Nema tome tako davno, tek dvije-tri godine, da je Damir Polančec bio znak raspoznavanja HDZ-a u medijima. Mlad, stručan i, za razliku od kompletne ekipe iz Banskih dvora, ne pretjerano iritantan (istina, u konkurenciji Sanadera, Milinovića, Kalmete, Vukelića, Rončevića, Jadranke Kosor, Šukera, Marine Matulović-Dropulić i svih ostalih – to i nije bio neki doseg…), Polančec je postao glas HDZ-a u javnosti.

Njega je stranka, isključivo njega, mjesecima slala na televizijske emisije, sučeljavanja s otrovno stručnim oporbenjacima, poput Čačića i Linića, on je davao interviewe i tumačio poteze koje je vlast u Hrvatskoj povlačila dok su Lehman brothersi bili cijenjena američka mega-korporacija.

Danas, Damir Polančec je svježe izbrisani ex-HDZ-ovac, oko kojeg je cjelokupni državni aparat brižljivo sagradio sanitarni kordon, ostavljajući u njemu bivšem potpredsjedniku Vlade samo jednu rupicu prema vanjskom svijetu – onu kroz koju se, ali negdje u daljini, poput sjene u Alpama, vidi isključivo Ivo Sanader. Neprozirni mrak koji se pritom nadvija oko Damira Polančeca, čovjeka koji je jednom ovim novinama dao interview s naslovom “Nisam naivni Podravec”, međutim, djeluje krajnje prijeteće.

O HDZ-u ovdje ne treba trošiti previše riječi. Histerija koja je zavladala još uvijek vladajućom strankom već kao da se širi zrakom. Premijerka zemlje zagavljene u nekad globalnoj krizi, jednog dana preporučuje med i voće, drugog miluje životinje na stočnom sajmu, trećeg se baca u zagrljaj Polančecu, daje mu potporu da izdrži i da govori samo istinu. Četvrtog, nakon što ovaj pred saborskim povjerenstvom ustvrdi da su ministri i stranka samo radili svoj posao na prodaji hrvatske naftne kompanije, vrijedne milijardi u bilo kojem novcu, izbriše ga iz stranke. S osmijehom. Za sve to vjerojatno postoji i neki medicinski naziv, ali politički su stvari prilično jasne – brisali, ne brisali, isto im se piše. Čak i uz SDP koji se ponaša kao da se sve skupa događa u slabije nasljenim predjelima Burkine Faso.

Sudbina Damira Polančeca, međutim, odnosno svega vezanog uz procese protiv njega, mogla bi mnogo trajnije odrediti budućnost ove zemlje od (prilično izvjesnog) rezultata na jednim parlamentarnim izborima.

Primjerice: na listi svjedoka koje je USKOK ispitao u slučaju Spice, a gdje se navodni pokušaj privatizacije Podravke povezuje i s pregovorima oko Ine s Mađarima, nije ispitan niti jedan ministar. Osim Polančeca.

Kriminalizira se i odluka o Vlade prodaji struje po povlaštenoj cijeni TLM-u, ali i tu su istražni organi, zasad, “umočili” samo Polančeca. Kako se stvari razvijaju, čini se da je ovaj bivši minstar, koji “nije naivni Podravec”, opet postao istureni i usamljeni igrač cijele stranke – samo ovaj put ne pred medijima, nego pred istražiteljima, a krivnja za svu korupciju i kriminal koji su, očito, cvali Hrvatskom od studenog 2003. godine (povratak HDZ na vlast) naovamo, stavlja se na njegova pleća. I, prešutno, bez daljnjih ambicija, na onu sjenu s Alpa.

Scenarij je očit: ražanj za žrtveno janje je pripremljen narodu gladnom pravde i Europskoj Uniji željnoj antikorupcijskih akcija.

Ali, jesu li svi baš tako naivni?

Jesmo li zaboravili da cijelu priču vodi čovjek, koji je, po vlastitom priznanju, svoj posao radio otprilike onako kako to sad tvrde i HDZ-ove još neizbrisane ministarske perjanice – naime, nije se previše miješao u njega.

Mladen Bajić je, naime, izjavio kako je za “aferu kamioni” doznao iz novina u prosincu 2007. godine – iako je ista bila glavna tema predizborne kampanje u siječnju – 2005. godine! Naravno, nakon te izjave je nevjerojatnim čudom i dalje ostao glavni državni odvjetnik, što donekle, mrvicu, dovodi u pitanje… pa, sve. Uostalom, dovoljno se samo prisjetiti slučaja Brodosplit i zločesto ustvrditi kako će se priča o milijunima dolara koji su procurili “sa strane”, iz hibernacije probuditi jedino ako se s njom nekako poveže – Polančec.

No, ni krajnja nesposobnost vlasti, ni kompromitiranost navodno neovisnih istražnih organa, ni sudbina jednog odbačenog ministra nije ono što bi naciju trebalo noću držati budnom.

Ali, ako se ovako čvrsti, nepropusni obruč (s pogledom na Alpe) mogao stisnuti oko bivšeg potpredsjednika Vlade, koji sigurno svašta zna i o svemu je spreman govoriti, kako onda mirno može zaspati obični, mali Podravec, Primorac, Dalmatinac…, koji igrom slučaja stane na žulj nekom od još neizbrisanih vladara Hrvatske?

I je li prenaivno očekivati da će dogodine cijela ta ekipa dići ruke i otići na pecanje samo zbog zanemarive sitnice poput broja kružića na glasačkim listićima?

Jer, valja se dobro podsjetiti, gospodine Milanoviću, da više birača od stanovnika nema čak ni u slabije nasljenim predjelima Burkine Faso.