Svi su se valjali od smijeha, kad je u Golikovu filmskom biser-vremeplovu gospon Franjo Šafranek na vrućoj šank-liniji kod nagluhog Žnidaršića još prije 70 godina, s osloncem na »dva u osam«, proročanski navijestio da će »žuta rasa preplaviti svijet«. Otad je Kina više puta propadala do temelja, preživjevši i Čang Kai-šeka, i Ma Ce Tunga, i kulturnu revoluciju, i četveročlanu bandu, da bi prije 25 godina, na poticaj Deng Xiaopinga, krenula u gospodarsko osvajanje svijeta.

   Dobitonosna je formula na ideološkoj razini glasila: »neka cvjeta stotina cvjetova« i »nije važno je li mačka bijela ili je crna, nego lovi li miševe ili ne«, dok je na tehničkoj (ili političkoj) značila radikalan zaokret od bankrotiranog kineskog socijalizma prema otvorenoj tržišnoj ekonomici, ali i dalje ili još više pod apsolutnom vlašću Komunističke partije Kine, najmoćnije političke stranke na svijetu i u prvom desetljeću 21. stoljeća. Tako je za samo četvrt stoljeća najmnogoljudnija zemlja uspjela, ne samo zakočiti svoj eksplodirajući natalitet, održati unutarnju stabilnost i vanjsku sigurnost uz minimalnu upotrebu oružane sile i državnog terora, te postati i nuklearna velesila, nego ostvariti i najdinamičniji gospodarski razvoj, gotovo bez premca u povijesti.

   Već 25 godina poslije strateške odluke o spomenutom zaokretu, Kina je zemlja, čije gospodarstvo odlučujuće utječe na imperijalnu Ameriku i savezničku joj EU, ali i na energetski moćnu Rusiju, pa i na Japan, i na većinu ekonomija u jugoistočnoj Aziji, dijelom i u novom partnerstvu s podjednako rastućom Indijom. Kina danas guta gotovo polovinu svjetske proizvodnje ugljena, čelika, cinka i aluminija, kupuje godišnje više automobila nego Amerika i više mobitela nego sve ostale zemlje svijeta!

   Ovisnost o Kini poprima donedavno nevjerojatne razmjere: čak jedna četvrtina rasta svjetskog proizvoda u 2010. – prema procjeni MMF-a – stvara se u Kini. Zahvaljujući kineskoj potražnji, iz krize je izašla i vodeća izvozna sila svijeta – Njemačka, koja pomalo već gubi liderstvo pred nezadrživom novom izvoznom velesilom, Kinom. Zahvaljujući kineskim investicijama budi se i zaostala, ali sirovinski bogata Afrika, na čijem tlu i tržištu, pred nadirućom Kinom, veliku igru gube sve donedavne imperijalne velesile, od Amerike i Velike Britanije, do Francuske i Rusije. Čak je i njemački Audi više svojih automobila u ovoj godini prodao na kineskom, nego na njemačkom tržištu. Najveću ovisnost o kineskim investitorima, proizvođačima i trgovcima imaju Južna Koreja i Tajvan (po sedminu njihovih BDP-a), ali sve više i Brazil, Japan, Australija i Južna Afrika.

   Dogodine će se dogoditi i to svjetsko čudo, da će najnaftonosnijoj zemlji, Saudijskoj Arabiji, Kina postati glavni kupac nafte, otimajući tu lidersku poziciju naftom žednoj, ali dekadentnoj Americi. I ne samo to: Kina već jeste glavi izvor uvoza robe široke potrošnje u Saudijskoj Arabiji, pa čak i jedna od tri vodeće zemlje-investitora u saudijsku infrastrukturu i naftnu industriju. Otkako je saudijski kralj Abdullah prije pet godina promovirao svoju politiku »s pogledom i na istok«, Americi je u Arabiji preostalo liderstvo samo u sigurnosnom nadzoru saudijskog prostora i u isporukama najsofisticiranijih oružja, što su sektori u koje Kina ne može ući na miran način, čak i ako dostigne konkurencijske prednosti.

   Dok, tako, ubrzanim tempom, »žuta rasa preplavljuje svijet«, mala i otvorena Hrvatska može samo konstatirati, kako će i ove godine kineski izvoz u Hrvatsku dostići novi rekord, u iznosu od sve izvjesnijih 1,5 milijardi eura (što je deset posto ukupnog hrvatskog uvoza robe), dok će hrvatski izvoz u Kinu ostati pri uhodanih i jadnih 30-ak milijuna eura (što je manje od četiri promila ukupnog hrvatskog izvoza). Da bi i zbunjena, prezadužena, rasprodana i depresijska Hrvatska prepoznala svoje izglede na golemom kineskom tržištu, nedostaju joj samo njih dvoje: kineska poduzetnost i novi Marco Polo.