo normalna. Ne gledam televiziju. Nemam djecu u školi. Mene svi uljudno pozdrave kada uđu kroz ova vrata, ali ti najednom lupaš tim istim vratima i kroz njih ulazi nasilje. Možda sam htjela povjerovati da je prestalo s ratom. Ali nije. Tada je samo počeo rasti jedan novi nasilni svijet. I sada je narastao i udara tvog druga i lomi vilicu klincu iz komšiluka. Svijet koji zna da jači tlači, koji se te odurne narodne mudrosti nagledao vlastitim očima, porastao je.«, zaključuje knjižničarka.
Njihova ljubav, u osnovi, nema nikakvu mogućnost potpune realizacije. Prepreka su u velikoj mjeri godine jer odnos osoba među kojima je 25 godina razlike teško može biti uspješan na ljubavničkoj razini. No, još je veći problem negativan odnos okoline koja bi i na vršnjačku lezbijsku vezu reagirala negativno, a ovu »podebljanu« velikom razlikom u
godinama još i žešće. Uz sve to obje su u prethodnom dijelu života ranjene toliko (mlađa nesretnim obiteljskim životom, starija posljedicama rata te pokušajem samoubojstva) da ih to breme nasljeđa teško opterećuje. No, bez obzira na sve njih dvije u najvećem dijelu te veze ostvaruju pravu i iskrenu ljubav, onu vrstu koja, kako to knjižničarka kaže, predstavlja »bijeg u drugo biće«, ali istodobno itekako pomaže u shvaćanju same sebe. Upravo to pišući svojoj bivšoj voljenoj čini knjižničarka, koja analizirajući njihovu vezu proučava samu sebe i svoj život te donosi zaključke koji će joj barem u zrelosti osigurati određeni mir i zadovoljstvo.

Tanja Stupar Trifunović: Otkako sam kupila labuda

Epistolarna forma

Autorica nam je priču iznijela kroz epistolarni oblik pripovijedanja. No, da se radi o pismu, saznajemo tek na završnoj stranici romana koji do tog trenutka teče kao kvalitetno pripovijedanje onoga što je bilo samoj sebi i potencijalnom slušatelju ili čitatelju. Dijalozi su sjajno uklopljeni tekst, vrlo su dobre i emocijama ili erotikom natopljene stranice, kao i brojne rasprave o književnosti i kazalištu (posebno avangardnom) koje njih dvije vode. Iako je roman prošle godine dobio nagradu za najbolju knjigu objavljenu u 2019. na srpskom jeziku, ponuđeni jezik daleko je od srpskog. Riječ je, ustvari, o jeziku banjalučkog kraja i znatnog dijela Bosne, odnosno jezičnom idiomu u kojem se kroz ijekavsku varijantu miješaju riječi iz hrvatskog i srpskog jezika čime se, što se vidi i iz citata navedenih u ovom tekstu, stvara jezik koji bi možda najpoštenije bilo nazvati bosanskim. Naravno, ni Hrvati ni Srbi to ne bi prihvatili, ali sve skupa vezano za jezik i njegov naziv nije toliko ni bitno. Bitno je da je ovo sasvim dobra knjiga.