Oćemo li, a?
– Ne mogu sad, Mladene, na kavi sam s novinarima, jesi lud.
– A kad ćemo. A?
– Čekaj, javit ću ti se kasnije!
Preklopila je mobitel i pokušala se sjetiti znači li to da je i prekinula poziv. Znači. Božo joj je tako namjestio još dok… Još prije dvije-tri godine.
– Srrrrrkkk…. Evo, posjet je izuzetno uspješan. Danas se trebam naći sa premijerima Malezije i Jamajke, a ići ću i na Wall Street! Zamislite, pozvonit’ ću za otvaranje burze!
Zapljeskala je veselo rukama i ciknula. Ekipa za stolom se počela međusobno pogledavati.
– Dobro, gospođo premijerko, ali, što će biti s Vladom i strankom? Kriza je i dalje, a dolaze Vam izbori, rekao je jedan novinar, s mukom prešutivši policijske uniforme koje su mu se također vrzmale po glavi.
– Vlada Republike Hrvatske potpuno je posvećena borbi protiv krize koju ćemo uspjeti savladati, izbiflala je premijerka, dok joj se po glavi vrtila samo jedna misao: Daimler, moraš nekako u rečenicu uklopit’ Daimler….
– Srrrrrrrrkkkkk, grozničavo je gutnula tražeći pauzu. Potpuno smo, dakle, u traženju izlazaka iz krize i bit će tu uskoro nekoliko novih rješenja koja će vas….
– Novih! Džiz’z!, rekla je visoka plavuša držeći žlicicu u visini nosa. Mislite, ono, baš novih!
– Dabome! Novih! Već do kraja godine, kazala je premijerka nervozno se vrpoljeći. Daimler, Daimler… i dalje je grozničavo mislila… Trebamo neko osvježenje, rekla je poluglasno i mahnula konobaru. Umirala je za mjehurićima iz mineralne…
– Dakle, novih, rekao je onaj novinar bjesomučno žvrljajući kemijskom. A kakvih?
– Ja mislim da bi nam trebalo mladih ljudi, izdeklamirala je plavuša i pogledala u daljinu.
– Mladih, dabome! Mladež je naša budućnost. Evo, neki dan sam rekla Martini da bi nam trebalo što više mladih u stranci…
– Za izbore?, razrogačenih očiju je upitao novinar, uzimajući novu kemijsku ispred plavuše koja je i dalje gledala negdje prema nebu nad New Yorkom.
– I za izbore, nego kako. Mladež je naša budućnost i njih bi u našoj stranci trebalo biti što više.
Nakon nekoliko minuta, dok su novinari već krenuli prema izlazu i u glavi sklapali rečenice o osvježenju u Vladi i pomlađivanju izbornih lista, premijerka je za njima viknula:
– Daimler! Dai-mler!!!
Stali su.
– Daimler! Korupcija!! Tražit ću podatke od domaćina!!! Nulta stopa tolerancije!
***
Nakon pet minuta zazvonio je telefon.
– Dobro, jesi mi morala iz Amerike to poručivat. Pa šećer mi je na pet miljardi, majke mi, mogla si mi to u oči reć’!
– Što to, Ivane, dragi?
– Nemoj ti meni dragi Ivane. Znam ja što to znači. Prvo me smijeniš, pa mi onog Bajića staviš za vrat. E neće to tako ovaj put, bogami, znam ja malo previše!
– Ma, Ivane, o čemu ti dovraga pričaš!
– O o-svje-že-nji-maaaaa, otpjevušio je ministar financija imitirajući ženski glas.
– Kakvim osvježenjima?!
– Da kakvim?! Bezalkoholnim, bog te ubio!
– Ha?!
– Pa o smjenama u Vladi koje najavljuješ, jesi normalna!
– Ne znam o čemu pričaš, ti si poludio.
– Da, da, ja sam poludio, a ti nam takve poruke šalješ iz Amerike. Ispast će da povlađuješ onoj ministrici crne magije koja u Saboru trkelja da nas pola treba pohapsit!
– Ivane, ti su puk’o. Ajde Bog!
Prekinula je vezu i bezuspješno se pokušavala sjetiti tko joj trenutno drži resor crne magije. Pitat će Ratka…
Opet mobitel.
