RIJEKA Igrala se druga minuta sudačke nadoknade utakmice protiv Slaven Belupa kada je Sandro Kulenović namjestio loptu na bijelu točku i sigurnim udarcem u gornji lijevi kut potvrdio pobjedu i postigao svoj riječki prvijenac.

Uslijedio je trk ispod sjeverne tribine i eksplozija emocija zbog kojih je iz klupka radosti sa suigračima izašao suznih očiju. Ništa čudno, 20-godišnjem napadaču ovo je bio prvi pogodak nakon čak 441 dana, posljednji je postigao još u dresu poljske Legije 21. srpnja 2019. godine i sasvim je razumljivo zašto mu je toliko značio.

I njegov je put vodio kroz maksimirsku svlačionicu, u 18 nastupa za Dinamo ostao je bez pogotka iako pravu priliku u kontinuitetu nije dobio. Ili mu nije odgovarala sredina kao i nekima prije njega (Kramarić, Andrijašević…). Zapravo, priča koja stoji iza njegova pogotka Slaven Belupu na najbolji način otkriva što je to Kulenović dobio u riječkoj svlačionici i odakle zagrebačkom dečku toliki zanos dok igra u dresu Rijeke.

– Još dok je sudac išao na VAR, pitao sam Franka bi li mi prepustio jedanaesterac. Osjetio sam da mogu, da bi mi pogodak puno značilo. Pitao me samo osjećam li se dobro, a na moj potvrdan odgovor rekao je neka slobodno uzmem loptu i pucam. Puno mi je toga prolazilo kroz glavu, godinu dana bez pogotka je jako stresno razdoblje za mladog igrača i zato hvala Franku.

To mi je dalo vjetar u leđa, prvijenac mi puno znači jer sam skinuo sa sebe veliki teret. Nosio sam se sa svime, koronom, slabom formom, lošim igrama… A dolaskom u Rijeku sve je od prvog dana krenulo nabolje, trener i suigrači, sada i navijači, dali su mi nevjerojatnu podršku, a ja dajem sve od sebe kako bi im na tome uzvratio. Momčad me nagradila tim jedanaestercem i mogu reći da sam sretan što sam ga realizirao – kaže Kulenović.

Momčad

Taj potez Andrijaševića koji prepušta jedanaesterac mlađem suigraču najbolji je pokazatelj odnosa u svlačionici u kojoj za dobre rezultate ne smije biti »ja« nego »mi«.

– Baš sam o tome razgovarao s Andrijaševićem nakon utakmice. On mi je čestitao na pogotku, a ja sam mu govorio koliko mi znači ta njegova gesta. Rekao je da smo momčad, da je nebitno tko će postići pogodak, nego samo da momčad pobjeđuje i da slobodno uzmem svaki put loptu ako se dobro osjećam. Koliko je momčad stvarno momčad, jest ono što me najviše oduševilo u Rijeci i pomoglo mi u prilagodbi.

Kulenović se nada i da će mu ovo biti tek prvi od niza pogodaka u riječkom dresu.

– Dat ću sve od sebe, nadam se da će me krenuti i u tom smislu. Napadačima uvijek gledaju golove, na toj poziciji to moram imati, a meni je drago što su u ove tri utakmice suigrači, trener i navijači primijetili da radim za momčad. Drago mi je i što kroz to ljudi razumiju nogomet.

Primijetili smo da je Kulenović možda i premalo sebičan za napadača, da mu nedostaje onog ubojitog instinkta pred golom koji ima, primjerice, Andrej Kramarić. U drugom poluvremenu utakmice protiv Slaven Belupa imao je jednu situaciju koju je mogao završiti udarcem, ali je tražio Andrijaševića u boljoj poziciji.

– Uvijek gledam ako je netko u boljoj poziciji. Na mene je išao obrambeni igrač, ja sam procijenio da je Franko u boljoj situaciji, šteta što nije dobro primio loptu. Dosta mi je ljudi reklo da bih nekada trebao malo više misliti na sebe, ali ponovo ističem da je uspjeh kolektiva uvijek na prvom mjestu.

Voljni moment

A Rijeka je nakon Kopenhagena potpisala još jednu vrijednu pobjedu i osigurala važne bodove.

– Prije svega sretan sam kako je momčad izgledala na terenu, borili smo se od prve do posljednje minute, bili smo strpljivi i na kraju smo zasluženo osvojili bodove. Iako pod umorom, bacali smo se na glavu. Nije bitno je li to HNL, Kup ili Europa, dečki ginu od prve do posljednje minute i to krasi ovu momčad. Može se dogoditi loš dan, možeš promašiti zicer ili odigrati krivi pas, ali voljni moment i način na koji radimo jedan za drugoga na terenu ti nitko ne može uzeti i to je nešto fenomenalno.

Vidjelo se i da je momčad malo prazna, da je to emotivno pražnjenje nakon plasmana u grupnu fazu Europske lige ostavilo traga.

– Teren je malo bio težak, dosta smo se klizali, noge su bile teške, ali kada je bilo najvažnije, napravili smo što je trebalo za pobjedu. Imali smo i malo sreće s onim Frankovim pogotkom, ali treba je zaslužiti. Kažu i da sreća prati hrabre, a mislim da smo mi bili hrabri, igrali smo svoju igru i kao posljedicu svega uzeli bodove.

Kulenović, ali i cijela momčad, istaknuli su se borbenošću, požrtvovnošću što su navijači prepoznali i nagradili ovacijama.

– Bilo je dvije, tri tisuće gledatelja, a osjećaj je kao da igraš na nekoj krcatoj areni. I kada sam igrao s Dinamom na Rujevici, rekao sam da se osjećaš kao da je na stadionu 30 tisuća gledatelja. Tribine su bile vjetar u leđa koji nam je trebao kod 0:0, mogu im samo zahvaliti na ovacijama momčadi i meni. Za svaku se utakmicu treba pripremati i fizički i psihički.

Za ovu je trebalo možda malo više psihičke pripreme, bili smo umorni nakon puta, ali u glavama smo je postavili tako da nema razlike između nje i one u Kopenhagenu. Dali smo sve od sebe i to je ono što je najvažnije – zaključio je Sandro Kulenović.