Mala Marta je obožavala proljeće. Voljela je miris cvijeća, buđenje boja i zvukova, a najviše je voljela šetati se gradom sa svojom tetom Jasnom. Marta je imala četiri godine i četiri milijuna pitanja. Dnevno. A teta Jasna je imala i više od četiri millijuna odgovora.

I tog dana je Marta jedva dočekala da se, propinjući se na prste kako bi tetu Jasnu držala za ruku, došetaju do Zrinjevca.

– Teta Jasnaaaaa… A zašto je lišće zeleno.

– Zelena je boja mješavina crvene i žute. Crvena i žuta su, inače, temeljne boje. Fotosinteza…

Tu je Marti postalo pomalo dosadno pa je počela zijevati. Jako se obradovala kad je vidjela da im u susret ide onaj tetin prijatelj s bradom koji je stalno na televiziji i čije je ime jednom krivo izgovorila pa su sve svi smijali. Nije znala zašto.

– E, bog, Vlado, kak ide?

– Evo… Radimo… Na dobrobit… Građana…

Marti se učinilo da su se odrasli na tren nasmiješili.

– Samo radite, samo radite. Zato smo vas i izabrali.

Teta Jasna je stričeku Vladi namignula. Nakon što su se pozdravili i nastavili dalje, Marta je upitala:

– Teta Jasnaaaaa… A je li to onaj striček kojem na telefon uvijek govoriš: “Da, Vlado, razumjela sam. I zapisala. Sve”?

Teta Jasna je promrljala “da” i lagano pocrvenjela. Ili se to četverogodišnjakinji samo učinilo.

Uskoro su prošle pored vojnika koji je na ramenu imao veliku pušku. Marti se činilo da je puška veća od nje same. Zastala je.

– Što je srećo, pitala je teta Jasna. Pa to je samo striček vojnik, ne boj se, on nas čuva od rušilačkih prijetnji ambicioznih pojedinaca.

– Daaaa?, dijete je i dalje odmjeravalo oružje.

– Da, srećo, u ovoj zemlji ponekad postoji nepodnošljiva lakoća obezvrjeđivanja i gaženja svega institucionalnog koja duboko zabrinjava. Postoje i ljudi koji pozivaju rješavanje problema neprihvatljivim sredstvima, a Ustav takvu demokraciju ne poznaje niti ju dopušta…

– A zašto po gradu ima toliko puno stričeka vojnika sa puškama?

– Ništa se ti ne boj, to su naši dečki, rekla je teta Jasna i kupila sladoled. Pitanja su naglo utihnula.

Nakon nekoliko minuta, dvije dame su došetale do Markovog trga. Marta je, kao i uvijek, bila impresionirana lijepom crkvom i krovom sa slikama. No, onda je u nekom kutu vidjela slomljeni transparent na kojem se još uvijek moglo pročitati “Hoćemo izbore”.

– Teta Jasnaaaaaa…. A što su to izbori?

– Mmmmmdaaaaa…. To je nešto što nam više ne treba.

– A zašto?

Dijete nije odustajalo.

– Zato jer Hrvatski sabor, kao predstavničko tijelo, samostalno u skladu sa Ustavnim zakonom odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa.

– Predstavničko tijelo? Teta Jasna, zar to ne znači da se ono bira na izborima?

Teta Jasna se osmjehnula. Sad su došli na njen teren.

– Gledaj, dušice, ostvarenje volje naroda, odnosno sudjelovanje birača u postupku donošenja političkih odluka, u demokratskom se društvu može djelotvorno izraziti i samom “prijetnjom” održavanja izbora.

– Prijetnjom? Ali, ako se ne održe izbori, kako ćemo znati za koga će narod glasati?!

– Pa, zna se… Hihihihihi…

Marti nije bilo jasno zašto se teta Jasna tako slatko smije.

– Gledaj, dušo, Ustav zabranjuje ostvarenje političkih ciljeva po cijenu nereda i sukoba. Ustav propisuje procedure za mirno i kompromisno razrješavanje političkih problema. A izlazak na izbore je uvijek rizičan. Što ako se neki pijanci potuku na biralištima, ili, ne daj Bože, ako na izborima pobijedi netko kome Hrvatska nije u srcu?

– Teta Jasna, jel’ to ono što si ti sredila na svom poslu?

– Da, dušo, rekla je teta Jasna smirujućim glasom.

Cure su ponosno nastavile sa šetnjom.

– Teta Jasnaaaa… A šta je to ref… ref… refer….

– Referendum?

– Da.

– Ne boj se ništa. To smo odavno riješili.