– Je, okej. Pali su mi avioni. Sve pet. Praznim ladice. Ali, mogla si mi to reć’…
– Branko, šta je sad tebi?
– Samo mi nemoj slat Mladena još bar mjesec dana da sredim neke stvari dole u Škveru…
– Kakvom sad Škveru?! Koji je svima vama?!
– Okej, okej. Pala su. Oba. Sve mi je jasno. Mjesec dana, pliz…
Prekinuo je vezu. Crna magija, nekakav Škver, činilo joj se da počinje gubiti razum. Ali, koji je vrag njenim ministrima?
Mobitel je rekao. “Juhuuuuu, imamo SMS!”. Pisalo je: Zaboli me. Marina.
Pa koji je sad njoj?!
Opet je zazvonilo.
– Oćemo li, a?
– ŠTA SAD!
– Pa dignit Mladena, ono?
Gubila je razum. Garant. A fino joj je govorila susjeda da ne jede toliko masnog.
– Mladene, rekla je nastojeći se suzdržati. Nije uspjelo.
– KAKVOG MLADENA, MLADENE! Di ćeš se dizat? Je l’ ti to mene…
– … Ma onoga sa carine, gospe ti, šta nisi popila kavu jutros?
– Nemoj još ništa radit’, ne mogu sad mislit’, ajde Bog!
Tresnula je mobitelom o stol. Kava. Još kave.
Nekoliko kava kasnije, mobitel je opet zazvonio. Na ekranu je pisalu “Božidar”. Sjetila se zadnjeg puta i ruke su joj počele drhtati. I dalje joj nije baš bilo jasno što se događa, ali znala je što joj je činiti. Čekala je da poziv prođe, a onda počela tipkati.
– Ej, Mladene. Ja sam. Diži ga.
– Jel onog s carine, ili mene, ha-ha-ha…
– Mladene, jel’ hoćeš opet da po cijeli dan smiješ samo čitat’ novine?!, zarežala je i preklopila mobitel.
***
Odlučila je. Danas za ručak samo salata.
Crna magija u Škveru
Zaleđe Jasmina Klarića
Jasmin Klarić
01. listopad 2010 12:00
Oćemo li, a?
– Ne mogu sad, Mladene, na kavi sam s novinarima, jesi lud.
– A kad ćemo. A?
– Čekaj, javit ću ti se kasnije!
Preklopila je mobitel i pokušala se sjetiti znači li to da je i prekinula poziv. Znači. Božo joj je tako namjestio još dok… Još prije dvije-tri godine.
– Srrrrrkkk…. Evo, posjet je izuzetno uspješan. Danas se trebam naći sa premijerima Malezije i Jamajke, a ići ću i na Wall Street! Zamislite, pozvonit’ ću za otvaranje burze!
Zapljeskala je veselo rukama i ciknula. Ekipa za stolom se počela međusobno pogledavati.
– Dobro, gospođo premijerko, ali, što će biti s Vladom i strankom? Kriza je i dalje, a dolaze Vam izbori, rekao je jedan novinar, s mukom prešutivši policijske uniforme koje su mu se također vrzmale po glavi.
– Vlada Republike Hrvatske potpuno je posvećena borbi protiv krize koju ćemo uspjeti savladati, izbiflala je premijerka, dok joj se po glavi vrtila samo jedna misao: Daimler, moraš nekako u rečenicu uklopit’ Daimler….
– Srrrrrrrrkkkkk, grozničavo je gutnula tražeći pauzu. Potpuno smo, dakle, u traženju izlazaka iz krize i bit će tu uskoro nekoliko novih rješenja koja će vas….
– Novih! Džiz’z!, rekla je visoka plavuša držeći žlicicu u visini nosa. Mislite, ono, baš novih!
– Dabome! Novih! Već do kraja godine, kazala je premijerka nervozno se vrpoljeći. Daimler, Daimler… i dalje je grozničavo mislila… Trebamo neko osvježenje, rekla je poluglasno i mahnula konobaru. Umirala je za mjehurićima iz mineralne…
– Dakle, novih, rekao je onaj novinar bjesomučno žvrljajući kemijskom. A kakvih?
