Prije sedam godina tadašnji premijer odlučio je da će do kraja mandata njegova Vlada održati sjednicu u svakoj hrvatskoj županiji. Iz mjeseca u mjesec, a nekad i češće, cijela logistika potrebna za zasjedanje Vlade selila se po nekoliko stotina kilometara. Ministri su zasjedali u Splitu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Šibeniku, Požegi, Gospiću, ali je istinski vrhunac ove ludosti predstavljala odluka da će Vlada gostovati i – u Zagrebu.

Pa su tog proljetnog dana prijenosna računala i sva ostala logistika preseljeni u Dverce, zgradu svega dvjestotinjak metara udaljenu od Banskih dvora. Obilazak zemlje trebao je, valjda, pokazati da je Vladi stalo do svakog dijela Hrvatske, ali je smiješno i pomisliti da su te dislocirane sjednice Vlade išta suštinski donijele sredinama u kojima su se događale. Bio je to, prije svega, marketinški trik, obična predstava za javnost. 

Ništa drugačije nije niti s konceptom otvorenih sjednica Vlade. 

Uoči prve sjednice nove Vlade, u medijima su se pojavila nagađanja da bi redovni tjedni sastanak ministara predvođenih Zoranom Milanovićem mogao biti zatvoren za kamere, mikrofone i fotoaparate. No, novi je premijer pametno zaključio da bi to za njega i njegovu Vladu bilo pogubno i da je bolje da nastavi s praksom svojih prethodnika. Zato je prva sjednica Vlade, a tako će biti i ubuduće, bila većim dijelom otvorena za javnost. 

Vrlo je jednostavno naći barem dva razloga zbog kojih je takva odluka bila ispravna, iako je u suštini sasvim isprazna. 

Da je Milanović odlučio zatvoriti sastanke Vlade za javnost, mogao bi očekivati lavinu kritika i napada. Koalicija koja je u kampanji obećavala da će raditi transparentnije od svojih prethodnika, a zatvara sjednicu Vlade?! Održava radni sastanak kabineta iza zatvorenih vrata?! Ne daje nam priliku da zavirimo u sobu sa starinskim lusterima i groznim crvenim tapetama?! Nema sumnje, mnogi bi to odmah protumačili kao krunski dokaz da ne samo da su svi isti, nego da su ovi još i gori. 

S druge strane, zašto bi se premijer odrekao besplatnog prostora za vlastitu promociju i promociju svojih ministara? Besplatnih minuta u kojima, dok mu iza leđa gori pozlaćeni svijećnjak, može slati političke poruke i biti siguran da će dobiti dobar tretman u medijima. Pa nije, valjda, blesav da se te povlastice tek tako odrekne. 

U suštini, međutim, otvorene sjednice Vlade ne predstavaljaju ništa više od marketinškog trika, obične predstave za javnost. Ponekad, istina, mogu biti zabavne kao nedavno kad su se javno porječkala dva sad već bivša potpredsjednika Vlade, Slobodan Uzelac i Božidar Pankretić. Mogu poslužiti i tome da ljudi steknu dojam da Vlada, koju su birali, radi, eto, drito pred njihovim očima. Ali, u suštini, je li rad Vlade javan ni u jednom trenutku ne ovisi o tome je li javnosti, medijima, dopušteno da zavire u sobu sa starinskim lusterima i groznim crvenim tapetama. 

Ocjena otvorenosti Milanovićeve Vlade zato neće ovisiti o minutaži otvorenih sjednica, o broju tvitova, ili o statusima na Facebooku. Što se javnog interesa tiče, oni se mogu komotno zaključati u Banske dvore. Jer otvorena Vlada ne znači otvorenu sjednicu Vlade. Otvorenost ili zatvorenost Vlade mjeri se samo brojem informacija od javnog interesa koje su pokušali (ili uspjeli) sakriti od javnosti. Sve ostalo tek je običan trik, predstava za javnost.