Hrvatska je energetski, zapravo, vrlo bogata zemlja – imamo vode, imamo plina, sunca, vjetra, šume. Sve imamo, a sve smo u stanju upropastiti. Imamo, naime, i nevjerojatan dar samorazaranja. Eto, na primjer, ova priča s poskupljenjem autoplina, još jednim u nizu. Godišnje ga proizvedemo 400 tisuća tona, a potrošimo niti dvjesto tisuća. To znači, da je pameti i volje, ali i, dakako, manje sebičnih interesa, da bi se pola Hrvatske moglo voziti na, još uvijek jeftiniji, propan butan. Ekološki je prihvatljiviji od benzina, Europa ga voli, svi ga od nas kupuju, a mi to ne znamo iskoristiti. Ini se, očito, ne isplati poticati korištenje ove vrste goriva, pored živog, i skupljeg, benzina. Nadalje, kako je moguće da je autoplin za 20 posto skuplji od, identičnog, Ininog naftnog plina za grijanje, može li nam netko i to objasniti? I kako je, na kraju krajeva, moguće da se taj naftni plin, koji gotovo pa slučajno nastaje u rafinerijama, narodu naplaćuju skuplje negoli prirodni plin, koji skupo uvozimo iz Rusije? Ustvari, kako je moguće da nam toliko naplaćuju i prirodni plin, kojeg u najvećoj mjeri proizvodimo sami? Ovaj se narod besramno pljačka, i o tome se još besramnije šuti.