– Ja mislim da bi nam trebalo mladih ljudi, izdeklamirala je plavuša i pogledala u daljinu.
– Mladih, dabome! Mladež je naša budućnost. Evo, neki dan sam rekla Martini da bi nam trebalo što više mladih u stranci…
– Za izbore?, razrogačenih očiju je upitao novinar, uzimajući novu kemijsku ispred plavuše koja je i dalje gledala negdje prema nebu nad New Yorkom.
– I za izbore, nego kako. Mladež je naša budućnost i njih bi u našoj stranci trebalo biti što više.
Nakon nekoliko minuta, dok su novinari već krenuli prema izlazu i u glavi sklapali rečenice o osvježenju u Vladi i pomlađivanju izbornih lista, premijerka je za njima viknula:
– Daimler! Dai-mler!!!
Stali su.
– Daimler! Korupcija!! Tražit ću podatke od domaćina!!! Nulta stopa tolerancije!
***
Nakon pet minuta zazvonio je telefon.
– Dobro, jesi mi morala iz Amerike to poručivat. Pa šećer mi je na pet miljardi, majke mi, mogla si mi to u oči reć’!
– Što to, Ivane, dragi?
– Nemoj ti meni dragi Ivane. Znam ja što to znači. Prvo me smijeniš, pa mi onog Bajića staviš za vrat. E neće to tako ovaj put, bogami, znam ja malo previše!
– Ma, Ivane, o čemu ti dovraga pričaš!
– O o-svje-že-nji-maaaaa, otpjevušio je ministar financija imitirajući ženski glas.
– Kakvim osvježenjima?!
– Da kakvim?! Bezalkoholnim, bog te ubio!
– Ha?!
– Pa o smjenama u Vladi koje najavljuješ, jesi normalna!
– Ne znam o čemu pričaš, ti si poludio.
– Da, da, ja sam poludio, a ti nam takve poruke šalješ iz Amerike. Ispast će da povlađuješ onoj ministrici crne magije koja u Saboru trkelja da nas pola treba pohapsit!
– Ivane, ti su puk’o. Ajde Bog!
Prekinula je vezu i bezuspješno se pokušavala sjetiti tko joj trenutno drži resor crne magije. Pitat će Ratka…
Opet mobitel.
– Je, okej. Pali su mi avioni. Sve pet. Praznim ladice. Ali, mogla si mi to reć’…
– Branko, šta je sad tebi?
– Samo mi nemoj slat Mladena još bar mjesec dana da sredim neke stvari dole u Škveru…
– Kakvom sad Škveru?! Koji je svima vama?!
– Okej, okej. Pala su. Oba. Sve mi je jasno. Mjesec dana, pliz…
Prekinuo je vezu. Crna magija, nekakav Škver, činilo joj se da počinje gubiti razum. Ali, koji je vrag njenim ministrima?
Mobitel je rekao. “Juhuuuuu, imamo SMS!”. Pisalo je: Zaboli me. Marina.
Pa koji je sad njoj?!
Opet je zazvonilo.
– Oćemo li, a?
– ŠTA SAD!
– Pa dignit Mladena, ono?
Gubila je razum. Garant. A fino joj je govorila susjeda da ne jede toliko masnog.
– Mladene, rekla je nastojeći se suzdržati. Nije uspjelo.
– KAKVOG MLADENA, MLADENE! Di ćeš se dizat? Je l’ ti to mene…
– … Ma onoga sa carine, gospe ti, šta nisi popila kavu jutros?
– Nemoj još ništa radit’, ne mogu sad mislit’, ajde Bog!
Tresnula je mobitelom o stol. Kava. Još kave.
Nekoliko kava kasnije, mobitel je opet zazvonio. Na ekranu je pisalu “Božidar”. Sjetila se zadnjeg puta i ruke su joj počele drhtati. I dalje joj nije baš bilo jasno što se događa, ali znala je što joj je činiti. Čekala je da poziv prođe, a onda počela tipkati.
– Ej, Mladene. Ja sam. Diži ga.
– Jel onog s carine, ili mene, ha-ha-ha…
– Mladene, jel’ hoćeš opet da po cijeli dan smiješ samo čitat’ novine?!, zarežala je i preklopila mobitel.
***
Odlučila je. Danas za ručak samo salata.