Može gospođa Hillary Clinton do mile zlovolje galamiti kako je objavljivanje novih četvrt milijuna tajnih dokumenata na stranicama WikiLeaksa »napad na međunarodnu zajednicu«.

I može portparol Bijele kuće za tu medijsku veselicu pronalaziti i teže riječi od »teškog zločina«. Kao što i onaj republikanski Kralj Petar – ili kako se već po domaću kaže Peter King – može u ime kongresnog Odbora za nacionalnu sigurnost zahtijevati da se WikiLeaks proglasi i nečim opakijim od »strane terorističke organizacije«, jerbo je, po njegovom birokratskom doživljaju svijeta, firma pustopašnog Juliana Assangea počinila nešto »gore od vojnog napada na Amerikance«. 

Može drug Mahmo Ahmadinedžad ustrajavati na svojim paranoidnim interpretacijama svega i svačega, pa tako i WikiLeaksovu diverziju proglasiti namještaljkom u režiji State Departmenta. A mogu i sve vlade svijeta, po uzoru na poduzetne Kineze, zabraniti medijima da uopće spominju WikiLeaks i primorati ih da se ponašaju kao da nije objavljen nijedan od 251.287 dokumenata. Baš kao što svatko može, poput Jadranke Kosor, staviti prst u uho i zapjevati onu »Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine«, ako misli da »bez obzira na to što će se objaviti, to nikako neće poremetiti naše odnose sa SAD-om«.

Pucali ljudima zbog WikiLeaksa čirevi na želucu ili im pucali lajbeci s brošem, neće spriječiti da ovo što je do sada iscurilo u javnost demistificira gospodarsku granu koju nazivamo diplomatskom špijunažom. Ako je netko i mislio da ljudi koji obavljaju te poslove moraju posjedovati izuzetne sposobnosti, taj će nakon čitanja ovih depeša, uz malo soli u glavi, zaključiti kako u toj branši završavaju oni koji nisu sposobni nizašto drugo, uglavnom pikzibneri što kao top-secret materijale dostavljaju prežvakane priče iz lokalnih novina.

A ono što obavještajni činovnici, čiji je posao da u Washington šalju sve što doznaju ili dočuju u Hrvatskoj, nikada neće dojaviti odavde – sve kada bi to i htjeli – jest vijest da je umro onaj čudesni crnogorski slikar Dado Đurić, kojega po svijetu obično spominju u istoj rečenici sa Chagallom i Dalijem. Tu četiri dana staru vijest iz Pariza, za koju je do sada morao čuti i posljednji buzdo spomenut na WikiLeaksu, u zemlji Hrvatskoj nije objavio ama baš nitko.