Konačno gotova

Međuzemlje Tihomira Ponoša

Tihomir Ponoš

Foto Marin ANIČIĆ

Foto Marin ANIČIĆ

Pesimist bi rekao da je godina koja nam dolazi potencijalno jako opasna, jer ako ništa drugo, ima jedan dan više



Eto, i ova se godina primakla svome kraju. “Finila je i ova”, rekao bi Boris Dvornik u “Nadalini”.  Da kojim slučajem netko piše pismo 2011. godine teško da bi počeo “Draga godino”. Prije će biti da bi napisao “Konačno si gotova”. Ekonomski je bila grozna, a društveno porazna. 


Odlazeća nam je funkcionirala na trajnoj podlozi ekonomske krize, kako izvorno hrvatske tako i globalne koja je, takva je sudbina življenja u globaliziranom svijetu, postala i naša domaća. No, mimo te podloge, domaće su nam unutargranične prilike u javnom životu i društvu funkcionirale dvotaktno. Cijela se Hrvatska ove godine gibala u naizmjeničnom taktu. Jedan je takt i njegove dobe udarala Europska unija i domicilna želja da se postane dijelom Europske unije. Konac je godine politička elita dočekala u veselom, gotovo dječjem pocikivanju od sreće jer su pregovori zgotovljeni, a to je važno, jer je ugovor potpisan, a to je važno, pak su i referendum raspisali i bit će održan, a i to će biti važno.  



 Godina 2011. je kad se sve podvuče, izgubljena, u doba ekonomske krize krajnje rasipno proćerdana





Drugi je takt i njegove dobe udaralo ono mjesto koje jest stvarno, ali je postalo i simboličko i zove se Remetinec. To je mjesto postalo središte društvene i političke vrtnje. Istina u njemu su smješteni “bivši”, niti jedan “sadašnji”, ali ti “bivši” su vremenski gledano zapravo dojučerašnji. Predistražne radnje i istrage, privođenja i saslušanja, podizanja optužnica i počeci suđenja, izručenja i iskazi svjedoka, curenje informacija iz istraga u medije i odvjetnički prosvjedi zbog toga  zbivanja su koja su dominirala, koja su okupirala naslovnice novina i prve minute televizijskih dnevnika. To je drugi takt u kojem se gibala Hrvatska u godini koja je kad se sve podvuče, izgubljena, koja je u doba ekonomske krize krajnje rasipno proćerdana.


Politkom je u 2011. godini dominirao kriminal iz prethodnih godina, pa za politiku u 2011. jedva da je nešto i ostalo. Gotovo sve prvorazredne političke teme obrađivane u medijima zapravo su bile suštinski kriminalne naravi. Za politiku u modernom smislu riječi (a onda bi se, moderno ili pomodno, kazalo javne politike) u ovoj godini nije bilo mjesta. Rasprave su važan dio takvih modernih javnih politika (zdravstvenih, socijalnih, ekonomskih, obrazovnih…), a budući da za njih nije bilo mjesta, jer ih je istisnula kriminalna politika, onda o svemu tome uglavnom nije ni bilo riječi. Iznimka je tek prijedlog reforme visokog obrazovanja i znanosti bivšeg ministra Radovana Fuchsa koji je ljetos zakratko razgorio iskru žučljive debate.



Nadati se da će dolazeća nam godina biti bolja nego odlazeća



Temeljna unutarnjepolitička i društvena odrednica bila je borba protiv korupcije i slogan da nitko u borbi protiv korupcije nije nedodirljiv. A kad se toliko govorilo o važnosti borbi protiv korupcije, mora da je kriminal jedna od rijetkih pojava u ovoj zemlji koja je na visokoj razini. Sva ta zbivanja okljaštrila su hrvatsko društvo i svelo ga na društvo (istina u dva takta) jedne dimenzije. Naime, protiv korupcije boriti se mora, jer je i to važno, jer se bez toga takta ne može čuti onaj prvi, europski, jer Europske unije bez borbe protiv korupcije za nas neće biti. Nadati se da će dolazeća nam godina biti bolja nego odlazeća. To bi, uz ostalo, značilo da se društvo oporavlja, da vijesti iz rubrike “borba protiv korupcije” i dalje ostaju važne, ali ne dominiraju, a to bi značilo i da je politika malo manje kriminalna, a kriminal malo manje politički. Značilo bi to da se one moderne/pomodne javne politike vraćaju u javnost. To je, dakle, prilika koju nudi 2012. godine. Iako, pesimist bi rekao da je godina koja nam dolazi potencijalno jako opasna, jer ako ništa drugo, ima jedan dan više. 

više vijesti