Ne očekujem ništa, kaže drugi. 

    Ne vidim da će se išta promijeniti, teška je ova kriza i kod nas i vani, kaže treći. 

    Htjela bih ja da ljudi imaju posao i da bar ne bude gladnih, ali ne očekujem ništa dobro, kaže četvrta. 

    Jučer su prikazali ovu televizijsku novogodišnju anketu u kojoj su slučajne građane na ulici pitali što misle kakva će biti 2012. Svi su se pred kamerom uozbiljili i objesili usta. 

    Ispalo je da nitko nema apsolutno nikakvih lijepih očekivanja. Mogu se zakleti samo u jedno: da nam se piše od zla na gore. Ovaj je tunel crn i mračan kao mrkla noć, izlaza ne vide. Srca otvrdla od nevolje ne daju se više navući čak ni na to da se, blagdanski lakoumno, relaksiraju barem sa zericom vrlo umjerenih nada. 

    To isposničko i autodestruktivno odricanje od svake iluzije ostavlja mučan dojam, a i zarazno je kao kuga. Političari, sadašnji i bivši, bljeskaju prema ovoj gustoj i ljepljivoj apatiji lampicama motivacijskog govora. Vlada obećava dobre reforme, bivša vlada da će biti pas čuvar i da će tjerati izborne pobjednike na bolje odluke kao vrag grešnu dušu. S političkih govornica najavljuje se, dakle, brzo kretanje, promjena i rad za ciljeve općeg dobra, ali to nekako ne pali. 

    Bazu ove nacije danas čini tužna vojska ubijenih u pojam za koje se više ne lijepe nikakva obećanja čak ni u ovim danima kad jelke toplo svijetle, a na stolove su prostrti najbolji stolnjaci. 

    Jučer je ta poražena vojska promijenila vlast i dovela novu, ali od nje već danas ništa ne očekuje. Kakav zastrašujući paradoks. Hrvatski puk podigao je bijele zastave i proglasio predaju. Bit će nam još gore i to je to. 

    Na prvi pogled čini se da je za novu vlast to stanje nacije povoljno, ali bolje im je da se na zavaravaju da je tako. 

    Mogao bi Zoran Milanović pomisliti da će mu biti puno lakše vladati državom u kojoj svi, pa čak i njegovi vlastiti birači, misle da brzih skokova na bolje nema i da će se eventualni pomaci mjeriti sporo i samo u milimetrima. 

    Moglo bi mu se učiniti da ima puno više vremena nego što bi ga imao s velikim očekivanjima i očima koje bi bile uprte u njega kao ekspresnog izbavitelja. Zato mu je, uostalom, i kampanja bila takva da nije ohrabrivala budničenje i bubnjeve, niti je raspaljivala goleme prevratničke strasti. Govorio je dajte nam da pokušamo, sigurno ćemo i griješiti, ali imamo okvirni plan i imamo poštene namjere. 

    Dobro je pogodio da se s time stvarno mogu dobiti izbori u zemlji razočaranih, prevarenih, pogubljenih ljudi koji su se oprostili s nadom i samopoštovanjem. Međutim, pobjednik kojemu narod »utješno« poručuje da može biti opušten jer mu se na leđa ne stavljaju nikakva bitna očekivanja, morao bi se zapravo jezivo zabrinuti. 

    Narod koji se predao isprva vegetira u stanju neaktivnosti, pomirenosti sa sudbinom i ugašenih apetita koji su svedeni na koru kruha i čašu vode. Nakon toga slijede očaj, bijes i bunt. Ta umorna masa koja je ugasila sva svoja očekivanja rastrgat će Milanovića ako joj u razumnom roku ne pokaže da su njene izjave o »još goroj« budućnosti bile pretjerano pesimistične. Crveni vladar bijelih zastava zapravo ima jako malo vremena.