“Moramo učiniti više na tome da kad promjene i reforme, odnosno ono što zovemo bolni rezovi pokucaju na naša vrata budemo spremni otvoriti širom prozore i vrata, i kazati: mijenjajmo, čistimo, spremajmo”, Jadranka Kosor, premijerka RH, Zagrebački Velesajam, 13. listopada 2010.

“Kud Mladež, tud i ja”, pomislila je Jadranka i halapljivo progutala veliku žlicu meda. Na stolu ju je još čekalo nekoliko jabuka i naranči – što je, uz med, odnedavno činilo njen uobičajeni večernji obrok. Bavila se svojevremeno i mišlju da se od stresnog dana obnoć relaksira i šivanjem trobojnica, ali, toliko vremena, nažalost, više nije imala.

Još je bila pod dojmom svega onog što je taj dan pred saborskim povjerenstvom rekao Onaj, pa se bacila na svoju kolekciju diskova, tražeći najagresivniju moguću glazbu. Heavy metal treštanje ju je, za ne povjerovati, najbolje smirivalo kad bi bila napeta. Našla je CD bez natpisa – e, taj, koji joj je netko davno spržio – i ubacila ga u liniju, očekujući da joj začas stan ispuni Metallica. “Vrag Ga odnio pokvarenog”, pomislila je opet na Onog i kopanje jama, čekajući da prvi gitarski riff prereže zrak. A onda se šokirala.

Nije bio riff. Već ljepljiva, omamljujuća melodija. Floydi. “Shine on your crazy diamond”. “U je…., otkad ovo nisam čula”, pomislila je i zavalila se udobno u fotelju. Zatvorila je oči i dok je tonula u hipnotički zvuk Pink Floyda, prisjetila se kad je, ono, na faksu, povukla dva-tri dima i za vrijeme iste ove pjesme ustala i krenula recitirati Silvija Strahimira Kranjčevića.

“Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso/ A spasoh u tom sve/ U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso/ Kroz čarne, mlade sne!”, svečano je tad završila recital, dok se ekipa valjala od smijeha. “Stoko drogirana”, rekla im je tad i počela se nekontrolirano kesiti.

I sad se osmjehnula. Eh…

A onda je zabljesnulo žuto svjetlo. Otvorila je oči. Sve je bilo normalno. I dalje su svirali Floydi, i dalje je na Dnevniku, bez tona, bio Onaj. Stisnula je crveno dugme na daljinskom i opet se opustila. Čim je, međutim, zatvorila oči, krenule su i ostale boje. Crvena, zelena, plava, bijela, ljubičasta, divna ljubičasta, krasna ljubičasta, ljubičasta koja je uzima za ruku i vodi negdje gdje je sve ljubičasto, osim Rozih Floyda koji su i tamo svirali. Da nije bilo njihovog zvuka, možda bi se zapitala je li joj konačno naškodilo previše vitamina, ali ovako se samo ljubičasto prepustila…

Onda ju je u jednom trenutku kojeg će pamtiti cijeli život, ako se bude ičeg sjećala kad završi dvanaestominutna koncertna verzija, pogodilo. Ona više nije bila premijerka jedne zemlje, koja leži umorna u svojoj dnevnoj sobi, shrvana krizom i povratkom Onoga, ona je bila jednostavno Ona, sretan komadić kozmičke svijesti, kojemu je Spoznaja dio genetičkog koda. Kako li joj je u tom ljubičastom trenutku daleko izgledalo sve što ju je inače izjedalo: nelikvidnost, nezaposleni, javni dug, državna potrošnja, On… I onda je Shvatila. Sjetila se neke stare indijske poslovice iz svoje New Age faze i spoznala kako je bila poput lista (ljubičastog) koji pokušava zaustaviti vjetar. A treba mu se samo – prepustiti. Stvari će se već nekako posložiti.

Čemu pružati otpor silama koje te nadilaze? Čemu iritirati narod rezanjima, otpuštanjima, mjerama i reformama, kad je Svemir ionako Dobar i kad djelovanjem možeš samo izgubiti izbore (a to nije nimalo ljubičasto). Ne treba, dakle, Ona, komadić kozmičke svijesti, i u slobodno vrijeme premijerka jedne male države, mijenjati Svijet. Promjena će već doći, odnekud, iz visina, sama i savršena (ljubičasta). Na njoj je samo da ju dočeka pripravna i s dubokim poštovanjem…

Kad su Floydi završili, Jadranka je već duboko spavala.

Dan poslije, dok je jurila prema Zagrebačkom velesajmu bezuspješno se pokušavala prisjetiti sna od jučer. Bila je sigurna da je bio nekako lud i smirujući, što bi joj sad svakako trebalo, ali što je više o njemu mislila, kao da je sve više blijedio. A onda joj je, za vrijeme govora na otvaranju “Ambiente”, pogled pao na ogrlicu oko vrata jedne poduzetnice. Ljubičastu…

Zaleđe, bonus track:

– Recite, ministre, kako idu pregovori, blagim glasom je upitala premijerka svog ministra vanjskih poslova i europskih integracija.

Goran Jandroković je osjetio kako ga kravata počinje stezati. Okrenuo je glavu i šapnuo prema izlazu iz prostorije.

– Vladimire, koji ono pregovori?

– S Europskom Unijom. U-ni-jom! čuo se glasni šapat iz smjera izlaza.

– Da…, rekao je ministar problijedivši kad je shvatio da je zaboravio prekriti rukom mikrofon i da ga premijerka gleda poput debelog komarca na zidu svoje spavaće sobe.

– Pregovori s Europskom Unijom idu svojom dinamikom i nadamo se da će vrlo brzo biti gotovi, rekao je Jandroković i izvadio papirić.

– To možemo ponajprije zahvaliti neizmjernoj mudrosti i golemoj odlučnosti našeg Vođe, predsjednika Vlade Doktora Ive Sanadera…

Prekinuo ga je žamor u prostoriji. Na tren mu ništa nije bilo jasno, a onda je osjetio kako mu koljena klecaju. Brzo je okrenuo papirić na drugu stranu. Jadranku nije ni pogledao.

– Khm… Dakle, pregovori idu sjajno, prvenstveno zahvaljujući kraju nesporazuma sa Slovenijom, za koji je najzaslužnija premijerka Jadranka Kosor. Izjava bivšeg premijera o tome da je otišao jer nije htio trgovati teritorijem tek je patetična izjava čovjeka koji je pobjegao, a sada se predstavlja kao veliki zaštitnik nacionalnih interesa. Da se htio za njih boriti, ostao bi, a ne podvio rep i otišao, pročitao je ministar, brzim i nervoznim glasom.

Ni dok je izlazio iz prostorije, nije se usudio pogledati prema premijerki.