Legenda kaže da se Milan Bandić već prvoga jutra po izlasku iz Remetinca poigrao s onih 15 milijuna kuna što ih je Marijan Hanžeković položio kao jamstvo da će njegov klijent poštovati sudsku zabranu miješanja u svoje poslove. Gradonačelnik na plaćenoj slobodi nije izdržao ni 15 sati a da suradnicima iz Gradskog poglavarstva ne izda zapovijed: »Braniteljima u Savskoj ništa ne smije faliti. Ni ptičjeg mlijeka. Ako požele, morate im nabaviti!«

  Vjerujem da su se Bandićevi pouzdanici odmah bacili na mužnju golubova i vrabaca, ali nisam siguran da će se branitelji pod šatorom u Savskoj nauživati tog ptičjega mlijeka. Njihov je prosvjed, naime, dospio u fazu unutarnjeg raspada kada se kronični nedostatak smisla logorovanja pod prozorima Ministarstva branitelja pokušava nadomjestiti otkrivanjem krivaca za njegovu propast. A oni se, kako to obično biva kod ljudi uvjerenih da se protiv njih urotio čitav svijet, otkrivaju među mangupima u vlastitim redovima, ubačenim da prosvjede povedu u sigurnu propast.

  Najprije je Mirko Ljubičić Šveps, doskorašnji predsjednik zagrebačke HVIDRA-e, u domoljubnom tisku raskrinkan kao »isključivi ljevičar i veliki prijatelj zamjenice ministra branitelja Vesne Nađ« koji je »na braniteljskom prosvjedu u Savskoj cesti, papirićima zasuo Bojana Glavaševića želeći izazvati incident zbog kojeg bi branitelji bili prozvani divljim i neartikuliranim«.

  Teza o Švepsu kao o provokatoru ubačenom pod braniteljski šator potkrijepljena je i raskopavanjem njegova ratnog puta, pri čemu su se desničarski mediji na lik i djelo pukovnika Ljubičića stali nabacivati blatom kakvo je do sada bilo rezervirano za iživljavanje nad ministrom branitelja Predragom Matićem. Proglašen je kukavicom, lažnim invalidom i ratnim kriminalcem, a njegovi su suborci – naravno, anonimno – u javni promet pustili i glasine kako se Švepsov najodvažniji borbeni pothvat odigrao u Topuskom, gdje je navodno opustošio jednu zlatarnicu.

  Najednom su se sjetili i njegova poratnog puta, nabrajajući sve njegove sumnjive poslove i nabijajući mu na nos golemu zaradu stečenu »preko izranjavanih kičmi invalida Domovinskog rata« te otkrili da zaštitu i spas traži od sive eminencije braniteljskog prosvjeda Josipa Klemma kojemu će zauzvrat osigurati zaštitarske poslove u Zagrebačkom holdingu.

  No, ubrzo je i siva eminencija proglašena – »crvenim Klemmom« i izdajnikom. Josip Klemm je na udar desničarske bratije došao nakon što je u Vukovaru »učinio potez kakvog bi se zasramio i sam Juda«. Umjesto da, kao što se od njega očekivalo, skupa sa svojim ljudima zaustavi predstavnike državnog vrha dok su izlazili iz kruga bolnice i tako ih, jednako efikasno kao i lani, spriječi da se priključe Koloni sjećanja ili da Milanovića, Josipovića, Freda Matića i ostale nepoželjne likove barem ponizi tako što će ih natjerati da mu putem do Ovčare gledaju u leđa, Klemm je – na užas stožeraša i desničarskih medija – dopustio onima protiv kojih prosvjeduje u Savskoj da nesmetano hodaju Vukovarom, u istoj koloni s Kolindom Grabar Kitarović, Karamarkom i njima sličnim dobrodošlim gostima.

  Stoga su ga optužili da je »ulaskom u kolonu vladajućih političara htio zatražiti milost zbog DORH-a koji mu opasno visi za vratom« poradi utaje poreza, lihvarskoga ugovora za preprodaju košarkaša Darija Šarića i ostalih sumnjivih poslova kojih su se sjetili jednako nagloo kao i onih Švepsovih. I zaključili su da je Klemmova uloga u šatoru na Savskoj otpočetka lažna koliko i Ljubičićeva, jer ni on, eto, »nije imao časne namjere i istinsku želju da traži smjenu ministra« koji je njegovoj Udruzi specijalne policije iz Domovinskog rata – i toga su se sada prigodno sjetili! – osiguravao izdašnu financijsku potporu. Razotkrili su oni tu Klemmovu »čudnu, dvostruku politiku pri čemu prije podne na vladajuće huška, a poslije podne im podilazi«, tumačeći tu dvojnost uzrečicom da nitko, pa čak ni moćni zaštitar, ne grize ruku koja ga hrani.

  Kako je krenulo, pravo je čudo što istovrsnu izdaju nisu pripisali i trećoj maskoti događanja branitelja u Savskoj – Anti Deuru, predsjedniku Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih brigada, koji im se baš zgodno napenalio hodajući u vukovarskoj Koloni sjećanja ukorak s predsjednikom Srpskog narodnog vijeća Miloradom Pupovcem i ugodno čavrljajući s čovjekom na čiji se račun iz šatora čuju samo uvrede i psovke.

  Dođe li i Deur na red za difamaciju, neće mu pomoći ni to što je Švepsa javno proglasio »bliskim prijateljem Bojana Glavaševića s kojim ruča i čuje se svakodnevno« izražavajući pritom i uvjerenje da je ono bacanje kartona »inscenirano njihovim prethodnim dogovorom«. Kad na portalima koje je hranio takvim izjavama pročita ekskluzivna otkrića da je on osobno od samog početka prosvjeda… štajaznam naprimjer… krišom doručkovao seitan sa zrnima soje u domu Milanovićevih, a potom pohađao satove klavira kod Josipovića, e tada više nikoga neće moći uvjeriti da se radi o izmišljotinama, pa će se na kraju pomiriti s ispisanom istinom da je ubačen samome sebi u cilju kompromitacije braniteljskoga pokreta.

  I moglo bi to potrajati još koji dan, dok se svi ti utjerivači nacionalnoga konsenzusa glede pijeteta i digniteta uzajamno ne izoptužuju za maloprodaje i veleizdaje. I dok se dostavljači ptičjega mlijeka ne nađu pred praznim šatorom u Savskoj. Tada se pod bijeli čador može useliti Bandićev izborni stožer, pa da najzad otpočne i glavna predstava – otvaranje ptičje mljekare za cijelu Hrvatsku.