Površina mora ljeskala se mjesečinom, a i najmanja naznaka povjetarca nestala je u bonaci savršeno mirne noći. Dok su se negdje iz daljine još čuli cvrči, Jadranka se naslonila na ogradu Pelješkog mosta i s užitkom udisala svježi, ranojesenski zrak ispunjen mirisom soli. Iskonska mirnoća trenutka nakratko je opustila premijerku i u kutu njenih usana pojavio se mali, samozadovoljni osmijeh.

Nakon nekoliko tihih minuta, koje su relaksirale bolje nego welness kod Sai Babe, mostom je protutnjao kamion, iz kojeg je dopiralo potmulo mukanje i meket. Smiješak se razlio cijelim premijerkinim licem. “E, da… A rugali su mi se kad sam gurala da se ovo izgradi”, rekla je i lupila potpeticom nekoliko puta u asfalt, kao da se htjela uvjeriti, da je most nad Pelješkim zaljevom čvrst i siguran.

S druge strane vidjela su se svjetla Neuma, okruženog sa dvije strane schengenskom granicom, koja je strogo dijelila europsku Hrvatsku od još balkanske BiH. E, da nije bilo njene upornosti, krave i koze koje su upravo projurile mostom, sad bi se tamo negdje ukrcavale na trajekte. Istina, cijela ta stvar s mostom koštala ju je, dobro ne baš nju, ali državu koju je vodila, tri-četiri milijarde kuna, ali nikad kao večeras nije u srcu bila sigurna da je vrijedilo.

Vrag joj ipak nije dao mira. Tri milijarde kuna, to je nekih 555.555 prosječnih mjesečnih plaća u Hrvatskoj. Nije se samo mogla sjetiti je li još uopće u zemlji zaposleno toliko ljudi… A i šta će s mostom za koju godinu kad i Neum i Bosna budu u Uniji? Ha, bar neće biti prometa, pa će se na njemu moći organizirati nekakva kulturna manifestacija. Evo, recimo, skokovi s Pelješkog mosta! Pa da, super, ni u Mostaru po mostu ne voze auta, pa što im fali!

“E, Jadro, još si u duši čangrizava novinarka”, nasmijala se sama sebi. Ali, kad se sjetila 12 od 14 zastupnika, koliko je dobila u Desetoj izbornoj jedinici na izborima 2011. godine, odmah joj je bilo lakše. Puno ljudi joj je objašnjavalo kako je baš tamo, na jugu, i dobila izbore i novi mandat na čelu Vlade…

Sjetila se malog, nesretnog Zorana i kako joj je, pokunjen, čestitao dan poslije izbora. “Ma ionako mu je bolje sad kod Šimonovića u New Yorku”, pomislila je i naglas se nasmijala zamislivši novopečenog asistenta pomoćnika glavnog tajnika UN-a za ljudska prava, kako, nakon što je dvaput bio na pragu toga da postane hrvatski premijer, kroz newyoršku gužvu jutrom balansira noseći kavu šefu i njegovog tajnici…

“No, dobro, gdje je više…”, pomislila je i pogledala na sat. Ivo je kasnio dobrih 15-ak minuta, što nije bio njegov običaj. Istina, nisu se vidjeli već pune tri godine, otkad ga je šiknula iz stranke, ali i jučer, kad je na telefonu čula njegov glas, srce joj je preskočilo par otkucaja. Htio se naći s njom, baš ovdje, na ovom mjestu koje i postoji samo zbog njegove ideje i njene upornosti. Preko telefona joj nije htio ništa govoriti, samo da je izuzetno važno i da ima papire. Zaludu ga je uvjeravala da je sad sve u redu i da je Mladen sve pospremio u ladicu. Inzistirao je na tajnosti. A možda ju je samo htio vidjeti?

Baš tad, s druge strane mosta, iz noći se počeo pomaljati muški lik. Pod obije ruke nosio je hrpu papira. Jadranka je nestrpljivo krenula prema njemu, već otvarajući usta da kaže “Dragi Ivo…”. Odjednom je zamukla i zastala kao ukopana. Prema njoj je išao Damir Polančec. Pogledao je preko ograde, u mirno more Pelješkog zaljeva i procjedio: “Duboko, a?”.

“Nemoguće”, pomislila je panično. “Nemoguće! Pa čovjek je osuđen u 17 procesa, neće iz zatvora sigurno još petnaestak godina…”. Okrenula se i htjela krenuti natrag, prema automobilu sa osiguranjem. Ali, noge je nisu slušale. Ostala je na mjestu, a Polančecovi koraci i tihi cerek sve više i više su joj se približavali…

***

Zrak su presjekli uvodni taktovi “Lijepe naše”. Budilica u premijerkinoj sobi davala je sve od sebe, a Jadranka ju je poklopila s olakšanjem. “Nema više čitanja prije spavanja”, rekla je sama sebi rukom obrisavši znoj. Hladni.

Ustala je i pogledala na kalendar. Još uvijek je bila dosadna, krizna 2010. godina i valjalo je oprati zube.